Književne novine

' Damnjanovn viziju odlikovao je izuzetan spreR

·no ispunjava spokojstvom.

RADENKO MIŠEVIĆ

Galerija Doma JNA

TU DANAŠNJIM LIKOVNO - UMETNIČKIM STRUJANJIMA svye češće se pojavljuju izra zito figuPalivne orijentacije, naročito u slikar sivu, što ne mora da znači da se apstraktna umetnost nalazi u krizi i da gubi na snazi, pre bi se reklo da s druge slrane postoji jedan novi elan --— podstalmut u mnogome pop=-aytom = i vera~u obnovu figurativnog izraza, za koji se već deoeniju gotovo: generalno smairalo da je democdiyan i da šu protagonisti figuracije umeygni, Medđufh:m, dela koja nastaju, izložbe koje sa oPganizuju kao Đblod tog danas razgaljenog žara prema predmetnsom slikarstvu, često izazivaju dileme, nameću pitanja: da li je to pokajničko vraćanje predmetu, nekim davno uhodanim relaeijama, ili je to zaista jedan svež impuls. jedan drukčiji pogled na postojeću stvarnosti? Kada je u pitaniu izložba Radenka Miševića mislim dn takve i slične dileme iščezavaju; poseban odnos i stav prema predmetnnj pojavno= sti i čoveku raje Wiševićevom slikarskhvu savremeni zyuli likovni | psihološki. Posma= tran iz vazličitbih uglova. Čevek, kao složeno du hovno i emocionaino hiće. u njegovom delu ima dojmipaninu ulogu. Uppkos ralevantnoi tematici Mišev'ćeva slika kae izražajno=umetnički medij, kap plastička steuktuPa nepomućema je sižeom i kao takva živi imlienzivno. Njegova ulja poseduji takvu vitmikMku — Kkoloističkih odnoesa. planova, predmeta, nanosa paste — đa ljudska figura, koja je uvek u središtu slike, kao i o8= tali elementi, poprimaju jednu osobenu i spoe= cifičnu dimenziju -- suvereno likovno prostu= diranu i psihcloški izdifevenciranu.

Bez predrasuda uzet iz svakidašnjice i sagledan MWwoz ličnu prizmu, Miševićev slikarski svet, deluje osvežavajuće, osvaja svojim huma> nističkim značenjem odnosno likovnim tešenji= ma.

RADOMIR, DAMNJANOVIĆ. DAMNJAN

Gnalavjins Dema omladine

NAJNOVIJA IZLOŽBA Radomira Damnjana pokazuje dalj, Rkontinuirani vazvpj slikarstva OVDE autora: u konkvretizaciji plastičkog

opredmećivanja, u odiučnom prevladayanju doe ||

čaravanja spoljnjeg sveta, Doduše, takva njegeva nastoianja bila su već prisutna u njegovim „peščanim obalama“ koje je gradip na iedinstven pačin, s one strane realnosti, ali bez nadrealisličke metaforike i atmosfere. Takvu

demaferijalizovanog prostora i geometrizevanih elemenafa koji se sađa sasvim osamostaljujau đaiuči nešto drukčije značenje opštem kontekstu slike. toi autlonomnoi plagstičkoj strukturi izrasloj na unnftrašniem Pedu i svejim zakonitostimn, Veza sa objekftivnom realnošću i njenom predmetnošću napuštena je, ali više U percep= tualnem sm'slu nego u doživljajnom, mada i ovakvh gubi i aluzivno značenje. bar kako je te unbičnjenp kod asocijatiynog slikarstva. Me đutim. Damnjannva, slikarska vizija nije nefi= guraltivna' u složenoj ali jasnoj organizaciji njegovih slika nalazimo jedan niz predmeta znakova morfološki vriln edređenih = krug, pravougaonik. kvadratna polia.,.. = čiji nasta nak kan da je proizišao iz doživljaja urbanog miljea moaterijalizyovanog u izvanredno aktivne vizuelne senzacije, u sublimirane celine zasnovane na hbespreknrnoj ravnoteži vazvijenih kolo= rističkih harmonija.

