Književne novine

KRITIKA

UKOLIKO se složimo sa Draganom M. Jeremićem da kritičar „treba da prilazi svom poslu spreman da, pre svega, otkrije vrednost jednog dela, jednog pisca ili jednog penioda“, tađa bismo se, pri pokušaju kritičkog suočavanja sa njegovom knjigom „Kritičar i estetski ideal“, morali u prvom redu zadržati na onim tekstovima u kojima je Jeremić pokušao đa odredi osobenosti estetičkih sistema Branka Lazarevića i Bogdana Popovića, i da utvrdi kritičarska načela i, samim tim, kritičarsku fizionomiju, Ljubomira Nedića i Jovana Skerlića. Odmah zatim, po svojoj zanimljivosti, došli bi tekstovi u hojima se Jeremić bavio

ispitivanjem nekih osnovnih pitanja iz teorije _

kritike, objašnjavao svoja shvatanja i gotovo manifestaciono izlagao načela onog kritičkog postupka koji je sam primenjivao pišući kmjiževnu kritiku („Kritičar i estetski ideal“, „Dve epohe književne kritike“, „Kritika i estetika“, „Umesto predgovora ili pozitivna i negativna kritika“).

U esejima o Nediću, Skerliću, Popoviću i Lazarev:ću Jeremić je, preko njihovih eksplicitno izraženih teorijskih stavova, ali i putem. preispitivanja njihovog praktičnog kKritičarskog rada koji je obavljan u ime tih shvatanja, nastojao da utvrđi osnovne koordinafe njihovih ·žjeorjijskih sistema i objasni smerove (i zastraPjivanja) njihovog praktičnog delovanja kao prirodan rezultat određenih uverenja. Njegov cilj je, takođe, bio (naročito u tekstu o Ljubo= miru Nediću) da ispravi zabluđe koje su, ukorenjene, dugo smatrane nepobitnim istinama. Estetički obrazovan i dobro obavešten, Jeremić je istaknute predstavnike srpske kritike i estetike- dovodio u određene kontekste evropske estetičke i Kkritičke misli, povezivao sa onim imenima koja su uticala na njihovo formivanje i delovala na specifičnosti njihovih Kkritičkih i estetičkih metoda. Nesumnjivo je da ovaj deo Jeremićeve knjige predstavlja sasvim određen doprinos preispitivanju srpske književno-kritičke misli, tim pre što su neki Jeremićevi tekstovi i pionirsko nastojanje da se izvesnim nepravedno zapostavljenim ličnostima posveti pažnja koju njihovo delo y8yzaslužuje (slučaj Branka Lazarevića), i što rezultati do kojih je u svojim ispitivanjima došao, dokumentovanošću i pouzdanošću svojih logičkih srgumenata, obavezuju da se prilikom svakog eventualnog budućeg kretanja tragom kojim je on išao uzme u obzir domet njegovih sintetičkih pokušaja.

Bez zamagljivanja suštine i nekima tako decagih nadrimudrovanja i mistifikacija, Jeremić „je, tako reći, piscima prepuštao da svojim

ura weairrazairurui zapa zena. a anne na muza Giz uuu pin aramumeuuran a run na pan asuN Pepea ara i vira aaa i VO o aaa are

TAKO VEĆ GODINAMA poznaju ovoga pesnika, čitaoci moraju uvek iznova da se upoznaju sa njegovom poezijom. Jer, Đurovićeva pesnička kreacija ostavlja utisak da .teži apsolutnoj invenciji, koja neće da zna ni za kakvu, čak ni najnužniju, najneviniju Kkonvenciju. Duh te kreacije nije prožet toliko jednim „određenim novim „patosom, koliko patosom novine kao takve. Ali, novina je irajni zakon poezije; dakle, trajnost je sadržana u samom pojmu pesničke novosti. Uz to,„ona je prisutna u podlozi Đurovićeva stvaranja kao onaj iskonski, uvek isti »lirski haos«, iz kojeg svaki pesnik stvara svoj osobeni i novi poetski kosmos. Zato Đurović i oblikuie svoju reč kao »nadstrešnicu za nehajući haos«; zato on i objavljuje: »Svom haosu biću prava mera“. I zaista, ispod »nadstrešnice" pesnikove reči, ovde se oseća trajno prisustvo toga haosa, u kome se uskipelo komešaju, presecaju i sparuju disparatni elementi prirode i duha: vetar i sećanje, reka i reč, šuma i mašta, biljka i duh.. (»Sidrištc sna, 5«). Ovo haotično sparivanje stihija uspostavlia među. njima jedan izuzetan odnos koji nije ni prisnost ni otuđenost: »Te čudnc sraslosti nas odveć izmožde — Da više nismo ni tuđi ni svoji« (»Prolegomena za noć, 6«).

