Književne novine

Đakomo SKOTI

Pjesma skoro nostalgična

Mogao sam ostati tamo gdje zemlja još mojim glasom odjekuje: : sada bih štrajkovao sa svojim seljacima bez zemlje i bez suza. aa

4 mogao sam otići u. zemlje Sjevera očima upaljenint

srcem bolesnim “

vlakom ili morem. i Seljačkom vjerom krenuo sam ma Istok.

No, sada nije važno šta je učinjeno,

šta sam odlučio, kako : sam rastao i kako hodao,

Jer mogao sam i ostati

uvijek nejak, “

uvijek malen,

pomalo lud

pod zemljom moje zemlje

pod nebom moga mora,

i uvijek kriv, kao što jesam.

Nije to nostalgija, ali bi mogla biti.

Bezazlena pjesma

Ovu pjesmu treba štampati masnim slovima jer nije od ljubavi, koja vam se približava svjetlim očima. _IGES 3 Ovu pjesmu treba čitati polagano i visokim

glasom jer je svoj izgubila.

Slatka ta pjesma hije, a još manje naivna,

premda strpljenjem čista i lišena vedrine,

| Pjesma ta pjesma nije al ona je slučaj za sebe 2 meni samom se smijč.

Ovu pjesmu treba štampati bezuvjetno

jer fije poruka, još mahje otkriće,

a tek je sjena blijeda umorne ruke

pbporažehog pjeshika. :

Stampajte ovu pjesmu: hikome zla ne Čini,

Djevojačka darežljivost

Tri matora starca

sjede na klupi _ žvačući gorke godine,

Gledaju kako djevojke

žvaću karamele

i nadimlju grudi, prkoshe.

Djevojke su to plave djevojke svježe u cvjetahju zaljubljehe djevojke.

Tri starca orohula gorke. svoje misli pljuju i žderu se,

Međutim: darežljive djevojke veselo plefenicama mašu, ushice imaju crvene

a grudi ponosne.

Gledati ih, već je dar.

I na kraju

Čemu savršen biti? Još će uvijek iza mene ostati nedovršena pjesma,

Noćni d Ja, Giacomo, ~ | i PI mogao sam ne imati to ime, · e

; Rogao sam se zvati Slavko, recimo,

il se uopće me roditi. ;t #\ Silom ljubavi jey # sve sam prihvatio, čak w | ovi Samoću. v FP

Sad sebe potvrđujem iz dana u dan |

faksehim markama, uvjerenjima, Šipovima, |

IT kad bi se radilo samo o tome!

Mogao bih da ne nosim ovo ime, Giacomo,

mogao sam umrijeti i prije no što sam se rodio

da moja mafi mije prihvatila pokorno

taj zajednički bol ljubavi.

Sad moram čak potvrditi hjezihu Smrr

i to faksenim markama, uvjerenjima, žigovima,

IT kad bi se radilo samo o smrti! e ) i •

O životu se radi, majko moja,

i da se nađe snagu za nove ljubavi,

za hova razočareh]Ja.

Mogao sam ne zvati se Giacomo, ne roditi

: | se čak, bilo bi svejedno, međutint, L u ratovima ljudi. Zato: “živim š toliko ljubavi vidim s toliko gorčine.

Šta nam preostaje?

Jzrekli smo sve riječi,

šta nam preostaje?

Stvorfili oblake i tišinu,

silazili meču mrtve:

kakvu bajku da Sada izmislimo? Ni sin me neće spasiti,

t fjemu se Živi,

NJAŽEV SEKRETAR Aleksa Popovski,

posle nekoliko meseci lutanja po Srbiji

ponovo je sedeo za svojim stolom u Kragujevcu i odsutno prelistavao »Austrijski observator«, Kancelarijski zidovi bili su okićeni satovima različitih veličina i stilova. Popovski je bio ljubitelj časovnika, a i sam se u dokolici zanimao sajdžijskim zanatom: umeo je svaki mehanizam da rasklopi, popravi ono što se pokvarilo i sve te mnogobrojne točkiće i opruge spoji u živu celinu. Za njegovu strast prema satovima znali su trgovci i diplomate, pa su mu sa svojih putovanja često donosili na poklon po neki interesantan sat, bilo iz zahvalnosti za učinjenu uslugu, ili da bi preko njega izmolili nešto· od gospodara, jer je Miloš upocetku zavoleo Popovskog veoma, a

