Književne novine

LIRIKA U IPIŠSIEVODU

ahar lasovič 5sončaruk

. | Zahar Vlasovič Gončaruk rođen je 1922 godine u seljačkoj porodici, na Čerkašini. Kijevski univerzitet završio je 1949 godine. Učesnik je velikog otadžbinskog rata. Svoje radove počeo je objavljivati za vrijeme rata u vojnim listovima. Prva zbirka izašla je u izdanju »Mladost« 1957. godine, a zatim slijede zbirke »Dnjeprove misli« i poema »Sudba«. Gončaruk je topal, misaom lirik. Gončaruk je 1995. godine boravio u Jugoslaviji sa grupom sovjetskih kniiževnika. Oduševljen ljepotom bratske zemlje i dočekom, on je objavio ciklus pjesama pod naslovom »Jadranski akvareli«. . Naša redakcija u ovom broju donosi odlomke iz »Oratorija« (zbirka »Dnjeprove misli«) ı nekoliko pjesama iz ciklusa »Jadranski akvareli« (zbirka »Dnjeprove misli«),

Oratorijum ·

O DNJEPRE, Dhjepre!

Tvoj ću šum . zarobiti Sao vatrene riječi. Sabraću iz kapljica

snagu diamahnta, tom dlačicom probiti i gromadu grahita. žedan ću ti doći tebe se napiti, dubina ću tvoja postati i biti...!”– Poplavom ću pohijet pjesama razlive na poshne, crhe, sasušene hjive. Pokrenuću vječno budne mašte, preorati šume heprohodhe... S izvora tvojih ogahj ću piti, nad putevima zaplamtitt, predati strashog . . izgarahja zrenje tfebi-buduće, mlado pokoljehje!

N EKA gori, gori tvoj plameh, savješću! razumom! shagom! Ni vrijeme, ni stronmctja udar . ne pokri tvoje puteve pepelom! Gude, , granaju se, huče, koritom! rudnikom! orbitom! A truli svijet tresući se hoda grč ga hvata, bije kužnom glavom. Jragove izdaja, toga crhog smrada, krije plaštem razvratnog pritvorstva, dok preko betonskih zidima-blokada među ljude ide naša Pravda! Niko, hiko he zakova fe korake u opute, u njima je Srce tvoje, neukrotivi Slavute!

R AZBI. Raskide. Smrvi okove stolječtma zakovane! Izlaziš iz obala vječhih, tutnjiš zelenim, okeanom, Na jedrima moj dan nosiš, He Znaš za umor Niti odMo?. Pred shagom tvojom međaši se ruše, dubine tvoje hemaju dna. Vidici se bropihju, haježe, zapjenuše, približe, udalje, kao misli što jure i bježe pretičući uzburkane vale...

Jadđranski akvareli , L MNE. JM i

P REGLEDALI pasoše. Semafor ham mahnuo ha pozdrav.

Mostovi se brotegli u kordon i VOZ haš zaplovio u maglu. Kao da na krilima uzletih vidokrug u okhu zakružio. Toga časa zemlju kad ostavih,· zemljak mi je drug nmajpreči bio. Pishu voz, a potok kroz šibljike, ke» fraka brojuri pod Hama... Iza nas vesele svjetiljke obavila omorike tama. Sutljivi se vratismo u kupe. U pogledu druga sja toplina; tad osjetih: to uz Maše slope ide ljubav — ide Otadžbinma.

* * %*

O BLAKA jezde karavahi, grebenom Dinare ko da će broć

tamo, gdje topole, blatani govore fiho dan i hoć... Gdje Triglav gordo pleći širi oslobođen strašne tame, a na Jadran u večeri sidu s meba zvijezde same. Kroz šumarke, gdje hajdučki gorski potok pređu šara, muh}ja-pogled đevojački gdje se pamfi — pjesmu stvara! Sive krune svih visova : stoljećima što ne stare, u podnožju, kraj domova kiparisi gdje stražare; gdje vrleti siječe Tara | ko mač oštru brust snagu, tu drugarstvu dom se pradi, a grobnica svakom vragu!

