Književne novine

Slobodan MARKOVIĆ

Iz paviljona muzike

* #*

Ti što se spremaš da počineš, uđi u sobu hladnu, u krevet tuđu,

Tu je i bauk zamku smako riđu od straha da zli ne maidu,

A meni, vidiš, u deo je palo, baš tu da počinem malo.

I sutra kad krenem sam u Repoznato bacaće za finom očajnici blato.

A šta će reći, hikad meću znati! Ogrni se, i pogledom moe prati...

] kad se tu tačku premetnemt, ti kroni UDESU II, u grad bezimeni!

Kars, Mala Azija, 1966. * *

Vrisak cveća znači prekid trajne Veze. Nisko, had gradom, ptice hoćna lete. Pijan sam razbio ha vazi Kiheze. Uštinuo Damu, ali iz osvete!

Nisam od reda, pa, ipak, nežno shvatini da sve te prikaze koje ljubim, grešim što za grlo trajho ne uhvatim,

tu frenutku kad im se hasmešim.

Jer, dosta je tih mirnih drama u kojima hikog grobari ne zbrinu! Umiri se, kažem a draga Dama plačući sprema belu posteljinu!

Panika je ceh koji ću da platim,

Ko pobegne, živeće dugo još...

A pod prozorom, u travi, malo zafiht taći će prva zvezda krvav nož!

Abonos, 1966.

* •

Sanjam hedovršene građevine. Bele konstrukcije krova.

Ramove, u kojima vise blede motahihje.

Umesto dojki, povadile su plava kandila,

Zatim,

igraju na rumenim, mostovima koji nemaju kraja,

ni početka. Ni reku.

Na jednoj fontani čovek nag maše krilima

i, :

vrti se uvek u istom krugu.

Bar da je neistina ovo što pevam!

Ć, sve je tako bilo prošle noći, prošle duge, kišne noći, Čak je i Neznanac sličan jarbolu poveo ženu prijatelja mog. Otišla je ona, varka kuće sa sto ulaza.

|, nigde sam nisam bio, a tako sam hteo sam da budem,

da nastavim rođenje!

Avala, 1966. * 4

Puna mi usta reči i tišine iskohske. Gluvim. Pati glava. Sa neke zvezde otpada i gine sjaj gde riča lepotica spava,

Haljina. joj: pola sveta . Srami se ruka pred kolenom . Spređa kao perja smrt, u fami vrh sunca ujeda !

Nepoznat tia. mestu koje plesni

uboge ruše, sa dahom njenim

grejem deshi, a krv mi kaplje

na dno duše!

* ·

Palim lampu, a negde se sprema smrt. Tiho. zatvara vrata žena sfebrme glave.

Njen hod je kao hod lepog vremena.

Ojađena riba koju Miuče ma Kkanapit.

S neba zvezda šalje obećanja varljiva,

Mesec u ludačkoj košulji bere lekovite travke, Putevi u mraku sveta ipak se belasaju. ' Fosfor mrivaca cveta.

Ogrejati se neće ubica ma tom sjaju.

Pali lampu, jer,

treba se opružiti ma dasci, pod prozorom.

Tu neće doći mičija mati, ni sestra čedna.

Pauk će uz mene konačiti, ali, visoko, na svom balkonu.

Palim lampu da senkama pir bude luči, a ruka skida s čela ostatke poljubaca.

i

Začudo, neka ptica isprekidano javlja dolazak | noći.

Gde je ono doba kad je govorila:

O, ništa! To pas moj šapom kapiju otvara.

Palim lampu, i, sklapam oči.

Prikaze u obojenim šeširima i prolaze pored mehe ko pored spomenika —

* * *

Nema ti više glasa. Voda. Vrbe golc. Tražim mesec s crepa, U bunaru bdije. Građ je iza mene. Kulise. Dvoje se vole. Ali, uklesani u čelo kapije.

Pomrli su glumci, Pevači života. Senke iščezle. Starih lampi oko, zatvorilo se. Čami.

I đerđah starinski umro je u tami.

I jastuci, koje su devojke tiho vezle.

Nema ti više glasa. U svežhju starih slika s frizurom koju me zna Više TikO, postaješ opet moja heprilika

žutela, glatka, draga sliko!

