Književne novine

}

HALINA POŠVJATOVSKA je pripadala generaciji Grohovjaka, Brila, Harasimypvi' ča, Ježinc. Nedavno je umrla, u 32, godini, posle teške operacije srca, Debitovala je 1957, godine u poznatom, Wrakovskom časopisu mlađih pesnika i slikara »Zebra«, Objavila je tri pesničke zbitke: »Idolopoklonička himna, »Današnji dan« i »Oda rukama, Vrlo uspešno je prevodila francuske, američke i jugoslovenske

Poezija Pošvjatovske je tipično »ženska«, poezija tipa Safo, Elze Lagker-šiler, Jasnoževske-·Pavlikovske, Ahmatove. Pisa. Ja je pre svoga O ljubavi, i punoći života, fascinirana njihovom lepotom. Čitav

život i poezija Pošvjalovske su jedna

LIRIKA U PIRIEVOJDU

na refleksija nad tim postojanjem.

Halina Pošvjatovska

Nad Helojzom

HHelojza nije bila grešna Helojza tije imala veo | Helojza hije spavala u eci

raznosila je svoju zlatnu tnagotu po prašnjavim ulicama

veliki borovi — umrli pred njom pevali su: — osana osana

Helojza — zelena, stabljika Helojza — pupoljak Helojza — mrka trešnja poklekla pod tepetom roda

osana — Vikali su — osana

zatim su uzeli Helojzu belu obukli u veo beli i a tužnoj Feci utopili

Helojzino zlatno oblo telo

—osana —

Šejla

Sejla — maš mrka ramena topla _' koja kao zmija obavijaju vrat dragana

šejla — imaš usne

ma koje se spuštaju pčele zlatni guhdelji zujanje pričaju o njihovoj trpkoj slasti —

Sejla. — imaš kožu koja je tkanina živa od svile —

Pbheko nje mreža svetloružičaste krvi

Sela — bogledala si Mračno i tPopavice su dotakle lice == . onoga koji fe spavao ma tvojim ramenima

bespomoćan kao delte

Nad spaljenom Jevrejkom

Sulamko kako si umirala?

Setho

kada je od tvog tela belog

vetar pravio tigračku plamehovina, Jovanka Orleanka hHije tako sagorela drukčije

Čije su kose zlato prosipale u svim vrcavim iskricama čija je usta žigosao

pucanj

A zašto?

Snulamko

koliko puta oganj plane

pod lonceht

osvetljavani Yužičaste dlanove gledam

i pilam Sulamko

rašto?

dan Hoć

i škrgućem. zubima,

jer želim da otkupint fvoje telo jevrejsko

od brišćanskog plamena dc ti vratim Jevrejsku livadu mlaku -

Svetit — pod kišom

i mladost

Ispisaše taniho ime Voje

nag pobelelim fovom

svetli

slov nesagorelog metala ; TruržnjoMi su ispisali ime tvoje izdyobljena zemijo Sulamko * * *

otkad ptice odleteše iz mojih. reči i zvezde se ugasiše

ne znam kako da nazovem

strah tı smrt i, ljubav

zagledam se w dlanove bespomoćno J · sklapaju se jedan tad drugim i moja usta ćute

bezipteno izzasla nada mnom nebo :

i sve bliža hez imena zemlja cvela

Prevela Biserka RAJČIĆ

|} 249

euforija, radost zbog postojanja, suptil-

y {

IL PONTE

Skriveno lice američke 'književnosti

STUDIJA Marija Materasija o »američlkoj crmačkoj Kmjiževnosfi« (kako se w Amauerici vrlo često i danas zove i konstituiše sva literarna produkcija iz pera pisaca crne boje kože, bez obzira ma literarne sličnosti i razlike) veoma je obimna i mi iz nje uglavnom prenosimo samo kritički deo koji se odmosi ma mpoložaj crnca — književnika u savre-

