Književne novine

POZOJI TI

PREMIJERA „TESLI WilL_OŠ/. CRNJANSMXOG U NAR DODNOMWNI POZDRIŠTU

ČUDAN SMO MI SVET — čeznsmo za domaćom dramom a kada še ona pojavi, prema njoj sma Hkyiličniji nego i prema najlošijim tskstovima koje uvozimo sa velikom pompom i galamom, Sve omo RBto ne odgovara pomodnoj ekstvavagani nosti unapred je, isgleda, pvedodyre= đeno za neuspeh i poniženje. Otud i nije čudo što gotovo nijedan mladi pisac i ne pomišlja na realističku dramu, a stariji uporno ćute. Ka ko drugačije objasniti sav onaj bes šte su izvesni dnevni. witičari ili beleškari iskalili nad „Teslom“ Miloša. Crnjanskog? Da li je moguće da se u jednoj kultivisanoj sredini koja pretenduje na visoko mesto u svetu, osudi delo, a da se pažljiyo ne pročita i ne proceni, a kritički sud zasnuje isključivo na subjektiynam raspoloženju, ulisku koji ostavlja predstava ili predubeđenju da autor kpjeg cenimo. kao pesnika i romanopisca nije u stanju da stvD ri dramsko delo? Sve to navođi na otvoreno pitanje: da li je „Tesla“ zaista iako loša drama koje bi se trebalo stideti i „zaboraviti“ da je uopšte napisana?

Verovatno da se u ovoj prenapreg nutoj atmosferi i sam Crnjanski teško snalazi. Zar može biti većeg apsurđa nego porediti njegove „Seobe i „Teslu”“. Mema li i u opugima Mrleže i Andrića, a da ne govVOvimo o ostalim, dela različite estetka vrednosti. Aka već treba po= rediti onda woredimo „'Pegslu“ sa dvusim domaćim dramskim tek= stovima koji se trenutno nalaze na repertoaru. uključujući i one eks< perimentalne kolaže: kojiima se mno gi toliko oduševliavaju!

Pre sveza, valja geniti napor Miloša Crnjanskog dase konačno stvori literarna forma o životu i sudbini Nikole Tesle. Kamo sreće

VASA PANTELIĆ TI MILENA DAPČEVIĆ U „TESLI“ MILOŠA CRNJANSKOG

SAMOĆA KAO IZRAZ SLOBODE

da imamo više biografskih drama i o drugim velikanima naše bliže i dalje prošlosti — Jer njihovi primeri mogu samo doprineti da u istoviji pronađemo ono njeno trajno Hudske z#npčenje nepphodno da se bolje shvati i frenutak kroz koji prolazimn kaa pojedince} i kap celo družtvo. Istina. savremeni gledalac teško prima arhaične forme u aka= demskom stilu od pre četrdeset pa i više godina koje su, sagvim sigur= no, već adavno izgubile moć delovanja. Ali, zar je neko i očekivao da,će se Crnjanski upustiti u ava?n= turu i eksperimentisanje sa moder= nim dramaturškim oblicima? Njcmu nije bin cilj, i lo ne kvije, da od Tesiinog života načini neku ilu= ziju svoje sopstvene realnosti. Su više je pisac saosećao sa sudbinum ovog našeg zemljaka da bi materijalne činjenice sveo same na obične faktogra{ske podatke ili elements proizvolinih konstrukcija, Sve 10, međulim, njsau još dokazi da je „Tesla* po Evojoj osnevi ogoljen i prašnjav kako bi se neknm bokloBiku novih forpyi moglo da učini sa scene. Crnjanski nastoji da Teslu opiše u sasvim 'realnim i konkretnim uslovima, i zato se wije slučajno opredelio za onu prelpmnu godinu između prošlog i OVO VO ka kada se veliki naučnik i Vizio nar i sam našao na razmeđu izme-= du bleštavog ekonomskog uspeha ı poraza. To je upravo pho vreme kada je trebalo odlučiti da lj svoje ideje i umne sposobnosti staviti u službu kapitala ili ih ostaviti OtVOrene za čitavo čovečanstvo. Humanizam je Tesli bio važniji od novca, pa mu se zbog toga nije mogao da zamagli pogled' nkrenut ka budućnosti, Time se i u poma]g statičnoj scenskoj formi bDostavlja problem, toliko MačaWt0pigiltah za savremenu realističnu pozorišnu literaturu: — Šta je i u kojoj meri čo vek u stanju da učini sa svojom slobodom u najsurovijim životnim situacijama? 'csla, po onom šlo znamo o njemu kao čoveku, nije mogao da se pokoleba i prihvati DO kornost, tako da je prirodno što sve kompromise odbija dok se isključivost ne pretvori u ličnu tragediiu. Crnjanski se zbog toga ne bavi istraživanjem nekakvih unu= tarnjih, podsvesnih dramskih sukoba u samoj Teslinoi lični, miti mu je stalo do, u krajnjem s!učaju,