Nikome neću reći tajnu ogromtnc zbilje, Ja koji nisam ono što si ti htela.

Ali osećam da div sam, dok u špilje uvlačim svoje Ja, kao u sobu HOTELA.

Balkon je tu, ali ti, ne izgledaš na dole. Niti čekaš kočije, pijanca, koji me Vozi. Građ je iza mene. Kulise. Dvoje se vole ko zrna dva, nekad, na našoj lozi,

Dom reka guta. Potonuće već ko lađa Egejska. Zidthe presvučene slojem: čivita. I na ikonu drevnu spustila se čađa

i niko ha hjoj ime sveca me čita!

Nemativišeglasa

Slavim tu propast da bi slabi bili Jači i sirotima da bude sto prepun hleba! I da zajedničku zemlju kopaju kopači! 1, da peva svet, da se ori, do neba!

da svedem zbir očajnih godina, strališta, vešala i smrt, Odlazim uspravan. Ne podižem bedem! Golorukog meka me love lovci i njini hrti!

Mada ı za drugo znam, jer, slep nisam

Smejem se ma tugu ko na sestru iz lininc. Ono što sam juče dao, ne tročim da mi se vrati. Nit me je strah, veruj da poginem

kad oko mene tuku pokopani sati.

Sve više nadolazi reka koju ću Dreći.

JI sve više osećam da mi u grudima bije ono skriveno dobro za dobro! Al neću reći za čije... Nikome reći... Za čije!

Avala, 1965. * LJ

Svome drugu Stevi Popoviću koji je tragično poginuo

Moj oblak eto, gihe, a duša fiđe vraća sve svoje bele i zelehe made.

Ovaj pod pločom, i ja, mi smo braća koju će boheti majstori parade.

Sa moga čela misao će pasti.

A na hfeho mesto sama mesečina. FI tako ćemo m nhi, i bez strasti ući tu igrt mepozhatog čina.

Ravnodušhi prema fužnoj zbilji, naše će ruke teško da se krehi, ali, sasvim sami, u bodvodnoj šbpilji sihućemo malo s ribom na ramehu,

Nikakve čežnje više me ne mo?e.

Nit mi ta okno neznanac hoću kuca. Moje misli lepo u osami gore rađosne što mela mi žbira, ni sudca.

FI spremam se bar još jednom obući nedeliho odelo. Vezoti kravalu.

TI pritajen vrlo. u ghev mraka ući, sPećan što sam tuekao bratu!

1967.