menoj Americi, Materasi se

zgraža vec nad samom činjemičom da je po nav'ci dizgpleda postalo neizbežno dovoditi u vezu ova dva pojma koji sa gledišta literature nemaju mišta zajedničko, je crnac nije pripadnik mikakve nac'onajne manjine, ne služi se nikakvim posebnim jezijkom, nc razlikuje se od pisca-belca ni no kojem literarmom: kval"'fikativa a ipak spada u »crnačku ame-. ričku Kmjjževnost«. Džon A. Vilijems požalio se u članku »Literami gcto« objavljenom u jednom broju »Saturdav Revjew« iz 1963. godine na takvu sudbinu svoju i svojih kolega pisaca koji dolaze pod udar rasne segregacije u liteTaluyi Jel im sc romani, dramoe i knjige pripovedaka i pesama koje po literarmim merilima „nemar među sobom ništa zajedmičko Irpaju pod istu kapu samo zbog boje kože mjihovih autora, Maferasi

tome dodaje činjenicu da je o ·

toi »crnačkoij književnosti« č:talačka publika kako američka tako i inostrana (bar u zapadninm zemljama) vrlo malo znala ili jo, bar, do skora vrlo malo znala, U našim policama nema crnačkih pisaca, Ponekad su ti koji nedostaju pisci izuzetno» književnog značaJa, vrlo često su po vrednosti jednaki mnogim piscima bele boie kože čija su nam imena dobro poznata. Poznati su nam Ričard „Rajt, Lengston fjuz i Ralf El:son; iza mjih je praznina, Izgleda kao da crnački doprinos u američkoj Kknjičevnosti i ne postoji a zapravo je reč o {radicjonalnoj Kkulturnoj situaciji u kojoj nesposobnost belca. da »vidi« crmca nalazi još i danas stalno iznova polvrdu čak i u

onim sferama i ličnostima ko-

je su teoretski zasta potpumo otvorene prema realnosti.

- poezije

Antologija mođeme američke a S oju je 1956. godine objavio V. H. Odn ne sadrži nijedno crnačko lime mada uključuje bele pesnikc čija je vređnost više nego d'skutabilna. Otuda nijc čudo Što u Ttaliji jedan Gabrele Baldini u svojoi zbirci »Amenički pesnici« „Torino' 1949. među gotovo četrdeset bel'h pesnika ui ljučuje samo jednog crnca ola Lorensa Danbara,

U movije vremc stvari se menjaju. Crnačka književnost postaje popularna, mada opet najčešće kao »crnačka Književnost«. Možda je i ta popularnost političkoz karaktera: Amemika 'je na kraju počela, delimično pod pritiskom svetskog javnog mmenja, ako ništa drugo bar da uviđa, da priznaje postojanje crnačkoz problema. Ipak ostaje činicnica da su već pomenuti Džon A. Vilijems i Džems Boldvim postali poznata imena američke književnosti kojma se pridružuju Kajl Onstot, Voren Miler, i druei. T ne samo “la njihove Knjige sve otvorenije i sve oštrije trdtiraju crnački problem, nego to čine i knjige nekih belih pisaca koJi danas zauzimaju prva mesta u američkoi književnost (Vilijem Sfajron na primer). ı Analizirajući ovakav razvoj savremene amcričke svesti Materasi vrlo relevantno s9ovori O ulozi koju su od'prali crnački »spirituals«e i »bluese, Ova vrsta poezije bila je od prvog dana prihvaćena i u nai rigoroznijim prezentac'jama i antologijama. Materasi to objašnjava upravo njihovom anonimnošću: udalicne u Vrememu, nepoistovctljive sa licem, sa životom, sa tragičnim stanjem nj hovog autora, one nisu opterećivale savest belca, u njihovom umetničkom sadržaju on je mogao da učestvuje a da niko ne zahteva od njega da plati za to učestvovanje. Onde međutim gde je poezija stavljala čitaoca pred jednu određenu ljudsku realnost koja je toi poeziji prefhodila, pred jednu presudu i pred jednu konkretnu superiom moralnu i intelektualmui svest, on je odbijao da to učini. :