Sve te odnose među elementima »lirskog haosa« karakteriše neprestana napetost, gFOtovo grč; otuda, transponujući isti haos, Đurovićeva reč nije samo intenzivna, nego i konvulzivna. Ona ođaje permanentnu, skoro nepodnošljivu tenziju između dva pesnikova opsesivna doživljaja: između ratne prošlosti i tekuće savremenosti. S jedne strane, »prozračna slika pesme“ ocrtava svojim lukom »svetlospu obrvu uspomene«, mahom Wiuspo-

_erueuBGueruuBiinuzauu..- Smyazris audi ua manauannanune ir a„AI Ae nuinu uu rumu— ne pan uu eu naum ura un ay ana asian meri auanierur yarruimaaiur mei arta man ya nana

PORBZIJA JE — to je bar notoma činjenica iedno bogato vrelo koje ođržava i obnavlja jezik. Mrtvi pesnici čine nasleđe, trađiciju, sve ono najbolje iz prošlosti što još traje; živi podstiču kretanje napred. Jer, nijedna gemeraciia

ne oseća na potpuno isti način kao prethodna

i svaka, zato, neizbežno mora drukčije da se služi rečima. TIstofija poezije, u izvesnom smislu, i nije ništa drugo do istorija rađanja, sazrevanja i pađa jedne „poetske dikcije“. Svaka je rođena u revoluciji, svaka prođe tok sVvVOgE razvoja i usavršavanja, svaka, najzad , degeneriše u formalizam i mehaničku imitaciju. Kako je došlo do ioga da naše „poetisko vreme“ (po slednjiih deset. petnaest godina) taj proces ubrza i dinamizi”a do te mere da su sve tri faze, istovremeno, tako naglašmo prisutne, da rađanje i sazrevanje vanrednih modernih pesnika prati veliki broj mistifikatora i mehaničkih imitatora, mnogo je govoreno. Razlozi toj pojavi leže, između ostalog, i u neprirodnom, skokovitom vazvoju umetinosti uopšte u nas. Kako bilo. nezavisno i postrani od primenjivanja „poetske dikcije“, koja označava artificijelnu upotrebu reči koje pripadaju jeziku svog doba, dikcija u svom najjednostavnijem vidu (reči) temelj je svake pesme. Nezavisno, dakle od tendencije velikog broja prosečnih pesnika, prisutnih u svakom vremenu, da se koriste izvesyim Nonvencijama Woje tom vremenu bpripadaju. pesnici od ukusa i temperamenta teže da svoju upotrebu reči oplemene indđiv:dualnim kvalitetima. Takvih' |e pesnika, đabome, veoma mznlo

Pored izrazitih pesničkih individualnosti, za loje savremeni pesnički govor' ne predstavlja nikakvu opasnost. iako se hjime služe, kod nas, danas, postoji jedna druga vrsta pokušaja da se jezr nmnaeziie sveži, Reč ie o mnetnjaniu da se aklivira tradiciomalna leksika. Iako je 1 Wnstoianje dna se „poetska dikcija“ naše

KNJIŽEVNE NOVINNME

Ka

shvatanjima govore sami o sebi; svoju ulogu je svodio na trud obaveštenog sintetičara koji pokušava da poveže niti rasutih i nesistematizovanih stavova, otkrije njihovo poreklo, pronađe sličnosti i srodnosti i, na kraju, oceni njihovu praktičnu primenu. Kritičar sa filozofskim ambicijama koji se bavi estetikom, Dragan M. Jeremić je pre svega poštovalac činjenica. Njega ne mogu da zavedu čari verbalnih vatrometa, zavodljivosti „lepog“ pisanja. Njemu je u prvom redu stalo do ioga da svakom rečenicom nešto kaže, da ono što ima da saopšti rekne precizno i odmereno, neposrednošću koja će rađi misaome jasnosti i smisaone nosivosti žrtvovati čak i stilsku elegamciju.