TO ŠTO TIMU SE u posljednje doba svc učestalije dešavalo — da zastane ı po riječi i da osjeti zaludnost trenutka — je vrsta rasijamosti, rascijepljenosti, nešto kao laka odsutnost, prosto kao ispražnjenost iz stvari i dešavanja oko sebe, pripisivao je proljetnoj melanholiji, preživljenoj bračnoj drami, i sličnim nerazumljivim događajima. Čudno uznemirenje nerava od koga zastrepi. I to bez ikakvog vidljivog razloga. To dođe, i prođe. U stvari, ni· kada se. ozbiljnije nije nad tim zadržavao, Jednostavno, u omamljenosti čula, kao maloj jemalosti, s osjećanjem kao da lebdi nad stvarima i kao da se rasprostire, živio je kao i do tada, obično, ne uočavajući stvarnu promjenu, Imao je apetit, spavao je po nekoliko sati dubokim snom. Biće da je mala glavobolja, nervna napregnutost od posla koga je baš u to vrijeme bilo na pretek, i on se ne zabrinu, Poželje, ipak, da bi se otarasio umora, da ode nmekud, bilo gdje. Prosto da se odmori. Razmišljao je o tome neko vrijeme, bez stvarne odlučnosti i ozbiljnosti, komotan i odsutan. To ga je gnjavilo. Sitnice. Stvari ne treba dramatizovati. Kako je došlo tako će i proći. A i gdje bi i otišao? Zašto? I čime da to motiviše? Govorio je sebi da je to prolazna uznemirenost koja dolazi iznenada, s godinama, i još nenadanije prolazi. O tome je nešto slušao, nekada. Ali kad to potraja, kad osjeti da stvari s njim nisu posve ı redu, poče intenzivnije da razmišlja o mogućnim uzrocima, skrovitim razlozima i povodima. Pitao se šta bi moglo biti. Razmišljao je o svom životu. Živio je životom osječna službenika s pristojnim prihodima. iše mu ne treba. Nije imao obaveza. Samac. U jednosobnom stanu, s pogledom na Trebević. S mnogo svjetlosti i jutarnje svježine. Ponekad je šetao, tek da protegne noge. Išao je i u kino da se zabavi, da prekrati dugo vrijeme. Nakon razvoda sa ženom od prije nepune dvije godine, jedno vrijeme osjećao se nejasno spokojan, kao ma dugo priželjkivanom dopustu, ali bez onog u mašti proživljenog osjećanja sreće, Želio je da to što duže potraje, tako, taj stadijum mirovanja, bez problema i težine. Nije bilo osjećanja oštre slasti od ponovo nađene slobode, ali ne mari. Međutim, to se ubrzo razjelo, istrošilo. Postalo obično i svakodnevno. Navika bez draži i novine. Ponekad bi ga žignulo i probolo od misli: Pa kako ja to živim? Možda nisam ipak imao pravo? Od svega nije ispalo ništa, Bilo je mizemo. Zašto se to sve tako, baš tako dogodilo? Hvatao jc sebe ponekad kako s nježnošću misli na svoju bivšu ženu. Nastojao je da,tu misao zabašuri i odstrani jer nije imalo smisla i nije vodilo ničemu. Bila je kriva, i neka na tome ostane. Varala ga je i morao je doći kraj. Uzalud moljakanja, plač, zaklinjanje da je to bila slučajna pogreška — bio je i ostao tvrd i nije se dao pokolebati. Greške se, draga moja, u životu skupo plaćaju. Ti više nisi dijete i mala si šta činiš. Tu nema opravdanja. Ni miJosti. Ni žaljemja. Prestami, uzaludno je, samo se nepotrebno ponižavaš. Bio je surov ı sam je sebi zavidio na oštrom opredjeljenju za stvar Pravednosti. Govorio je hladno, sabrano. Ubjeđivao je sam sebe da postupa ispravno i da Je to ona zaslužila i da hoće ne može drugačije. Žatiskivao je jedan drugi, topliji glas u sebi. Nastojao je da je me gleda, tako smlaćemu, umusamu. Ružna, izmučena, gledala ga je Žživotiniskim pogledom i cviljela kao mlada kuja, Patila je. Šta će svijet reći, Pišam ja svijet, ovorio je, ja ne držim do svijeta ni ovoliko. ila ranije misliti. Dabome. Sad je dockam. Govorio je i govorio, dok je padalo veče zgrušnjavajući boje po uglovima sobe. Nalazio je da ima pravo i bio je zadovoljan sobom, svojom krutošću, Bila jc to neka vrsta zadovoljštine, slabačke, pa ipak. Čak je sladostrasno kinjio tu njemu sada podložnu osobu, skršenu, jadnu, suzbijajući sažaljenje. Neka joj bude. Bila misliti. Ponekad bi ga bolno stislo u grudima, ali