Nanuštajpći svoje peščane obale, ioš na pret= hodnoj izložbi. Damnjan je sada još intemziv= nije razvio prineip sklada i more do neslućenih razmera Žije nas dejstyo gotovo čudotvor-

KOLJA MILUNOVIĆ

Galeriia Kolarčevog narodnog univerziteta

PRVA SAMOSTAT.NA izložba Kolje Milunovića ispoljava jedan ozbiljan, poduhvat u otelotvoreniu sldulpforske zamisli, sigurmost i veru U smisao omredelienina ovog mladog Đeogradskogš vaiara. C\kremut figuralnim motivima, Kolja Milunović se ne sustežoe u prilaženju i obrađi takozvanih klasičnih tema: portreta, akhtova, koe njanika. On isto fako ne ndstupa, u iednom Širem smisju, ni nd klasičnog Đoimania skulptor=ske forme — masa i vmlumen, to su osnovni elementi sa MWojima nepnsredno Rkorenspondira Milunović i koje smatra bitnim za egzistenciiu skulnture. Tako se. pored ovih činjenica, može uočiti i izvesna ljubav prema arhaičnoj grčkoi plastici to još ne znači da Milunović oblikujući sveje skulpture mstaje usko privržen idealu lepote, pronmpPelonisanju stato-grčkoe umetnosti. Niegovi aktovi, portreti i konianici imaju sa vremenn | ličnn obeležje. Oblikovane ponekad uz primenu lako stilizacije n katkad sa diskvetvo izraženim deformaoijama Wo uvek modelovane vaiarskhom snagom, sa unutarnjim nabo= nom #venlumena. ove skulpture deluju svojom mpnumentolnom i uverljivom obradom kao i dinami?mnm u prostoru. Motivi kojima je breolupiren mvaj vajar i način na koji ih on doživljava i interpretira. sa životnim impulsima našere W”wnom:irenog vremena. daiu njegovoj sikulniuri upečatlljiv izgled jedne savremene e-

voike. UA a i Vladimir Rožić

6

|

- Ananda KUMARASVAMI

Umetnost i zanal

ODGOVOR ma pitanje: šta je umetnost, može da glasi: Umetnost je nenamerna dramatizacija subjektivnog iskustva. Drugim rečima, kristalizacija stanja duha u slikama (bilo vizuelnim, auditivnim ili drukčijim). Ovakva defini> cija isključuje iz oblasti umetničkog praktičnu aktivnost puke ilustracije, koja podrazumeva samo kombinaciju empirijškog posmatranja i zanatske veštine, Čak i wtavljanje ma papi” znakova, linija, weči, muzičkih nota itd. koje treba da prenese estetski doživljaj imdikacijom

gesta ili zvukova, samo je praktična altivnosi

ko sa stvarnim estetskim vrednostima, mada Sl u stanju odlično da rukovode procesom regir strovanja. : Elemenat veštine ulazi samo u voljnu prak- fičnu aktivnost eksternalizacije, pojavljuje 6e u upotrebi stimulativnog jezika, Vrednost u umetnosti ne možemo meriti merenjem stepena veštine. U stvari, u umeinosti ne posštoje wiepeni: ne može se BgHovoriti o progresu ili degeneraciji u umejnosti, kod pojedinaca ili škola, kao što govorimo o napretku ili naza=

(u filmskoj frazeologiji poznata kao „registro= vanje“) koju moramo razlikovati od kreacije, Ma kake brgo ovo registroyanje sledilo za jedinstvenom duhovnom aktliynošću intuicije= ekpspresije, ono je uvek samo gksternalizacija jednog već dovršenog ciklusa, Reči pesme ili linije erteža „nisu BčRspresivne; oni su samo katalitički stimuli za poenovljenu estetsku ak= tivnost, ili ekspresiju, na strani onoga ko pri

.ma umefinest. Blužimo se prema tome elipsom

kađ ih nazivamo ekspresiynim, kae i kad govopimo o lepoti fizičke stvarnosti umetničkog dela. Jedva je i potrebno dodati da pitanja ličnog ukusa i interesa nemaju nišla zajednič=

esej esej esej esej esej esej esej eBej

Nastavak sa 9, strane

Stratfprda za koga su čak Btari šekspirpilozi tvrdili da je bio loš glumac, jer nije uspeo da po veličini uloga ode dalje od Duha u „Hamle= tu“, pastira Adama u komediji „Kako vam drago“ | još nekim sličnim? A baš tu leži i delimičan odgovor: — sve ovo je mogao da osefi, sazna, hasluti i dočara samo rođeni glumac. glumae pre svih drugih ljudi, glumae, fo ogledalo pri?ode, pozvano da poput feniksa iz svoje kryi i od svog tela sagorevajući stvara novi svet. Savremeni šekspirolozži. pak, tvrde da je Šekspir, baš zato što je preuzimap male ali odgovorne uloge, bio dobar i veliki glumae, jer ie ulegu Duha, na primer, a da ftaj Duh ne bude smešan, možda teže interpretirati nego samog Hamleta. Pored ostalog. to potvrđuje da je Šekspir bis realan i neprisirastan čovek, da je poznavao granice svojih moći, jer se upore= do bavio i režijom i organizacionim poslovima, a velike uloge je prepuštao svom kolegi Ričardu Berbedžu, glumeu za to pogodnijem, čoveku za koga ih je i pisao, Ali baš taj zapostavljeni i do nedavno u podrugljiveom smislu istican podatak da je Šekspir bip slab glumac i kao takay ceo vek proveo u pozorištu u semci, po našem mišljenju kapitalan je pođatak za ragumevanje zagonetnog Šekspira i njegovog univerzalnog dela. Šekspir je bio glumac, ogledalo doba, „Sve i Svako“ kako reče Ajvor Braun, čovek totalni i nepristrasni, sposoban da razume i dobro i zlo, i bol i radost. i porok i vrlinu, Samo Yeo= đeni veliki glumac sa neiscrpnom maštom, savpšenom moći koncenjracije, velikom strašću i tananim osećanjem, čovek prefinjena ukusa i uma genija i savršene sposobnosti identifikacije (da bi mu pozavideli i Didro i Stanislavski i Breht) mogao je da stvori fake epohalna pesni čko-scenska dela. Samo rođeni glumac, genijalni dramski pesnik i strasni pozorišni praktičar u