Najednom su kancelariju ispunili različiti zvuci, Satovi su svirali menuete, polke, valcere, a iz jedne barokne ornamentike izvirivala je kukavica i pevala kao da je doletela iz šume„ Popovski je osluškivao žmureći. Smešak nasnjegovom licu otkrivao je čulno zadovoljstvo čoveka sa prefinjenim sluhom. Knjažev sekretar je bio poznat u svim viđenijim kraguievačkim kućama sa svoje veštine u gitaru udavati i na gusle gudeti. .

Popovski je izvadio iz džepa sat i pažljivo pogledao skazaljke i brojčanik, kao da zidni ćasovnici nisu ovde da pokazuju vreme, nego da pevaju o vremenu, a potom je ustao i počeo da šeta po kancelariji. Satovi su naglo prekinuli svoj koncert, klatna su se i dalje ritmički njihala, ali se Aleksa nije mogao smiriti: opet ga je opsedala misao o bekstvu iz konaka.

»Ako sam pri čistoj pameti«, mrmljao je Aleksa, »onda moram nastaviti onde gde su me prekinuli, kada sam odavde isteran kao kakav hajduk ili buntovnik. A dužnost mi je da obeležavam redove i notice koje bi knjaza našega, sijateljnog gospodara Miloša Obrenovića, mogle interesovati, njegovu politiku doticati i proče. U ruskim i austrijskim novinama piše da velike sile odlučuju Miloša za naslednog srpskog knjaza inštalirati.«.

'Za trenutak je zastao kraj prozora i pogledao prema suvoj kruški o čiju je granu Visio neki zlosrećnik iz Gruže već nekoliko dana. Knjaz ga bejaše osudio ne samo da bude obešen, već i da visi dok. meso sa njega ne olpadne, toliko se beše Gružanin zamerio njegovom sijateljstvu. Povetarac sa Žeželja je njihao leš i donosio do Popovskog nepodnošljivi smrad ljudskog tela u raspadanju, taj poznati otužni zadah od kojeg se knjažev sekretar već beše odvikao za nekoliko meseci. odsustvovanja iz konaka, . ; A

»Neumitlnost moje sudbine jc da sledim sudbinu mojega naroda«, mislio je Aleksa, »ali otkako sam pao u nemilost, otkako mi je knjaz, a za njim i svi ostali, leđa okrenuo, ja ne umem odgonetnuti veliku tajnu jednog jedinog. pitanja: ŠTA JE TO NAROD? Znao sam to.doskora i sa mnogima, pa i sa kape" tanom ruskim, gospodinom Sašaljskim, o, iome sam razgovarao, a sada ne znam ništa, a i nije mi do takvijeh razgovora, jer Više meč znam da li sam pri čistoj pameti ili nisam ,. .«

Popovski je stao i naglo se okrenuo, jer mu se učinilo da čuje iza svojih leđa poznat glas. Ali u kancelariji nije bilo nikog. a

»Prvi put sam ga video i čuo u. Topčideru, gde sam posle Užica stigao, kada me je knjaz iz Kragujevca prolerao i oduzeo sve što sam imao. Izmolio sam milost da se mogu uu top: ciderskom konaku lečiti od bolesti zadobijene u ranoj mladosti, kada sam u Novom Sadu kao đak uskakao kroz prozore u kvartire kod gospojiica koje su konačile ma prolazu za Peštu. Kažu da su neke knjaževe milosnice dobile od mene tu bolest i tužile se gospodaru, pa je Miloš zbog toga odlučio da me strogo kaštiguje, A on, mora biti da me je đavo odavno vrebao iz potaje, sišao je sa platana i razgovarao sa mnom o Srbiji. (Smiluj se Srbiji, gospode!)«