KNJIŽEVNE NOVINE

~

\PIRICZAA ?BCINI<BHiZ E 7 NIE NIOW7 BINI 20.4

Ina [001

IMIJIJIII

Risto TRIFKOVIĆ

se nije dao. Hodao je uspravan izmedu stvari s osjećanjem proračunate ispravnosti. Izagnaću je iz života — mislio je — i sve će se na kraju srediti. I kad je sudska gnjavaža bila dovršena, nije se osjetio olakšan, Čak mu se učinilo da je on ostavljen, ne oma. Bio je praznjikav, mutan. Smirenje će doći docnije, tješio se. Išao je nekud govoreći sam sa sobom. Zaustavio se na obali Miljacke — bilo je neko doba, predjutarnje sivilo, čas turobne laznosti i, zamrlih čula, počeo je naglo da sluša kako iz dubine, iz tame, pod mostom nadđolazi voda, kako beskrajno teče i kako ga taj tijek, mekan i bestjelesan, mami, blaži, i tada se OSJelO dobro, smiren za trenutak. Pod mogama teče voda a nad glavom vrijeme. Čovjek misli, sićušan, sam, misli kako će život konačno da počne, nov, neviđen, kako mora da počne i da negdje slobodan teče, kao ova voda pod njim, i sa tim šumom u sebi, lak i vedar, opijem, stajao je dugo, do svitanja, dok nisu zakloparal prvi tramvaji. Pratila ga je voda obalom i misao da je čovjek na zemlji ne da trpi nego da radosno živi, jer živi jednom. Negdje u kraju oslobođenog tijela i duha bila je želja za novim početkom, za pustolovinama, žemama, koju nije želio brzo da ostvari, radovao se čekanju, Jer ostvarenost sve pokvari, ona obično podbaci. Odlagao je trenutak novog započinjanja strepeći da će ponovo početi s greškom.

. Tada je mastupio period mirovanja, tajac, lijenstvovanje čula. Prijatna tupost. Mogao je da ode kud hoće, uobražavao je bar da može, jer mu je to godilo, a ipak nigdje nije odlazio. Nalazio je za prvo vrijeme da je to baš divno, šansa koju mne mora iskoristiti. Sve zavisi od njega. Bolje da pričeka, inače je podvala siguma. Najčešće bi šetao sam. Kružio je po starim zaboravljenim ulicama, po turski bljima. Otkrivao je grad svoje mladosti. Dugo bi stajao nepomičan u kakvoj zavjetrini, nad svjetlostima u noći, slućajući nerazumljive šumove i odgonetajući tajne znakove života. To se činilo zanimljivo, najzad. Vraćao se dockan s mišlju na brz i sladak san, ali tek tada bi počinjala druga muka: Čemu sve to i dokle? Lijegao je, ustajao, čitao knjigu ne znajući mi riječi iz mje i ponovo lijegao bez nade na san. Nije ni, o čem posebnom razmišljao. Jedmnostavno je nešto u mjemu teklo. Tanak, jedva prepoznatljiv šum. Slatkasta praznina u glavi. TI kao da se nalazio na samom pragu neke slutnje, nekakvog beskrajnog otkrića, ali nije bilo ničeg iza toga, ni pokreta, ni želje, velika mla-

ka praznina u kojoj diše hladnoća ravnodušno- ·

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

sti, kao kad krava ROS Topao dah trave, nekakvo nejasno udaljavanje od nečega, od sebe samoga. Od prošlosti. Od Nevenke. Sve duže bi se zagledao u nekakvu tačku u sebi i zurio omamljen. Odsufnost se polako odomaćivala u njemu. Ponekad mu se činilo da negdje u daljini odbrojavaju satovi, plišani, teško razumljivi, i kao da kaplju oble kaplje po pločniku. Ustajao je da provjeri. Naravno, ništa. Umišljanje. Naprezao se da utvrdi u čemu je stvar. Nije išlo. Monotoni časovi ispražnjenosti, časovi bez mirisa, bez linija, bez stalnosti, bez ukusa, prosto bezvremeni, bezoblični.

I tada je,. OE pritiskom te praznine, počinjao da razmišlja o sebi. Pitao se: Čemu? Čcmu sve to? Počinjao je da odugovlači s odgovorima i ma nmajbeznačajnija pitanja, Sjeta, podozrivost, mučaljivost. Razgl je ljude, stvari, nalazeći da je život počeo krivo i da je sad dockan. To ga je mučilo, Sa ženom, sad zna, živio je bez dublje povezanosti. Razilazili su se u sklonostima. Ipak, bilo je prijatno. Navika. Nije se uživliavao u njen problem. To ga se nije ticalo. Živjeli su samo na izgled zajednički, išli u kino, imali nekoliko

zajedničkih prijatelja, ı to je sve, bilo je zapravo sve dok nije otkrio da ga vara. Tada je, leden, ukočen, dok se u njemu sve zamrzlo, diveći se sebi, odlučio da mirmo raskine. Očitaće joj bukvicu i — Kkvit posla. Tada se već začela misao da je život izabrao ma pogrešnoj strani. Pitao se ko je tome kriv. Gledao je na stvari svoje prošlosti sa strane, kao tuđin. Zatim period lake opijenosti slobodom i naglo nadošla samilost koju svirepo nije želio da prihvati i ostvari. Sažaljevao je sam sebe. Čak je uživao u njenim patnjama, tada. Neka, govorio je, tako ti i treba, najzad. Ispaštaj, kriva si i uzalud cmizdriš, (Sad se stidio nekadašnjih postupaka. Mogao je bar biti uzdržan.) Proživjeli su dvanaest godina zajedno. Na kraju, sve je ispalo govnasto.