Prevela Vera Obrenović Delibašić

* Stari slavenski naziv za Dnjepar. '

i0

PIŠU: LADISLAV NINKOVIĆ I BISERKA RAJČIĆ

PUTEVI

Kočićev broj

BANJALUČKI ČASOPIS »Putevi« posvetio je ceo peti broj Petru Kočiću, obeležavajući, na taj način, pedesetogodišnjicu smrti istaknutog pisca. U deset tekstova nairazličitijeg karaktera Kočićevom delu je pristunano iz različitih uglova, tako da se slobodno može tvrditi da ovaj broj »Puteva« predstavlja značajan doprinos boliem upoznavanju i novom rasve{iljavanju Kočićevog dela.

Na uvodnom mestu obiavljen je duži eseji Midhata Begića »Za pristup djelu Petra Kočića«. Polazeći od tvrdnje da Kočićevo delo. iako prozno, »ima woetsku osnovu i sudbinu«, Begić daje sintetičan presek kroz celokupno stvaralaštvo ovoga pisca. Niegov esej pisan je u uverenju da »za pravu riječ o Kočiću treba izaći iz kruga prigodnosti, prići mu istorijski i vidjeti mođernost pojave njegova diela, ali i čitati ga u cie lini kao iedinstven i klasičan umjetnički spomenik našeg jezika preko granica svoga vremena i vremenskih ideologija.« Branko Milanović u eseiu »O Kočićevoj poetici« analizira Kočićeve poglede na kniiževnost ı umetnost, navodeći, kao moto, piščeve reči: »Da je ljepota u umjetnosti besmrtna, poznato je. Ali ima još nešto u umjetnosti što je besmrtnije: život« i »Trgoh iza sna toliko života«. Svetozar Koljević objavljuje ogled »Kočićeva Krajina«, a Nikola Koljević napis »Duhovni trijumf Davida Štrpca«. Boris Ćorić piše o značenjima Kočićeve »Sudanije«, a Miljko šindić iscrpno analizira »Zvuk i ritam u pripovetkama Petra Kočića». Tlija Kecmanović saopštava dva odlomka iz zaostavštine Danila Dimovića, u kojima ovaj Kočićev savremenik evocira svoja sećanja na Kočića kao političkog borca i na vreme kad je Kočić radio na uređivanju »Otadžbine«. Dragoljub Vlatković govori o Kočićevom boravku u Makedoniji, a Miodrag Vulin daje pregled Književne i arhivske građe o Petru Kočiću u Muzeju Kkniiževnosti Sarajeva (memorijali, rukonisi, prepiska, biblioteka, arhivski dokumenti, zbirka). Aleksandar Ljiliak upozorava na jedan zvaničan akt o »Jazavcu pred sudom«, na osnovu kojeg se može videti kakav je bio odnos austrijskih vlasti prema Kočićevoj kniiževnoi delatnosti. Kao specijalan prilog: časopisa objavljen je faksimil originalnog teksta Kočićeve »Mrgude«, pisane Kočićevom rukom ma hartiii iz školske sveske, 1902. godine u Beču i posvećene ocu, »mom dragom Gerasimu«.

L. N.

HIBERNIA

Kako se snalaze irski izdavači

U OKTOBARSKOM BROJU »Hibernije«, irske nacionalne revije, objavljen je članak Tima Pet Kugana »Profit i progres irskih izdavača«; u njemu se svestrano rasvetljava nezavidan položaj. u kojem se nalaze izdavači u ovoj maloj zemlji, gde se govori engleski jezik i gde se godišnje izda samo jedna ili dve stotine knjiga od 26.000 naslova koji se pojave na tržištu engleskog govornog jezika. Zbog toga irski izdavači ni ne sa. njaju da stupe na britansko ili američko tržište a da se prethodno ne povežu sa izdavačima tih zemalja. S druge strane, irski izdavači neke knjige štampaju samo za izvoz; oni, na primer, objavljuju udžbenke na mnogobrojnim afričkim dijalektima.