»Upitao me je o čemu mislim, i mada mu nisam morao odgovarati, ipak sam mu rekao da mislim o narodu. KAKO MISLITE O NARODU, GOSPODINE POPOVSKI, pitao je. S ČUĐENJEM. odgovorio sam mu ı odmah se po: kajao, ali bilo je kasno za kajanje i ja sam govorio dalic: JA SE, OVOM NARODU NAČUDITI NE MOGU, ALI MOŽE BITI DA NISAM U PRAVU. ONI KOJI SU ZA ĐAKOVE BUNE U FOŽAREVAČKOJ NAHIJI VISOČAJŠI STE·

KNJIŽEVNE NOVINE

nije mogao.

PRICA KN E 7 NIBEH | NOW BNIZA

S(P}a{P(P{igfe

POSLE SU “U GOMILAMA DOHODILI PRED, KNJAŽEVOG BRATA, GOSPODARA JEVREMA OB-·

PEN BEZDELIJA DOSTIGLI BILI,

RENOVIĆA I BACAJUĆI SE NA KOLENA BOGORADILI ZA SVOJE POGREŠKE, KUKAJUĆI IZ SVEG GLASA I POMINJUĆI DECU SVOJU, Đavo se smeškao: SAMO KNJAZ ZNA ŠTA JE NAROD. Rekao sam: ON IMA OBIČAJ NA ZBOROVIMA UZVIKIVATI: »NARODE, SNAGO MOJA!« Đavo se zacereka: A KOLIKO JE PUTA REKAO DA JE NAROD STO-· KA BEZ REPA? To je bilo tačno, ali sam DOkušavao da opravdam gospodara: TO JE NJI GOVO SIJATELJSTVO UČINILO U LJUTINI NE MISLEĆI TAKO O SVOM NARODU. Đavo se cerekao odlazeći, a ja sam i dalje, šetajući topčiderskim stazama razmišljao o narodu. Sećao sam se gušenja bune u požarevačkoj mahiii, kada sam još bio u službi kod gospodara Jevrema Obrenovića. Iskali su od gospodara milost, a knjaza i njegovu braću su hteli ubiti i, to su javno,izvikivali :dok su se bunili i divljali, Seljaci sela Cerjaka nameravali su' kmeta ubiti samo zato što nije hteo sa ostalima u bunt protiv knjaza pristati. Kuću su mu izgoreli, domaćinstvo razneli, oblapomo pili sa mlazeva koji su iz probušenih buradi isticali. Iz osvete su se njih sedamnaest na devojci, istoga kmeta kćeri, izređali. A kada je vojska sa Jevremom stigla onda ti isti seljaci su Krivce izmeđ sebe izbirali i gospodaru predavali da čini s njima što mu ·je drago. A mnogi su molili da ih pobije odmah, pred njima, kako bi i oni u njihovim mukama uživali. A svi su bili krivi, samo su se dogovarali koje će Dproglasiti najkrivljim kako bi sa sebe grehove sprali. Po tome se ne mogu ni đanas posle pet godina mjihovom lJlakomisleniju načuditi. Ne mogu se načuditi iim ljudima koji više Zvecrovima nego rodovima čelovečeskim ~ pili cIU1U.«

Popovski je ponovo seo za sto i pokušao da Se priseti đavola i njegovog lika, ali nikako

pored drugog, kolena su im se doticala, prozor je bio otvoren na sobi i.čulo se pojanje slavuja, Imao je svilasti ogrtač ili je to bilo krmo, Aleksa nije, mogao da se seti, mirisao 'je čudno, mirisao je na vatru, na oganj pakleni i bio je lep sve dok nije počeo da se cereka. Mislio je još tada da zapiše razgovor sa đavolom, kao što je i ranije zapisivao koješta, ali su ubrzo zatim stigli momci i posle toga se