Jeremić se u knjizi „Kritičar i estetski ideal“ opredeljuje za imaneninu kritiku koja je, po njegovom mišljenju, „jedina dobra vrsta kritike, jer, nasuprot kako dogmatičkoj tako i impresionističkoj kritici, ocenjuje vrednost dela na osnovu principa koje je ono samo 50bom postavilo“, Pored simpatije prema piscu, humanosti, logike, mašte, uma, dobrog poznavanja umetnosti i estetike, Jeremić od istinskog kritičara traži i „dosledno i sfrasno zalaganje za oho što se smatra estetskim idealom“. U vezi s tim sasvim tačno zvuči njegovo mišljenje da danas među nama postoje kritičari koji se bore za jedno shvatanje, ali jie ono „manje estetičke a više Književno-političke prirode, odnosno diktirano je pre nekim utiitarnim razlozima nego imperativom borbe za izvestan estetski ideal.“ Jeremićevo „odbacivanje dogmatičke kritike u ime imanentnog metođa u kritici dolazi, u jednom trenutku, u izvesnu (čini se prividnu) protivrečnost sa njegovim insistiranjem na estetskom idealu. On, naime, nigde eksplicitno nije rekao kako kritičar treba da razreši jednačinu između potrebe za anhidog-

mene na minuli rat. S druge stranc, pak, ona svojim okvirom obuhvata najprozaičnije i najkarakterističnije prizore svakodnevne savremenosti, kao što je činjenica da se »ljudi u irolejbusu svađaju na akord«; štavišc, Dponeku pesmu u celini čini kolaž isečaka iz aktuelne svakidašnjice (»Chanson de la capitale, 3“), Označena tenzija samo je jedan stepen intenziteta pesnikovog doživljaja; viši ili dublji -— stepen obeležavala bi ne manja napetost između ništavila i bića, — napetost koja varira trajnu poetsku temu smrti i ~ ljubavi. Intenzitet Đurovićevog doživljaja dostiže Kklimaks upravo u naponu jzmeđu bića i ništavila, jer, kako izgleda, ovaj pesnik svakim svojim nervom oseća saznanje i savlađivanje ništavila kao glavnu, konačnu, možda i jedinu svrhu smrtmog ljudskog bića u svemiru.

vremena — krcata prerano oveštalim frazama. verbalnim spojevima koji su postali opšta mesta svakog versifikatora-početnika, metafora koje a priori obesnažuju pesmu —o obnovi ! obogati leksičkim obiljem folklorne riznice JjOŠ prilično nejako i bez jasnih koncepcija, ono Zd0služuje da bude predmet jednog principijelno” razgovora.

Knjiga Milana Nikolića „Tumačenje vatre" taj razgovor upravo podstiče. Podstiče, naime čitaoca da odgovori na dva bitna pitanja Ok. kojih se sustiče problem koji ova knjiga, i njo. slični pokušaji, obelođanjuje: kakva je vrsta ekvivalencije između pesničkog jezika i njegovogp objekta i, jesu li efekti o kojima je re upotrebljeni „ormamentarno ili za čistu igru?

Milan Nikolić, nema sumnje, ima pred SsObom jasne razloge zbog kojih piše tako kako piše „Djeva nujna“ iz uvodne njegove pesme „Ivi me rmsog na raspuću“, koja mu se iUkazuje dok bew |M mesvanjivoj pomrčini“ i „po, brdi-

istoriji

srpske kritike?

Dragan M. Jeremić:

„KRITIČAR I ESTETSKI IDEAL“, „Grafički zavod“, Titograd 1965.

matizmom i mužnosti zastupanja i odbrane estebskog ideala ili, kako ga on drukčije zove, pravog puta u književnosti. Međutim, ako se složimo da je Jeremićev estetski ideal „imiegralni realizam” u kojem „pravi predmet umetnosti nije, dakle svet za sebe ni čovek u sebi nego čovek u svektu“, zaključićemo da je taj estetski ideal sam po sebi antidogmatičan, da nije kruto određen niti nemilosrdno statičan, nego podređen elastičnom principu imanentnosti i toliko širok i obuhva-– tan da pod svoje okrilje može da primi dela sasvim različitih koncepcija i usmerenja. Svoje shvatanje kritike i njene uloge u savremenoj književnosti Jeremić je mnajnedvosmislenije izrazio u eseju „Dve epohe književne kritike“. Tako u ovom tekstu nije uspeo da izbegne izvestan shematizam i ton umnogome uprošćene uopštenosti, čega teško mogu da se oslobode oni tekstovi u kojima pisci nastoje da bujne i razgranate tokove kritike i literature dovedu pod kruti svod opštevažećih istina i principa, i mada je svoje uopštene zaključke izvlačio služeći se najčešće primerima iz francuske literature, Jeremić je ipak sasvim Pprecizno uspeo da izrazi svoj kritički kredđo: „Da bi se došlo do rešenja da li jedna književna forma odgovara svom sadržaju, mora se prodreti do jasnog sagledanja najdubljeg smisla umetničkog dela, do otkrivanja vizije sveta koju pisac manifestuje, Zato je kritičar pre svega tumač filozofske osnove književnog dela, jer je to uslov za svako dalje razmatranje dela i ocenu njegovog značaja i smisla u nacionalnom i opštem književnom stvaralaštvu. Kritičar našeg vremena u tkivu literarne materije otkriva misaonu strukturu koja određuje „formalni prosede književnika“. Međutim, nastavlja Jeremić, „kritičar se ne može zađržati samo na

Pesnički naponi

_ Žarko Đurović: „PONOR I ZVONO“, „Prosveta“, Beograd 1965.