Đimitrije MILENKOVIĆ

Evo NOĆI sa svojim r tmastim, Yukama, sa svojim, dlakavim telom.

Noći. moje glave u kosmosu, noći moga tela u (lb.

dovanju u oblasti znanja, tehnike i veštine, Ili Blejkovim rečima; „Pretpostavljati da nova umetnost može otići dalje od najboljih dela umetnosti koja već postoji u svetu znači ne zna ti šta je umetnost; znači biti slep za darove duha, Vagneri Rafael nisu nužno viši od Palestrine i Đota zbog njihove razvijenije tehnike i vede lahoće, Možemo samo pilati; u home od njih nalazimo prisustvo dublje vizije; ko od evih umetnika nosi veću poruku? Jer to je ono ha ' što mislimo kada, zanemarujući bavljenje pojedinostima tehnike i ostvarenja, ipak dokazu”

jednem liku, mogao je da se tako potpuno i savršeno uživi u dušu svakeg od oko hiljadu likova koliko je stvorio, a da se opi razlikuju jedan od drugog kao čovek od čoveka, Najverovatnije da je samo takav čovek mogao da i sa nekoliko rečenica oživi kompletan lik, da za svakoga u svakom frenutku, poput rođenog glumga, nađe u pravi čaB onu dragocenu i ne= ophodnu reč, koja istovremeno odražava i BUštinu lika, i radnje, i situacije, reč poetičnu i ovozemaljisku, Sve ono zagonetno, neverovatno i nedokučivo koje je u svojim delima stvorio Šekspir, ganijalni pesnik i dramakičavr, bar donekle postaje jasnije i verovatnije upognavaBnjem i proučavanjem psihologije glumačke ličnosti, koju je glumac Šekspir i posedovao i najbolje razumeo.

Pre dve godine, prilikom proslave 400-godišnjice Šekspirovog rođenja dr Vida Marković je istakla „da je ono glavno što je Šekspir dao i što će dayati dokle god žive njegova dela... činjenica šte je bio i ostao čovek“, Mislimo da uz ovo čovek treba dođati glumac, jer to još pot= punije odražava suštinu pojma čovek, čovek večilo uznemireni, fotalni i nepristrasni, čovek koga razdiru suprotnosti koje je shvatio i u sebi i u svim pojavama oko sebe, čoyek koji je shvatio surovu stvarnost i privid života, ČOvek nežni i razdragani, gorak i bez iluzija, slika prirode ali i njej suprotan, Čovek=glumac večito uznemiren i znatiželjan, koji život prihvata i kao nužnost i kao vrhunski cilj i do posled= njeg daha ne prihvata hrišćansko pomirenje i odlazak u veliko ništa, Čak i u „BUfiP tom svom zaveštanju i „drami pomirenja“, po mišljenju starih šekspirologa, u epilogu mudrog Prospera kaže: „Moj kraj će biti u mom očajanjuć“, Duboko svestan promena, privida i nestalnosti ljudskih ljubavi, želja i naklonosti, Šekspir se menja poput glumca koji menja uloge. Neko-

Noć koja mi se približava

Horizont koji sam, dugo čekao da se približi pađa na, moje čelo.