Aleksi nije mililo više ni živeti a nekmoli žza-.

pisivati ono što ic sa đavolom razgovarao. · Popovski mprelistava »Observatore, ali ne može čitati. Prihvata se nekih ruskih novina, još nerasklopljenih, ali i njih odloži na stranu Jednako mu je u pameti knjažev konak u Topčideru i ono što se zbilo tamo ubrzo posle pr-

vog razgoVora sa nečistom silom. Ustao je i

nastavio da šeta kancelarijom, mrYmljajući: »Jednog jutra su u moju sobu upala dva momka, Beketa i šarengaća, i rekla mi da me moraju po knjaževom naređeniu batinati. KOLIKO, upitao sam. NIJE MNOGO, rekli SU,

TRIES. KAKO JE GOSPODAR NAREDIO.

Spremali su se da me ščepaju, jer su Ve: rovali da ću se tome usprotiviti ili pitati: ZAŠTO ME KNJAZ KAŽNJAVA? A oni su već

' bili naučeni da mi jedan gospodar na svefu

nema vremena da odgovara na akva pitanja, pa ni naš. Dok su mi se primicali, odvratno su smrdeli, a kad su spustili svoje ruke na moja ramena osećao sam gađenje. Ruke su im bile crne od prljavštine, a i zaudarale su na

Sećao se samo da su sedeli jedan ·

Žika LAZIĆ

ljudsku krv, mora biti da su nekog usput no»

ževima uiSekli, Usiao sam i mirno pošao, Te

kavši: »POKORAVAM SRB. GOSPODAREVA VOLJA. A Beketa će na to: JESTE BRATE, A DA JE REKAO DA TE UBIJEMO — UBILI BI TE! Šarengaća podiže sa stola moj čibuk' i reče: DA MI DAŠ, GOSPODINE, OVAJ ČIBUK. Bilo je uputno pokloniti batinašu stvar, jer bi sigurno manje izmahivao, ali mi bejaše gadam. ı odvratan, pa mu rekoh: OSTAVI TQ! On ostavi čibuk na sto, čisto ne verujući da sam odbio da ga umilostivim poklonom.« Popovski je prestao da razgovara sa sobom. i uhvatio se za glavu, stišavajući bol od stida, ali nije mogao da uguši sećanje, ma taj prokleti dan. Tek što je izišao iz sobe i zakoračio niz stepenice, a neko od one dvojice ga je gurnuo s leđa i Popovski se skotrljao u avliju. Nije uspeo ni da se podigne, a oni su mu priskočili i povukli ga prema kladi, koja se nalazila pod platanom. Svezali su ga težinjavom uzicom tako da su mu kožu zdrali i skinuli pantalone, a potom i gaće. Tukli su ga brojeći glasno, u stvari izvikivali su' brojke kako bi svi Žitelji knjaževog konaka izišli na pendžere i posmatrali kaštigovanje, učeći se pameti i pokomosti. '

»Da, tako je bilo«, mislio je Aleksa, »tako '

:

| je bilo sve do dvadesete batine, 0 sam posle a

toga prestao da osećam bolove, ali sam i dalje čuo njihovo glasno brojanje i njihovo izrugivanje mojoj čistoj i beloj zadnjici., Da bi bprekratili vreme, govorili su mi da bih beogradskom paši mogao postati najmiliji adžuvan. Tu, na domaku Beograda, govorili su da paša mišta drugo i ne zna nego po ceo dan rakiju da pije i igra se sa svojim mladim ljubavnicima, svojim milim adžuvanima. Najednom sam prestao da razabiram njihove glasove, njihova podrugivanja nisu više dopirala do mojih ušiju, ali sam ponovo čuo njega — đavola, Sedeo je u platanovoj krošnji i smejao