KNJIŽEVNE NOVINE

proizvoljnih psiholoških-· obrazloženja za njegove postupke. Za pisca Tesla nije apstrakcija i otuđeni čovek koji se kao određeni pojam na lazi u stalnom sukobu sa svetom re alnosti — vec biće čija je biografija poznata čak i učenicima osnovnih škola. Raspoloživi podaci su, prema tome, mogli biti samo upotpunjeni (to se oseća u razradi likova kakvi su Čarls, bogati Teslin prijatelj, zatim njegova žena Rozamond i mlada Ben) da bi uza svu inmformativnest teksta — gledalište ipak samo stvorilo svoj sud o fome kakav je Tesla bio čovek, da li je uvek imag pravo, šta se sve krije iza njegove upornosti i isključivosti. Iz, le per= spektive gotovo da nije najvažnije što je ova drama pisana teškim stilom. Ba bezbrojnim obrtima, bez dovoljno istančanog osećanja za mo gučnosti scene i preteranim stiranjem na određenim mate?ijalnim činjenicama Moje 'se zbog veća jasnođe u pojedinim replikama nekoliko puta vafitaju,

Crnjanski je ipak uspeo da očuya seenu od vulgarizovanih situacija i

uprešćavanja, tako da „Tesla“ mije'

drama sa epo-belim likovima. Ve= stinghauz je, iako milioner, najpo-

gitivnija ličnost is .Tesline blizine.

pa čak ni Čar|sa njje mogućno svesti samo na jednu dimenziju. Za i likovi Teslinih: zemljaka nisu pre= livepi nekakvom blagom ironijom? Pa. čak. i EBleh, ma kako bila neobična. gaji odveđene emocije prema Tesli, Bitno je da posle gledanja drame imamo sasvim . određenu predstavu o ovom čoveku i van ioga ne treba tražiti od teksta nekakav posebni smisao. Uz sve to ne= mogućno je ne primetiti ljubav sa kojom je napisana drama i pečemn nešto o samoći i o tome šta znači biti stranac u jednom surovom SvVg= tu, U tim pasažima ima odblesaka kojima je sasvim sigurpo teško bn= reći litevarmu vrednost. U svakom, slučaju, „Tesla“ je iznad proseka o= noga što čini našu savremenu domaćču dramsku literaturu i drago ceniji nam je nego mnogi drugi wrehvaljemi tekstovi poput onih Hohufa, Bolta ili Kobpita.

Međutim, što se na sceni Narodnož pozorišta dobila necelovita slika o „Tesli“ razloge treba tražiti, pre svega, u izboru glumaca, ređifeljakhoj koncepciji i opremi pred+stave, Ovako čvornovat, težak i ra-

insi-

po

17 tom pogledu zbiyanja su

zuđen tekst zahtevao jermalksimum koncentracije i najbolje umetnike i za najmanje uloge. Ono što je učinjeno sa likovima Čarlsa (Milan Đuzić), Ralfa (Đorđe Pura), Hariso= na (Radmilo Ćurčić), na prime, pre jie za dečju priredbu nego za OZbiljnu priliku. Uz to improvizovami kostimi sa primesama operete i neukusa Božane Jovanović učinili su da se i u vrlo dobro koncipiranom dekoru Miomira Denića oseti suvi= če velika praznina, te je predstava nekalno Pastočena na delove bez jedinstvenog intenziteta. |

U svojoj koncepciji Borozan je nvo fkivo shvatio kao konvenein= nalno realističko-konverzacionu salonsku dramu i činio sve da ona i u formi predstave dobije takve oWkvyire. U tome je bio preterano revwmostan tako da se stekao utisak. de je čak bio nezainteresovan za osavremenjiyanje teksta i njegoyo Dprilagođavanje zahtevima današnje scene, Suviše se poštovala kompo-

'zicija drame, pa su se tako podvla-

čili i natezali oni šabloni što oplevećuju reči, navode protagoniste dn svaki prizor fiksiraju do kraja, de ne ispuste ni jedno od manirizjranih kucanja na Vrata, Mulažemia

predsfavljanja. opraštanja, posluži- ·

vanja — tačnije sve ono što je naj-

'manje zanimljivo u drami Miloša

Crnjanskog, Od pisca se ng ačeluie da poznaje do tančima scenu, ali Borozan je mogao da mu u tom pogledu daleko više pomogne me samo oko kondenzacije teksta već i oslobađanjem Od. svega nebitno kako bi suština postala vidljvija | bila suviše skučena, usiljena i odbojn” tako da su se feško izdizala izngnr" korektnosti.