MBvo moći, memoći. Dolazi moć i svetovi se nome?Taju ka: meni:

Kumarasvami je, bez sumnje, najpoznatija ličnost u novijoj lndijskoj estetici, U svojim shvatanjima olanja 5cC donekle na tradiclomalna indljBka Učenja po kojima je umetnost jedan oblik joge-spajanja s univerzalnim. Za njega je umetnost metafizički simbol a este{ski doživljaj freba pre svega da podseća, da buđe podsticaj na kontemplaciju, Ovaj [1]

uvrstila je Suzana Langer u svoju čuvenu antologiju „Misli o umetnosti“,

jemo da mu različitim trenucima istorije jednog pojeđincga ili škole postoje različiti stepeni vizije, "Po nije varijabilnost umetnosti, nego individue, Dva čoveka u isto vreme, ili jedan čovek u raz» ličita doba, mogu otići do mora sa kofom ili šoljom i doneti kofu ili šolju mora: svaki donosi istu vođu, bilo da su sudovi veliki ili mali, zlatni ili zemljani, Drugim rečima, ma kako bio šipok ili uzak, plemenit ili neprijatan predmet umetnosti, ma kako elegantan ili grub bio je zik, umelnmost Be uvek prepozmaje kao umetnost. Sve što možemo tražiti od umetnika je» ste da nam donese živu vodu: jer ova voda je čuđesna i kada je donesemo u naprstki može da napuni bocu, Možemo reči da postoje veći i manji umetnici, kao što postoje veči i manji ljubavnieis ali me možemo govoriti o nBprekku u umetnosti kao Bto me možemo govoriti o mapretku u ljubavi,

Ako gđa Edi pokušava da saopšti isle stvari koje saopštava Hristos, nije njeno nedovoljno ljterarne obrazovanje krivo što ne MBpeVa da ras game, mego manja jasmoća i snaga njenog doživljaja. I najnespretnija sredstva su dobra đa saopšte autentično iskustvo, a najfinije reči nisu kompenzacija za njegovo odsustvo, Zbog toga ponekad primitivci na. nas tako snažno deluju, a osfavlja nas hladnim najdovršenija umetnost, Samo, kapija je otvorena za Uučenog i ga bogatog isto kao i za nepismenog i [304u}] mašnog. I valja dodati đa se isuviše malo priznanja odaje majstorstyu i zmanju u naše doba. Veština i mudrost, znanje ili bogatstvo, nisu ni dobri ni loši po sebi = mogu samo biti dobro ili loše upotrebljeni. I uvek imaju same relativno značenje, Mnogi veliki umetmioci bili su veoma učeni za svoje vreme i mesto (Đoto ie smatpan realistom) i ne postoji ništa zajedničko između spoljnih znakova njihove umet= nosti i dinmenzionalnog aspekta njihove prirođe, koji sobom predodđređuje mogućnost saopštavanja autentičnog duhovnog doživljaja tim znacima, Ne možemo rastavili kukolj od žita razlikovanjem maturalističkog i simboličkog jezi= ka, Ne možemo nikakvom intelektualnom i ka tegorijalnom aklivnošću suditi o intenzitetu umetnikove vizije. Možemo sudifi samo vlasti= tim odgovorom; a da li smo ili nismo u stanju odgovoriti zavisi opet od naše vlastite obđare= nosti.

Preveo "Tvrtko Kulenović

esej esej. esej esej esej emej ewej esej esej esej esej esej eseji eBei ešej esej esej

Zagonetni Šekspir

liko godina pre smrti (možda šest ili osam) naj> veći dramski pesnik sveta je, kao što je pp znato, napustio pbozernicu, ostavio pero i, po put Geteovog Pausta koji u završnom delu knjige raspravlja o navodnjavanju zemlje, pro» vodi poslednje dane u Stratfordu, obrađuje baštu, šeta sa unukom, kalemi voćke, kupuje ku= će, hjive, magaze, voćnjake. Ovo neobjašnjivo napuštanje scene u 44, ili 46. godini života, ava zagonetka za stare šekspirologe, još više govori u prilog tezi o Šekspiru-glumcu. Padsetime se konačno da i Hamlet u monologu „Sad sam sam“ (II, 2) govori o predmosti glumca da izrazi potpun bol ili radost i njegovom preimućstvu da sagleda suštinu Života od čeveka koji stvarne živi, pati ili se raduje.

Naravno, ni ovaj mali prilog, kao ni onih pedesetak hiljada knjiga, ne objašnjavaju pot» puno onu vekovnu tajnu i zagonetku koja se zove Viljem Sekspir. Ovo samo ukazuje na je dan od puteva za njegovo razumevanje, a velika aktuelnost Šekspirovih dela, svestrano intere> sovanje koje za njih raste fakoreći iz dana U dan, najnovije scenske realizacije, prevodi i tumačenja, dokaz su da smo Šekspira počeli svestranije i dublje da razumevampo, da u njegar vom delu tražimo i nalazimo svoj lik i odraš svog vremena, a tip je najbolja zaloga priprema za Šekspirovo vreme koje upravo dolazi, Šekspirovo delo može podjednake da pouči i ipspiriše i budućeg ataomistu i budućeg pesnika i, da 8č poslužimo sfihom pesnika Izeta Sarajlića, oB0 može i „suncu da pozajmi malo sunca“,

Dušan Mihailović

KNJIŽBVNE NOVINE