. se ne toliko mojim mukama koliko mom po-

miženju, najzad bilo ie onako kako je on želeo

„i to mu je više godilo nego da sam na mah

Dao mrtav.«

Kada je odbrojana i trideseta batina, a, mora.da ih je bilo bar pedeset, jer su se batinaši dvaput u brojanju kao to zbunjivali pa su morali ispočetka, kako je i knjaz imao običaj

okašto fako postupiti dok onaj ne bi pod bathikrdd izdahnuo, dakle kad su udarili i tri desetu, Beketa i Šarengaća su, odložili batine

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

nevnik LIV URA OBU

· Xajom. zameniti, pošto su se osećanja u

8 selj na kladu. Aleksa je krvanio,,4 oni, sit 'pti-

paljivali čibuke. „SEV LC, „PRM. OB SU ae »Čim sam se osvestio, UpitaG sam. se? , POSLE OVOGA IMAŠ LI RAŠTA ŽIVETI, POPOVSKI? Nisam poimao zbog čega me:je:knjaz ovako unizio, ali sam tek sada znao da je i to moralo jčdnoga dana biti, a moralo je tako biti zbog toga što me gospodar Miloš bejaše, kad sam ik mjemu došao iz Šapca, tako, zavoleo da,me je i sinom nazivao. Nije se čak ljutio ni kad su neke njegove milosnice spavale sa. mnom, poklanjao mi hatove i nakit, vodio

· me je svuda za sobom i držao me je kraj svoje . dece kao mjihova učitelja, a ja sam se i tada

osećao melagodno, jer sam predosećao..da će jednog dana Miloš svoju ljubav žeštokom ml knjaza našega naglo menjala«. · | Kađa je Popovski napustio novosadsku gi-

| mnagiju, gde je najbolji đak bio i već nemački

i ruski kao srpski govorio, otac mu je pretio, otac mu je u Kuli. govorio da ne fantazira, me-