Svu svoju nažnju Boerozan je bi; ugredsredio. na :igru Vase: Pantelia, kako bi ovaj umetnik što adockvatnije protumačio lik Nikole Tesla. Iz+njihove savadnje dobili smn zaista impresivno ostvarenje, verovatno najsloženije koje je Pantelić

u poslednje vreme kreirao. Imponu-–

ie njegovo osećanje za stil, vanredna dikcija, snaga da de reči podrede unutarnjem raspoloženju, ,pu.,sutnost u svakoj sceni, tako da je

· na trenutke neodoljivo podsećao na

fotografije i zapise o Tesli. 'Zaio je prava šteta što se u trećem: ji Ča-

tvrtom „činu insistizalp na aropanc

ciji koja je pretila da uništi setu i

. fala. je, na nabpućene precioze, sva

; Tevpretaciji ima snage, temperamen

„atim, magkantnost Božidara DrBida

' wilivnu ličnost a da se pri tome ni-

da se uspostavi nekakva ljudska vavnoleža između Tesle i Amerike. ak O O- Petar Volk

poetičnost u samom liku. To je VOdilo „predstavljanju Tesle više kao čudaka i kompleksiranog infeviorca nego vizionara. Finale je iĐak odagnalo ove zile Bluinje, tajo da je Pahtelić zaglužio svaku por hvalu.

Milena Dapčević je u Rozamondi, foj maloj ulozi, našla dovoljno prostora i materijala za jednu izuzetnu minijaturu: u njenoj toplini, iskre nosti i suptilnim emocionalnim vi bracijama eddraziln se sva tragičnost Teslinog jmfimnog sveta. To ie precizan žemski lik bez kojeg bi bilo teško objasniti sve ono što se dešavalo sa Teslom. Njihova scena ie verovaino najlepši trenutak pred stave. Potpuno u senci njene lepote nalazila se Olivera Vučo kno Blem — jedna od onih bogatih mlađih rla ma koje su želele da postanu Teline, saputnice,, Njema igra podse-

nekako u površnim reakcijama, 1ako da se na momente svodila na markirenje uloge. Rašivenu haljinu nosila je bez potebnog dostojanstvB,: Sp maglašenim starletismom, 'pji može biti dopadljiy, ali mu imak nije mesto u ozbiljnom bDozovištu. Ali u ćelini — stekao se doam da je to glumica daleko zanimljivijih mogučnosti nego što ih je ispoljila u: svjm. svojim ranijim. l1'ggama. Petar Kralj predstavip se u ulozi ĐBukavice — kao veoma obdareni karaktemi glumac. U njegovoj in-

ila, šarma'i sponfanosti i on je od svega nekoliko replika izvajao lik mosrećnog mladića koga su doveli iz ovih naših krajeva da bi se bo\sovao po cipkuskim ringovima i bio varan dok konačno ne. strada id leških udaraca. U njegovoj sudMini, koja je jako potresla Teslu, ima neke 'rugtikalne simbolike ·koiz. se. izdiže iznad eelog komada. (Od ostalih učesnika u ovom kom du posebnu pažnju zaslužuju još Pyedrag Tasovac (Mek Kimli) VOiom odmersnašću i jednostavnošću,

(Garfild) i ubedljivost Miloša Žutiča koji je od Vestingausa napravio po-

ie poštapao nikakvim melodramskim pemagalimn i fime doprineo

||

aa O ai

OI a

CK oı

O IT Na

| Veliki i mali

KAŽU VAM TAKO oni čiji je posao da daju. savete i da očekuju da će biti poslušani; kažu

vam tako:

»Zašto ne napišete dramu o malom čoveku, o njegovim sitnim, svakodnevnim žalostima, radostima..« (i u tom stilu).

Živim na ovoj planeti dvadeset i devet go-

dina i još se nisam upoznao

ni sa kim, ko bi

ličio na toga »malog čoyeka«, kojeg mi pro-

svetitelji poturaju

kao primer pod nos još

od prvog razreda gimnazije. Mali čovek — ko je to?

Jeste li ga vi možda sreli? Nigde kao na

teleyiziji ne izgleda tako kristalno jasno traganje za njim. Traže ga na &ve strane, Živimo

u vremenu u kome priče o »malom čoveku» doživljavaju čudo od konjunkture, Ono Što naročito pada u oči kada ga neko spomene, jeste svakako činjenica da u poređenju sa njim pisac koji ga stvara izgleda nekako gran: dioznoe. Upravo taj srazmer izaziva u meni grozu od hipokrizije. Kada televizijski pisač izvesnog časa u svom životu odluči da se iskobelja iz svoje kućne haljine, kada odluči da napusti zbirke lula i svoj izrezbareni hrastov sto; on se uz svu mogućnu pompu počinje spuštati na nivo tog jadnog, tog izmišlienog, malog čoveka, na isti način na koji se Šerlok Holms spuštao na jedno koleno da kroz lupu pronađe neku značajnu česticu.