TI sve češće, mučeći se, pokušavao je da razazna na čemu je. Sad mu se to činilo bitno. TI tada je najednom jasno čuo glas one vode u moći pod mostom kad jc svanjivalo. Tekla je i tekla u neznan blažeći ga i on je obično zaspao s lim. Ponekad bi odlutao tamo, vučen tim glasom, da jc prepozna ma licu mjesta. No više nikada nije bilo onako. Jasno, izdvojeno od svega, one obojenosti zvuka, one atmosfere. Vraćao se pogružen, iskidan. I opet je odlazio, ali uzaman, čarolija je nepovratno minula. Sad mu to postade opsesija, taj glas. Ljude je jedva slušao, s dosadom, preklapali su koješta. Između riječi, u dugim plavim razmacima, on je čekao da šikne onaj tamni čisti glas vode koja otiče ispod mosta i čisti trunje u duši i živcima, čisti talog. i

Počinjao je da živi od tih trenutaka, sve rječih.

Onda mu se dogodi da, na službenom putu, u malom primorskom mgjestu, osjeti straviy osamljenosti i izgubljenosti, od. koje poče da se trese. Iza prozora obla i gola pučina koja mu sc činila izmaštana, nestvarna, prosto halucinacija. Naprepnutost je rasla. Sveopšta tišina u kojoj me čuje glas oko sebe. To ga do kraja prestravi. Brzo se spakova i krenu. Putovanje ga smiri za časak, ošinu svježina. T opet krenu trepet, iznutra, prvo sitan, polagan, zatim sve jači. Tresao sec nastojeći da to prikrije. Šta mi Je? pitao se uznemiren. TI poče panično da doziva tajni glas vode da mpoteče, ali nije išlo. Glas vode koji se nikada više neće onakav ponoviti. To ga užasnu. T Tada sveza preko grudi hladan obruč. Srce tuče. Šoboće. Ludim li? pitao se prestravljen. A obruč steže, hladam, usijeca se u meso i krati dah. Kao svilen gajtan. Mutilo mu se, kidao vreo dah. Groznica? Nadolazila je jeka nekih čudnih podzemnih glasova noći, branio se. Srce je lupalo.,

Tada, želeći da što prije svane, da dođe u Sarajevo, osjeti prvi put dah smrti. I muha bespomoćnosti, uzetosti pred tim. Tako sc začela u mjemu misao na smrt koja je rovala, kopala smještajući se u dubinu bića. I što je najčudnije: nije joj se opirao, nije se plašio. Prihvatao je s izvjesnom nadom, s pomirenošću koja ga je činila na neki način spokojnim. Davao joj je razna imena: starost, godine, umor od života, nervi. Bojadisao je njen dah mlakim bojama pomirenosti, navike. Čak se srođavao.

I kad je, na pragu juna, dok je oštro mirisao lipov cvijet, i kroz taj miris rastaljen katran ı izgorio bonzin, dok je blijedim okom gledao u modro ncbo ispreturano od dima, osjetio približavanje' nekakvog žutnjikavog praha, ne samo da se nije užasnuo, ne samo da nije kriknuo, niti podigao ruku da se brani, kao što je nekad mislio da će, nego se čak, šupalj, izlomljen, isisan, pođatan i mekušan, zimogrozan, smiješeći se, podigao da mu sc da, da se okupa njegovim dahom, i tada je, zapabnut, osjetio kako ga to prožima slabošću i dubinom u kojoj, sasvim na dnu, u beskonačnoj fami, prgolji voda, i on se predao, radostan, oslobođen. Nešto je u njemu, odvojeno, krenulo naviše, i tako ostalo,

|