Isti napon sc iz pesnikovog doživljaja pYenosi među elemente same pesme koja ga izražava. Ovde, on napreže odnos između slike imaginacije i muzike reči, — ali gotovo nikad ne razbija sklad između smisla ı tona pesnikovog kazivanja. Mada imaginativan duh, Đurović je preokupiran, ne retko i začaran auditivnim vrednostima i mogućnostima reči, recimo svojevrsnim i neusiljenim sinkopama (»Uspela parabola ubija i vola«). Čini se, ipak, da muzička vrednost reči ne motiviše dovoljno tu preokupaciju; dopunski motiv, čak i presudni razlog, nalazio bi se u njenoj »metafizičkoj« ili aniropološkoj Ppotenciji, naime u sposobnosti verbalnog zvuka da oslobađa ljudski duh iz njegovih nužnih veza: »Zvuk je jedino odrešen u prostoru — A mi tako zavćzani — A mi tako zavezani jao nama«.

Polazeći od odnosa između imaginacije i

Jezik kao igra Milan Nikolić:

„TUMAČENJE VATRE“, „Bagdala“, Kruševac 1965.

Uma ukletim i kamnim“, treba, kako mi izsleda, da simbolički okvalifikuje njegovu viziju izlaza iz situacije u kojoj se poezija danas nalazi. Izlaz je, razume se, leksički, Veoma snažno, stihijski ponet jezikom do kog je došao dugim radom i istraživanjem, dionizijski zaljubljen u prirodu i prirodnost, u život i osećajnost, pledirajući i direktno („U zanosu bude plavet“) i indirektno za dominaciju duše nad razumom, ovaj je pesnik odista uskomešao j votovo samleo pesnički govor koji nam ie danas toliko poznat i toliko — dosadan. Aktivirao je Svu silu starih izraza, stvorio noVe, od starih imenica napravio nove glagole, i obrnuto, upotrebio fraze iz jezika narodnih poslovica i. valja priznati, formirao poetske organizme koilma je nemogućno odreći atraktivnost i šarm. Kao da je prošetao celom skalom poetskih žan"ova: pozabavio se opštim dilemama života

Da U sve što nožim gaz je, IP put me vodi u mimolazje? Da P svaki mi je kročaj strem,

tome, on mora od toga da pređe na vazmatranje i ocenu adekvatnosti i vrednosti samih umetničkih realizatorskih karakteristika jednog pisca i njegovog dela.“ HA

Kao probni kamem ovog uverenja može da posluži Jeremićeva knjiga „Prsti nevernog Tome“. Rezultat do kojeg bi se došlo, tim kušanjem teorijskih načela na tkivu praktičnih križičkih amaliza, glasio bi đa Jeremić svoje shvatanje kritike dosledno primenjuje u svojim tekstovima i da je njegova filozofski usmerena kritika odjek jednog sasvim određemog shvatanja kritike kao odraza opšte književne klime, shvatanja koje je, po njegovom mišljenju, karakteristično za naše vreme. Ovo je Jeremićeva, nazovimo je, sređišnja istina o kritici, međutim u raznim njegovim tekstovima rasuti sU mnogobrojni teorijski rukavci u kojima oh podrobno raspravlja o odnosima unutar kritike i vezama između kritike i estetike; ta ispitivanja ga vode zaključku, sasvim shvatljivom kad se zna da je u pitanju pisac koji u svojoj ličnosti sjeđinjuje kritičara i estetičara: da je osnovni cili kritike „njena usmerenost ka estetici, njena težnja da uđe u analizu estetskih . momenata pojedinih umetničkih dela i da se uzđigne do otkrivanja opštijih unutrašnjih veza i odnosa umefničkog stvaranja i uživanja.“

Sa Jeremićem se nije teško složiti đa je prvi zadatak kritike otkrivanje vrednosti jednog dela; ali dužnost kritike je, isto tako, da kaže ponešto i o njegovim nedostacima. Sumirajući u nekoliko reči osnovne nedostatke ove knjige morali bismo primetiti da Jeremić (na-