Kao da ih čujem: »Kako sam ja samo na: predan! Pogledajte ja se trudim da opišem tog jadnika, tog malog, iako sam veliki. Kake sam samo dobar! Pogledajte samo kako mi polazi za rukom da me zainteresuju njihove ah, sitne čežnje, težnje i ljupke radosti! Baš sam osećajan, zar ne? Broj moga žiro računa Je 601-620-4-6575...«

Tražio sam male ljude. Obilazio sam suse-

de, putovao lokalnim vozovima, spavao u slami salaša pored autostrada, družio se sa ŠO-

ferima,

ı preprodavcima, žandarima (bivšim),

karata, lopovima i činovnicima 1i nastojni-

cima — i svaki od tih ljudi koje sam upoznao

na neki način bio je ogroman, bio je on Bonaparta,

Đukić!

Pročitah dakle:

metniji,

Napole-:

Mikelanđelo, Betoven, Lola

ponovo opis malog čoveka, On

Ide u sivom odelu, i maltretira ga šef, | gnjavi ga žena, \ | „pije kiselu vodu »Knjaz Miloš«, idi apli ima hoby (kakva užasna reči), |

čita »Svet«, |

igra lutriju (klasnu)..

Utvrdio sam, zatim, da on svoga Šefa koji ga maltretira mrzi strašnije i užasnije, čak i od onog momka iz anličke čitanke koji je stalno želeo da spali sirotu Kartaginu. Njegova mržnja i njegov bes behu ogromni — nije znači bio mali. Zahvaljujući tankim zidovima modernih stanova slušao sam noćima svoje susede, male ljude, kako svojim ženama drže govore u kojima su bili glavni iunaci, najpanajneustrašiviji, ji. Čak ni po njihovim rečima nisu, znači bili

najbeskompromisni-

mali. Njihovi štofovi za siva odela bili su najskuplji, a kada su mali ljudi kupovali srećke, želeli su najveće dobitke. Recite, zar su to mali ljudi? Čitali su »Svet« da bi naučili kako se uspeva u životu. Voleli su Belmonda jer ic posredstvom bajke napravio čaroban uspeh. A njihov hoby? (Stvarno nemoguća reč!) Ako su skupljali šibice, skupljali su ih zato da imaju više šibica od bilo koga na svetu. Pa zar su to stvarno mali ljudi?

Za vreme rata, kada smo moji prijatelji i

ja bili deca, događale su se velike stvari.

Do-

šao je mir i prosvetitelji rekoše: »Velike stvari su završene, vama ostaje da pišete, o malim!« Tako smo preko leta učili kako se prave automobilski putevi prvog reda, dok smo preko zime učili kako se obaraju umetničke teorije drugog reda. Obratiše nam pažnju ma »male ljude«, ali svaki čovek kome bi se približili postajao bi ogroman, toliko ogroman da nismo od njega mogli otkriti više od fragmenta. Zaradđili smo dvojstvo ličnosti i prekorc što me umemo da pronađemo Njegovo Veličanstvo Malog Džentimena. A kada 1956. godine Jugosloveni pronađoše televiziju, taj mali čovek bio je toliko monumentalan, da se nikako nije dao ugurati na tako mali ekran.

Izvinite, mali ljudi, što ne mogu da vas pronađem, nigde sem među onim koji insis» tiraju na vama! Ostala mi je još jedna jedina nada, možda ste se sakrili u državi Mali. Ali prosto ne smem da tamo otputujem, jer Zamislite, ako niste ni ıi njoj! i

U međuvremenu, gledaću televiziju i uživati u tome kako se divno zabavljate kada vam serviraju priče o tome kako ste skromni, kako, ah, imate divne male radosti, tako sla{ke, tako beznačajne, kako vas oblače u siva odela i sive rečenice, vas koji odlazite u bioskop samo onda kada se daju filmovi o najjačim ı najhrabrijim na svetu.

Jedan savet: nemojte fragačima za malim čovekom otkriti našu fajnu. Zabavljajte se dok ih posmatrate kako, tražeći vas male, poštaju svc većii veći, toliko velikii toliko okrugli, da će uskoro eksplodirati kao baloni napunjeni plemenitim plinom svoga samozadovolj-

stva,

_A kađa na zemlju padnu celofanske krpice njihovih opni, verovatno ćete shvatiti da su pali pred noge najyećih malih ljudi,

Momo Kapor 7