Retke su knjige koje se u skupom, tvrdom povezu mogu štampati samo za irsko tržište. Računica pokazuje da se od jednog izdanja u tiražu od 3000 primeraka mora da proda najmanje 2700 primeraka da bi se pokrili iro. škovi. A takve skupe knjige u Irskoj se prodaju, kad je u pitanju beletristika, najviše u 250 primeraka. Međutim,

uz uuu IwwunuLuILLN==i snu u Guru muI nu auuu aan ui u uu zu IL u u nu anzma

irski izdavači su ipak optimisti i svoju budućnost vide u prošireniu tržišta. Ali teškoće na koje nailaze mnogobrojne su. Jedna od njih je cenzura. Kad čitalac čuje da knjiga dolazi iz Irske obično pomišlja da je ona »sigurna« i da se ne može čitati. S druge strane, to može da bude razlog da neki čitaoci takvu knjigu, baš u Irskoj, traže. Naročito u irskoj provinciji razvijena je psihoza »takve stvari nisu za mene« i irski izdavači imaju dosta teškoća da provincijske knjižare rivole da drže na lageru njihovu robu. Plasiranju knjiga mnogo pomažu mnogobrojnc biblioteke i bibliotekari sa novim shvatanjima. Pored toga, tokom poslednjih godina u dnevnim listovima mnogo Više pažnje se obraća na KnjiŽževnu kritiku, i izdavači na aktivnost Kritičara gledaju kao na veoma plodan i koristan doprinos njihovim naporima. Koliko se promišljenom izdavačkom politikom može učiniti govori činjenica da danas u Irskoj cveta Ppoezija, ne samo umetnički ncpo i komercijalno, i to izgleda gotovo neverovamo za zemlju te veličine.

Do sada su mnogi irski pisci svoje knjige štampali izvan Irske, tražeći jzdavače koji su im nudili bolje uslo-

ČASOPISA—

ve. Neki dablinski izdavači, i pored rizika pred kojim ne zatvaraju oči, stoje na stanovištu da pisac knjige treba da objavljuje pre svega u svojoj zemlji, jer tako, govoreći svome narodu, vraća nešto svo joj domovini. Ako se on kao uspeo pisac vraća u svoju zemlju nešto se gubi. Da bi to postigli irski izdavači ugovorima angažuju mlade pisce dok su još neafirmisani, dok stariji, afirmisaniji čekaju da vide koliki će kapital izdavači izvući iz ove riskantne investicije. I irsko iskustvo svedoči da jevtina, lepo tehnički opremliena džepna izdania, lako nalaze svoj put do čitalaca. Sada se fakve knjige prodaiu bez velikih teškoća w tiražima između 10000 i 15000 primeraln. Knjiga »Svet Bren· dana Biena« nrodata je samo u Irskoj u 25,000 primeraka, i još se prodaie. Sve to pokazuje da će Dablin uskoro postati ako ne svetski izdavački centar, a ono svakako centar u kojem će izdavači DOslovati.sa profitom. Još jedna činjenica ide u prilog ovom mišljenju. U Irskoj su počele da se štampaju i one kniige koje su se, pre svega nekoliko godina, samo krišom mogle uneti preko državnih granica.

L. N.

6

DIALOG

Međuratna groteska u Poljskoj

MARIJA ČANERLE započinje svoj članak u 9. broju »Dijaloga« tumačenjem procesa prihvatanja dramskih deja iz međuratnog perioda od stranc socijailstičkog pozorišta. Kritičarka Čanerle kaže da se taj proces odvijao u etapama. Do selekcije je došlo nešto kasnije jer su se najpre izvodile sve moguće drame, i klasične i nove, ı komedije i tragedije. Do selekcije je došlo onog trenutka kad su se iz posleratnog haosa izdvojile kulturna politika i estetika... Prin-

cipi i politike i estetike bili.

su u to vreme vrilično jednostavni, ali su ipak sprovodili red u pozorištima. One su odredile model savremene drame, umetničku formu, idejni sadržai. Samim tim odlučivale su šta će se izvoditi od starilih dramskih dela. Zadatak savremene drame je bio u otkrivanju i glorifikaciji socijalističke stvarnosti, a starije drame su birane prema stepenu svog kritičkog odnosa prema predsocijalističkom periodu. Obe vrste drama je obavezivala pored toga i realistička forma, demokratski karakter dela koja bi svima bila razumljiva ı dostupna. Najveće brige, po mišljenju kritičarke Čanerle, pričinjavao je kulturi toga vremena romantizam. Po svom .sadržaju poljski romantizam je bio prilično antiruski i mističan. Pošto se poljska tradicija nije mogla apsolutno zaobići, izvesna romantičarska dela su adaptirana zahtevima kritičkog realizma. Čak se i Šekspir izvodio retko, i to uglavnom njegove komedije. Problemi su tek nastali kada su kriterijumi popustili i kada formalizam više nije predstavljao bauka. A što se toga tiče, najkomplikovanije je bilo postaviti se ispravno prema međuratnom dramskom stvaralaštvu. Za taj period najkarakterističnije su bile drame zabavno-apolitičnog karaktera ili čisto političkog. 1I zahvaljujući toj nedoumici i bojazni mnogi pisci, koji u

međuratnom periodu nisu bj- .