Tvrtko Kulenović

VAPROSI LITERATURI

hooda ui dd o api a og pik ia n i a die ie ennaikokdi nadi ibi

Aktuelizovani Špengler

TEK ŠTO SE bio slegao baruftni dim prvoga svetskog ra-

ta, Špemglerova knjiga »Pro-

past Zapada« »pod:gla je prašinu« širom svefa; zafim, DO mjoj samoj počela je polako da pada prašina zaborava. Sada, pomalo neočekivano, u rvom ovogodišnjem broju časopisa »Vaprosi literatur«, mladi sovjetski autor S. S. Averincev pokušava da »očetka« tu prašinu sa Špenglerovog dela, koje je, uostalom, nedavno jeno i donekle Tevidirano Špenglerovim. posmrimim spisom „»Prapitamja« (»Urfragen«, Mimchen 1965). Po svoj prilici, međutim, mavedeni spis poslužio je Averincevu tek kao povod za knitičku aktuelizaciju Špemglerovog opusa. Sami uzroci ove aktuelizacije izgledaju daleko dublji i važniji, Na istonijskom planu, njen uzrok predstavlj ranja kulture pod rastućim Pica tehnokraftske »civiizacije«. Na teomijskom planu, uzrok bi ležao u rađanju jedne nove discipline, naime kulturologije, koja pobuđuje interesovanje za ranjje komncepcije kulture, pa i za Špenglernovu. U svom ogledu »Morfologija kulture Osvalda špeplera«, Avoenincev razlikuić tri sloja Špenglerovog dela: istorijsku

rognozu (svojevrsnu »apokaliptiku«); političku teoriju; filozofiju kulture. On se usred sređuje na ovaj poslednji sloj koji obuhvata, u prvom redu, jedan pogled na odnos između kulture i života. Špengler ne vidi suštinu kulture u duhu već u životu; stoga, po njemu, u kulturu me bi spadala nauka kao ni religija. Kasnije, u »Prapitanjima«, Špengler će unekoliko revidirati i korigovati takvu svoju viziju: OVde, na duh (intelekt) više se ne gleda kao na »odumiranje« duše; polemišući sa Klagesom, pisac »Prapitanja«& izJavliuje, da duh ne mora »postati hep:žijateljski Đrema žŽi-

| votu«, Kao izražajna struktu-

bi opasnost odumi-

ra ili stil života, kultura je orgamski vezama sa odiređenim Weltanschauung-om, odnosno

· sa Jednim samosvojnim doživ-

ljavanjem sveta. Imajući u vidu Špenglerovu misao o toi vezi, Averincev drži da baš ova misao daje plodan impuls za izgradnju tipologije kulture,

Izloženo shvatanje imiplikuije osudu tehnokratske »civilizaojje«, koju ono definiše kao smrt kulture. Biće da je baš ta implikacija uslovila Špemgplerov sukob sa hitlenovskim fašizmom, koji se oslanjao, naročito, na tehnokratski i birokratski sloj buržoazije. Ne manje, ako ne i direktnije, isti sukob bio je izazvan i Špenglerovim negativnim stavom prema nacisiiičkoj rasno doktrini: već u svojoj kmjizi »Godine odluke«, Špengler je ismejao i odbacio mesarski anfisemitizam; zato ga je hitlerovski režim 1935. godine podvrgnuo zvaničnom bojkofu. (Samo godinu dama docnije, autor »Propasti Zapada« Umro je u nervnom rastrojstvu). Subjektivmo, Špenpler je prihvatao tehnokratsku »civilizaciju« kao »sudbinn«, niko ne i kao mužno zlo; ali, ukoliko je bio objektivan, njegov prikaz ovakve civilazicije ipak Je podrazumevao osudu omnoga varvapstva koje. ona mosi u sebi. i

Ogled Aveninceva je značajan ne toliko zbog otkrića nekih novijih značenja i slojeva Špenglerovog dela koliko zbog novog marksističkog stava prema tom delu. Namesto ranijeg nekritičkog usvajanja ili nekritičkog: odbacivanja, Averincev vrši intel'sgentnu kri. ty recafirmaciju špenglerovog poduhvala (pa čak, uz put, i Ničeovog shva-. tania). Bitni, živi smisao toga poduhvata on malazi u Špenglerovom insistiranju na or. ganskoj sraslesti datog kulturnog sfila i odgovarajućeg Weltanscharnıng-a, Sa.