· go da školu završi, a onda otačestvu priskoči

u pomoć. Ali Aleksa nije poslušao. POO »Nisam poslušao oca«, pomisli Popovski, »kao što ne bih poslušao nikog, i ne kajem se zbog toga. Niko me tada zaustaviti nije mo” gao. Želja mi je bila da srcem, pameću i hrabrošću služim otačestvu. I te svoje želje poi put sam se setio u Topčideru dok sam ·dola7io svesti prevaljen preko klade. A kroz pro zor su gledali činovnici i druga gospoda je sa uživanjem gledala moje uniženije i moje mu” ke, jer je svima prevelika ranija knjaževa lju» bav prema meni smetala. Svest mi je bila ojađena, ne od bolova već od prazne glave i praznog tela. Svršeno je s mojom verom u macion, pomislio sam. Tada sam ponovo ču njegov smeh i otada se meprestano pitam 'dđ li sam pri čistoi pameti ili nisam. ŠTA JE NA•# ROD, GOSPODINE POPOVSKI? pitao je đavo, seđeći još uvek ma mplatanu koji raste ispred konaka. Iako sam bio licem okremut. prem8 tlu, mogao sam da vidim onoga koji mi se smejao. Još mi moj unutrašnji glas reče da sam najzad nmašao.onog đavola koga sam tra žio celog Žživota«. i »Tada je on sišao sa platana i, sasvim mi je prišao, osećao sam onaj miris paklenog og? mja i pomislio sam sa olakšanjem da se ras ftavljam sa dušom. KO STE VI, pitao sam, VEĆ SMO RAZGOVARALI O NARODU U VA SOJ SOBI, GOSPODINE POPOVSKI, rekad je. ALI JA:VAS NE ZNAM, branio sam se, ZOVEM SE TODALJ, reče on. ODAVNO VAS PRATIM, ALI SAM VAM SE TEK SADA JA VIO ZATO šTO SAM. VAM POTREBAN. Opis rao sam se: JA VAS NISAM ZVAO. Bio je us poran: SEDEO SAM PORED VAS KADGOD STE U KULI IT NOVOM SADU PISALI RODOLJUBIVE PESME. KADA STE PEVALI O DU. ŠANOVOJ SRBIJI I O HRABRIM. SRBLJIMA ŠTO SU ZAMETALI BUNE PROTIV TURAKA IT SLOBODU SVOJEM NARODU VOJEVALI. Ništa nije vredelo što sam kasnije sve te pesme spalio. Sedeći pored mene Todalj me je upitao znam li sad šta je to sloboda. Svaljen preko klade, licem okrenutim prema zemlji, udisao sam smrad koniske balege i taj smrad mi je prijao posle smrada onih koji su me tukli. Mislio sam o slobodi, to je on dobro znao, a Todalj je uživao gledajući me ponižemog i Sskrhanog. On upita ponovo sa svojom groznom upornošću: ZNATE LI SAD, GOSPODINE POPOVSKI, ŠTA JE TO SLOBODA ZA KOJOM STE IZ AUSTRIJE HRLILU A ja sam odgovorio! đa "samo znam "da il Se više me mili živeti i da bih sada najviše voleo umreti, odmah na kladi, pa da me mrtvog bace psima, jer bolju sudbinu nisam ni zaslužio. Tada mi Todalj reče: ONDA STE SAZNALI ONO PRAVO, ONO šTO ČOVEK MORA DA ZNA PRE NEGO ŠTO NAPUSTI SVET, Upitam: ŠTA SAM TO SAZNAO. A on mi reče: DA NI U ŠTA NE VERUJETE, DA SE NIČEMU NE RADUJETE TI DA U SVE SUMNJATE. Odgovorih: JA NE ŽELIM TAKO ŽIVETI. Na io će Todalj: ŽELITE SMRT? Ja:,1 TO ODMAH. A Todalj blagim glasom: BEZ ŽURBE«. Tada su batinaši sručili na Aleksinu glavu kofu prljave vode, koju su zaitili iz Topčiderske reke. Popovski tužno pomisli da njegova glava, za koju su žene govorile da je lepa, sve žene, pa i knjaževa kći Jelisaveta, a knjazi njegovi doglavnici da je umna, eto sada ta glava nije zasluživala ni čistu vodu. Beketa i Sarengaća su ga uhvatili i zbacili sa klade. Šarenpgaća je rekao: SAD IDI! TREBA DA BIJEMO DRUGOGA! Tr MEi »Puzeći domogao sam se korovliaka, gde

. sam „Ježao potrbuške i čekao snagu. Tek pred-

veče sam se dovukao do postelje. Niko mi nije smeo priskočiti u pomoć plašeći se da.time knjaza ne ožestoči, jer' je gospodar zabranjivao da se pomaže onima. koje je kažnjavao, makar oni pod batinama izdisali. Reših da se obesim iste noći. Razmišljao sam. gde ću naći konopac kad u moju sobu stupi Todalj. ZNAM ŠTA MISLITE, reče on, ALI ČEKAJTE. Pitao sam ga Šta da. čekam, On reče: ONO: NAJGOE. — čudio sam se da nešto može. biti gore od ovog. Todđalj je pokušao.da. spusti ruku na moje rame, ali sam se ja irgao: i to ga je malo uvredilo. Zarzao je i ljutito rekao: NEĆETE DUGO ČEKATI, GOSPODINE POPOVSKI, A DESIĆE SE ONO NAJGORE. I NIKO VAS NEĆE ŽALITI, PA NI KNEGINJICA JELISAVETA. Upitao sam ga pondvo Šta fo može gore od ovoga biti, ali je on odbio da mi kaže i nestao, Nekoliko dana posle toga stigla je u Topčider vest da mi je knjaz sve oproslio ı da me vraća u Kragujevac na staru dužnost. Sad ja čekam najgore i pitam se: Jesam li pri čistoj pameti, ako verujem da sam razgovarao sa đavolom, a istina je da sam s njime razgovarao i da mu čak i ime znam. TODALJ

(ODLOMAK IZ ROMANA ALEKSE POPOVSKOGA«)

»SMRT