li naročito popularni, kao što je slučaj sa Stanislavom Vitkjevičem (ili popularno Vitkacijem) odjednom su se našli među prvima na repertoaru. Slučajno je primećena sličnost njegovih drama sa dra:· mama Joneska, u to vreme najvećeg pisca francuske avangarde. Problem je bio u Vitkacijevoj grotesci koju njegovo vreme jednostavno, nije osetilo, dok je u vreme popu: larnosti Toneska, Beketa, Mro žeka i Ruževiča njegovo de lo, po vremenu nastanka već klasično u poljskoj literaturi, postalo blisko publici priviknutoj na grotesknu deformaciju sveta. Osećanje groteske bilo je strano čoveku u vremenu između dva rata, zato je Vitkacijevo delo sa svojim paradoksima i apsurdima jed-

nostavno odudaralo iz konteksta ·tadašnieg dramskog stvaralaštva. Drugi pisac koji je posle rata postao popularan bio je Emil Zegadlovič sa svojim dramama — pamfletima na sanacionu Poljsku. A posebno popularni bili su politički romani Kadena-Bandrovskog koji su s uspehom adaptirani za pozorište. Uspeh ovih pisaca u posleratnim DoOzorištima ie upravo u njihovoj netipičnosti i složenosti za vreme kada su nastala, jer groteska strana tom vremenu izražavala je sada lapidarniie i oštrile od bilo koje savremene drame osobenosti toga vremena, njegova umiverzalna značenja. B. R.

THE NEW HUNGARIAN QUARTERLV

Ironija Tomasa Mana

MEĐU mnogobrojnim, veoma zanimljivim tekstovima objavljenim u 23. broju ovog izvanredno dobro uređivanog mađarskog: časopisa koji izlazi na engleskom jeziku, posebnu pažnju privlači tekst Petera Renjija »Ironija Tomasa Mana.«. Pitajući se, na samom početku, šta sačinjava osobenu magiju Manove književne umetnosti, on odgovara da je to, iznad svega, njegova ironija, njegov ironični humor. Ako Manovoj ironiji čovek pristupi iz aspekta forme, uočiće njenu blagost. Ona je tolika da mnoge čitaoce navodi na zaključak da ironična nota uopšte ne postoji, i oni OZbiljno uzimaju i ono što pred stavlja Manovu šalu, smatra-

· ju za ozbiljne tvrdnje ono što

je persiflaža. Manovu ironičnu tehniku komolikuje i to što je njegova persiflaža realnosti uvek protkana književnom parodijom ili naučnim, ogledanjem “realnosti.

Zadržavajući se na clementima romantičarske' ironije, Renji se pita da li ı Manova ironija nagoveštava tugu, rezignaciju, izjalovljenje i nemoć, i odgovora odrično,.tvr deći da je Manovo gledište sasvim drukčije. On suviše voli ljude i život da bi se njegova ironija mogla interpretirati kao sredstvo za davanje oduška njegovom pesimizmu. On posmatra sve sa jednom merom # tolerantne ljubavi i razumevanja. Niegova afirmazija ili negacija

· nije nikad potpuna. Sam Man

definiše svoju ironiju kao medijum koji povezuje krajnosti, uspostavlja odnose i traži saučešće. Podrazumeva se da ovo·:ne predstavlja pokušaj plitkog društvenog kompromisa. Tomas Man je bio suviše oštrovid i svestan bankrotstva građanske egzistencije, njene moralne i socijalne dezintegracije, da bi se potčinio čarima naivnog reformizma. „Toplina ironije u njegovom književnom de-

IZLO

lu ne emanira iz njegove Žželje da leči, nego je ukorenje·'na u njegovu duboku veru da je čovek, i kao pojedinac i kao integrahi član zajednice, kadar da prevaziđe svo je bedno stanje i do kraja 1spuni svoju veliku misiju.