Radojica Tautović

-EOPUM –

\

:o »Gospoda Glembajevi» sa stanovišta

U PRVOM OVOGODIŠNJEM broju »Foruma« Hugo Klajn daje analizu psihološkog slučaja Leona Glembaja, Prinenjujući psihoanalitičku metodu na literarni tekst, svestan svih opasnosti · koje primena jedne takve metode krije, Klajn, odmah ma početku,

·konstatuje da je kod Leona

~

Glembaja u pitanju jasno izražen HEdipov kompleks. Gde se sve, pila se Klajn, io može videti i u kojim se situacijama to može najbolje oscliti? Ono što odmah pa:la u oči to je naglašena Leonova mržnja prema ocu i prilično neodređeno osećanje kojc Leon jma prema svojoj maćehi, Na prvi pogled, Leon se prema baronici Kasteli odnosi sa neprikrivenom antipatijom i koristi se svakom prilikom da svojoj maćehi stavi do znanja mržnju i prezir koje Oscća prema njoj. Istovremeno, u prirodi njegovog odnosa prema maćehi postoji mcšto što je u dubokoj prof!ivrečnosti sa osećanjima koja javno manifestuje. Njega „maćeha ncodoljivo privlači i ostaje jedino da se ta privlačnost Jasnije definiše. Maime, sporno Je pitanje da li baronica

· dubinske psihologije

Kasteli privlači Leona kan žena ili kao supruga (ili lju. bavnica) njegovog oca, Da |i je jača Lconova privlačnost prema maćehi ili mržnja pre. ma ocu? Izgleda, po mnogo čemu, da jc u pitanju covo drugo. Jer i onc Leonove akciic koje nisu direktno po. vezanc sa Leonovom red.

, maćehom, uvek su tesno o.

vezane sa Leoncovom pred. stavom o ocu. Ma Šta radio i ma O čemu pOVOYIO, Leon sc Javlja kao očev oponent, 1 onda kada ne ide direktno na svoga oca, on Se s njim suko. bljava.

Po tome bi psihološki slu. čaj Leona Glembaja, sa sla. novišta dubinske psihologije bio potpuno jasan, da nema finala koje nije na prvi pogled sa Leonovon) psihologijom u skladu. Nestankom oca nesta. li bi i svi razlozi njegovog nezadovoljstva. Ali, pored Bdi. povog: komplcksa, u Lceonu Tostoji i sukob između Glembaja i glembaicvštine. Finaje dramc predstavlja u stvari očajnički pokušaj jedne glem. bajevske individuc da sc su. roftstavi glembajcvštini,

Predrag Protić

THE LONDON MAGAZINE Teza a i e i me u a ena idu uini aku Ni On Ak nn |

Luj Ferdinan Selin

U POSLEDNJEM, februarskom broju ovog: časopisa Alaster Hamilton daje jedan kraći portret krajnje komntroveznog francuskog pisca Luja Ferdinana Selina, čija dela »Smrt na kredit« (Mort 4 credit) i »Put do samog dna noći« (Voyage au bout de la nuit) predstavljaju same vrhunce francuske proze Ovo? stoleća, ali čija ličnost toliko opterećuje savest njegovih sunarodnika, da o miemu najradije Ćutc.

Selin je crno opisivao većik nu mesta u kojima sc tokom života obreo, kaže Hamiltom,

Pariz nije nikakav izuzetak. u ovom smislu. \ .

Selin jc večito oklevao kada je trebalo da pruži pojedinosti o svojoj prošlosti. Najpre je to učinio u autobiografskom romanu »Smrt na kredi t«, u kome je dom svolih roditelia opisao kao proletersku izbu, sa svim rekvizitima kaljuge, dok je, u stvari, ođrastao u građanskoj i konvencionamoj orodici, gde nikome ništa mije nedostajalo. Pošto je burno proveo mladost, ma stalnim putovanjima po svetu, i menjajući svakojake pozive, od ševrta do konzularnog činovnika u Londonu, opredelio se za lekarski poziv na jednoj od pariskih klinika. Međutim, lekarski poziv nije uneo nimalo mira u ekscentrični lik Selina, a to mu je davalo i izvestan šarm koji je privlačio Parižane iz predgrađa u ko-

' me je živeo sa svojom supru-

· gom balerinom. Naročito od

kako se bilo čulo da piše knji gu, za koju se docnije ispostavilo da je njegovo remek-delo, »Putdosamogdna noći«, Tako crmu sliku Pa riza, kakvu je Selin dao wu ovom romanu, teško je naći u bližoj i daljoj literaturi Framcuske. Selin je »talog« Pariza

opisao tako svimepo i pronic- .

liivo kao što je to učinio Prust opisujući »krema OVO-

· ga grada. Kada. se 1932. voja-

' dočekala kao

. u kome je

PŠC: JOŠ

vila ova knjiga, kritika ju ic jednu od najvažnijih u ovome veku.