· ročito u tekstovima iz druge polovine) nije

uspeo da se oslobodi dosta proizvoljnih, pa i protivrečnih tvrđenja („Pripovetka i roman”), fruistički intoniranih argumenata, prenaglašenog peđagoškog tona, insistiranja na površnim i površinskim analogijama, sklonosti da suviše uopštava i donosi zakliučke koje potkrepljuje nabrajanjem premnogih imena ili istrgnutih citata. Spiav? Ako bi se na osnovu Ove knjige donosili određeni zaključci o ličnosti onoga. ko ju je napisao, oni bi se svodili na sledeće: zahvaljujući svom širokom estetičkom obrazovanju, književnom znahnju i kritičarskom iskustvu Dra+ gan M. Jeremić bi najpotpunije mogao da se iskaže kao istoričar i istraživač teorije srpske kritike i u toj oblasti njegov doprinos našoj književnosti bio bi najdragoceniji. Najbolji tekstovi koje je ovde objavio kao da nagoveštavaju. da je Dragan M. Jeremić već krenuo tim putem.

Dušan Puvačić

muzike reči, napon zahvata sve sastojke u strukturi pesme, pre svega osećanje i maštu. Na mahove se može činiti da gust i vreo tok emocije isparava u fluidnoj magli imaginacije, koia crta svoje arabeske ı metafore kao što oblaci vajaju figure u visini mebeskog svoda, Zaista, Đurovićeva imaginacija je veoma intenzivna i potencirana; ipak zato, njegova emocija nije manje napregnuta i bujna; ovaj pesnik intenzifikuje maštu, da bi njome vreodoleo kliučala osećanja i njihov nepopustliv ritisak. I, ako se pesnikova osećanja »gube«, o;

' iščezavaju — opet — u viru jednog nadmoćnog,

bezmalo tiranskog osećanja: bola (»Srce nije srce već lelek dubok i ljut«). Tako, napon Đurovićeve imagjnacije tačno odgovara naponu njegove cmocije.

Još jedan utisak preti da obmane čitaoca: utisak da Đurovićeva reč — arabeskama svoje zvučne igre — apsorbuje pesnikovu misao. Tzmaglicu ove mogućne obmane paraju izvesni vrhovi Đurovićeve poezije, na kojima se reči misao sprežu ujedno, premda se njihova veza pi tom napreže do tačke prskanja. Jedan taav vrh probija se, na primer, u stihu: »Vreme je da ukrešemo um i šuma. |

Prisutan u strukturi same pesme, napom se oseća, takođe, između pevanja i pesme, — između stvaralačkog procesa i njegovog rezulfata. Napon se ovde javlja usled pesnikovog nastojanja da sav tok pevanja — sa svim njegovim dimenzijama i momentima — ulije u jezero pesme. Poduhvat je sličan kvadraturi kruga, ali je svojstven svakom autentičnom

Nastavak na 4. strani “

Radojica Tautović

IP samo vajkam, se da grem,? ONI, O, eno + pravog tu dolji otočja PI Pop, Zimzeleni što zri krvoločja! T Pa što i ja da svemem, mičice kr ea" | Prezrem od guštera i ppoletičice, : Kad smogo bih, vast u visine

Pre no đuša u kal mi zamine? tu Da U sve što se viši visoko je, NOVO

TL, to pričm opčinja oči moje? · 48 Zlo okružja ovog zar da mi se ruga! „MV Čovek se joguni, a vrabac se puga!

Gređ nek mi se, eto, steYe u visim, Dok vid svagđa skvivo, ednu, putolinu. ic Gle, odjednoma obzorje mi zasjaji | Kod združe mi se k njemu koračaji, Prispeh požzno, al! na smrklom, cilju Pommo dlanih zapretani žar u bilju. „.. („Pričin“) ispevao inventivne rođoljubive pesme, O Rodoljubim tu šarenicu zemnog ša?ft, fu trobojmu wijoricu, koja me damarYa Po životiju, po živamiji, š kreplje u Pest da mramori i dirka oko da treplje i Blaženkom, tišno dlamim, reči za. mju, pl ' Bez slova jasmih, reči samo wu snovanju, Sa jasnim, snima, sa jasnom i jasemom, U stremu svome, u proticanju vemom Građim je svud po svetu kao muždeniću, Na putu stamicu, u osami družbemicM, I nigde začetka, i konca da maslutim. He Tom večnom milju kome se nemo butim, („Šarenica zemmog šara“)

i upulkio nežne i veđre ljubavne reči dragoj: Nastavah na 4, strani 6 Bogdan A. Popović