Ako „se pogledaju »Budenbrokovi« kao ogledalo Manove ironije, videće se da on ostaje izvan i iznad sveta koJI opisuje. Ovo objašnjava zašto on pokazuje toliko razumevanja za »rđave« građane i zašto je toliko kritičan prema »dobrim« građanima. Prirođa ove ambivalentnosti je snorno pitanje koje izaziva Manovo ironično gledište. Tako je orkestracija veličanstvene · simfonije o Josifu i njegovoi braći dvukčija i mnogo bogatija, Manova ironija, njegov stav prema čovečanstvu, u velikoji meri ie isti kao u »Budenbrokovima«. Govoreći o višestenenom sistemu. Manove jronije Renji se zadržava na jroniji vremena, M=novom poigrava nju sa raznim starim religi-

~ jama u kojima on vidi Ppetsiflažu jstoricizma, na ironič nom načinu na koji Man sugeriše da je cela mitološka mašinerija liudski ižum usaglašen i uobličen prema čovekovim svakidašniim motrebama. U tetralogiji o Josifu najplodnije tlo za ironiju je Manovo nestašno uništavanje vremena, čime se stvara utisak da je dovoljno da poznajemo sadašnju civilizaciju, kulturu i psihologiju da bismo potpuno rekonstruisali život kakav se živeo u vreme Josifa i Ihnatona.

Pokušavaiući da odgovori na pitanie šta je po Manovom mišlieniu imanentno u čoveku, HRenji pristupa analizi Manov'* iunaka i dolazi do zaključka da se njihova glavna uloga svodi na uspostavlianie veza između različitih ljudi i stanovišta, na to da budu posrednici. Ju nak »Doktora Fausta«, Leverkin, izđao je, međutim, ulogu posrednika, i prihvatajući pogodbu sa đavolom da me sme đavoli, gubi”sebe

„i.,kao čovek i kao umetnik. U ovom pogledu ovo delo predstavlja direktnu megaciJu Manovog ranijeg opusa i · proizvod velike unutarnje krize. Na ovo ukazuje i smisao njegove Ironiie, koja u

ovom romamu im sasvim drukčiji Kvalitet. Po Renjijevom mišlicnju do toga je

došlo zato što su se Mani manovska . ironija suočili sa krizom imperijalizma koju je fašizam izneo. na površinu. Bilo je relativno lako za"uzimati ironični stav OProštainog . prezira u. patricijskom svetu · »Budenbrokovih«, nešto teže u vreme pisania »Čarobnog brega« kad se.senka rata nadvijala nad čovečanstvom, a i u Josifu se s njom blago poigravati, između dva svetska rata. Ali je postalo nemogućno u danima fašističkog varvarstva kad je Man shvatio užasavajuće dubine krize u imperijalističko - buržoaskom svetu. »Doktor Faust« je bio užasna »autohirurgija«, neka vrsta autovivisekcije. Jer Man, antifašist i prađanski umetnik, ma kako indirektno, tra ži uzroke Krize ne samo u vremenu i društvu, nego i u sebi, I ironija je sada usmerena na »konvenciju« “nemačkog umetnika koji se zatvara u sebe, koji ljubomorno čuva svoju unutarnju jedinstvenost. Cilj ironije nije da se Leverkin otkrije kao grešni, ali ipak prijatni manovški junak. Iza maske se pomalja totalna dehumaniza cija, užasavajuća · praznina, »neotkupljeno truljenje«. Po red svog idealnog junaka —"”· »posrednika«, Man sad mora da uzme u razmatranje drugu vrstu čoveka, buržoaskog, izolovanog, dehumanizovanog umetnika — anti-Kastorpa ili anti-Josifa. »Leverkinova izdaJa otelovljuie sudbinu ovog neposredujućeg junaka«. Ironija je prisutna, ali u mučnim grimasama, i teško je poznati njen pređašnji oblik. u užasavajuće grotesknim formama koje sada boprima. Ali docnije, u godinama koje su sledile pad fašizma, Tomas Man ponovo nalazi svoju staru veru, i sa njom svoj stari ironični ton,” iako glas nije sasvim isti.

L. N.

KNJIŽEVNE NOVINE