Po Hamiltonu, Selin ie bio i ostao anarhist. Po povratktı

iz Sovjetskog Saveza, pde je

bio pozvan da utroši svoj autorski honorar, oborio se na sve što je Tamo video, i konačno prekinuo svaku vezu sa levicom. Sa jednim dužim pamfletom (Bagatelles onr un massacre), koji se vojavio godinu dana docnije, hteo to on ili me, Selin se vezao za fašizam. To je potvrdio i ubrzo potom novim mnapisom napao Jevreje i angloamerički svet za stvaranje Đometnje u svetu (1938), predlažući kao jedinn vešemie savez sa Hitlerom, Musolinijem i Frankom, a u cilju stva rania bloka protiv Sovieta. Uleto, 1940, kada si Nemci već sipurno sedeli u Papvizu, mašao ie za potrebno da mami jednu aniisemitsku knjig(i (Les beapxs drops), ko ju su, verovali ili ne zabranili, u nacističkoj Nomačkoj i

* skoi. Dakle,

u Višiju. Ovo nije sprečilo zloglasnog nemačkog ambasadora u Višiju, Absca, da Sclina predloži kao člama za ništa manje ozloglašeni Central ni urcd za Jevrejc. Međutim, Selin nije štedeo mi arijevcc,

· za koje je jednom prilikom

ma skupu Instituta za izučavanjc „jevrejstva uzviknuo: «A arijovskc svimjavije, reci, za njih tebe ništa nije briga? obraćajući sc celom skupu i predsedavajućem. Drugom pri likom , pak, tvrdio je da svi Francuzi južno od Loare imalu crnačku krv u svojim'Žilama i da ih sve treba podaviti u Sredozemnom moru. Ova izjava je naterala mnoge da u mjegovom ponašanju prepoznaju ludaka, Kada se ovome doda da je poslc izriči te izjave kako je »najveći macista od svih ~ kolaboracionista«, pružio lekarsku pomoć jednom istaknutom pripadniku pokreta otpora, znajući da je ovaj to, onda se slika o ovom profivrečnom piscu i Čo

veku do zla boga muti. List Frans libr,« glasilo pokrcta otpora ipak nije bio u dilemi. On pa je osudio ma smrt, i to u vreme kada je bilo potpuno iasno da Nem: ci gube vat. Na brzinu napustio je Pariz i preko Nemačke pobepao u okupiranu Dan sku. 1945, Francuzi su zvamnično tražili izručenje Selinovo od Danaca, ali su se OV zadovoljili da ga umesto toga samo strpa|u u zafvor, u Kkome je proveo osamnaest meseci. 1950, jedna ozrupa intelektualaca, prcdvođena Žanom Polanom povela je akciju za nesmetani Selinov povratak u Francusku, premda su Sartr i Rože Vajam bili e nergično protiv toga. I jedni 'i drugi movali su da se Domire sredniim rešemjem. Na jav nom suđenju smrtna kazna Selinu bila je zamenjena zdtočenjem na godinu dana, koje vreme mu je bilo zaračunato i famnovanje u DalFrancuska ić ipnk propledala kvoz prsič jednom od svojih pisaca, koji je to zaista {ieško mogao da očekuje. U Pariz se vratio 1952, ali kao pisac koga su za boravili. i potpimo bez sredslava. Od top vvemenn mnlayno niesovo društvo bila i mennžerjija sasfavljena od Ve ćeg broja pasa i mnčaka, koie je počeo da gvbira ioš u Danstoi. Kuću. tako, reći, ni je nikada nomnštao. n hio sc o visokim vidovima 1 bodljikavom žicom oko celo? imnnin svoie žene, koia ia a nijhov Žživoft zarafivnln (nik ći Časove iz iqrmnin, Dvnm WP mpmn koia je snahem doneo iz Đonscke, kritikn im loše cenhiln i ol ni!hnove nrođe mi ie imnm mate, Kora ie nm. iln 1061, eodipm dama mn ik sepbu svoje poslednje km, Sever, koia mu je novrayhla ugled pisca, mesni paroh ić odbio da održi opelo nad njć govim grobom.

Aleksandar Stefanović

KNJIŽEVNE NOVINE