Književne novine

Nastavak sa 1, stranc

kature. Nju je, međutim, napustio pre 15 godina (1952): ali ostavivši karikaturu Hodžić jc — nije preterano reći ostavio do tada aktivan i efektivan odnos sa svojom sredinom, sa Životom.

NOVOST u sl;.kama Zorana Pavlovića jeste ponovo davanje značaja boji (koJom je, u stvari, u svoje vreme i Dpoeo asocijacijama na Matisa, zatim Docloneja): dosta smirena, svesno »umrtvljena« — što nc isključuje povremenu pojavu njenih funkcionalnih cksploz.ja — Pavlovićeva boja danas sarađuje sa formativnim procesom mastajanja asocijativnog oblika, i sa podtekstnim značenjem njegovih struktura, Iz njih zrači neka trezna skeptičnost čoveka svesnog eksplozija traumatičnosti i ne baš preterano optimističke zbilje, na koje ic čovek, ta gorda »asimptota božanstva«, u svom trajanju većma osuđen.

Pavlović je danas na pozicijama optimal odnosa apstraktnog naturalizma (tipa Antonija Tapijesa i Alberta Burija) s jedne strane, i onoga što naročito mladi umetnici traže u revalorizovanom odnosu prema predmetnom svetu, ispoljenom u tzv. novoj figuraciji. Pavlovićevo slikarstvo jc amalgam značajne konceptualne tenzije i moći art:stičkog konkretizovanja njene suštine (Galerija Kolarčevog univerčiteta). _—-0-—-

NALAZEĆI niz godina inspiraoiju U sferi muzikc, grafičar i slikar A. Jeremić — Cibe izložio je, u Galeriji Grafički kolektiv, opet jedan n'z drvoreza i linoreza koji predstavljaju muzičare pri koncertriranju, slušaoce, poTtrete Gustava Malera, Mocarta i Šekspira. Ali, nesumnj vo bi nas više zadužio istraživanjem | komparacija muzičkog i likovnog medija na nekom suštinskijem planu nego što to Cibe već zadugo čini: ekspresionizmom (doduše lege artis) figura muzičara.

TEODORAKISOVE ZATVORSKE PESME

MIKIS TEODORAKIS nije, u toku svog boravka u zatvoru, imao uza SČ nikakav,muzički instrument. Iz razumljivih razloga pukovnici nisu mogli da mu omoguće da se služi klavirom ili gitarom. Ali ipak, nekako je uspeo da pribavi papir i olovku. U očekivanju svog oslobođenja, uspeo Jc da napiše više novih kompozicija. Na dvadeset melodija Teodorakis je napisao odgovarajuće stihove. To su uglavnom kratke pesme koje izražavaju atmosferu u kojoj je provodio posledmje mesece. Tako su ovce pesme iz Zatvora došle u ruke mladom francuskom izdavaču Žeraru Meju, koji ih je sa uspehom snimio i pustio u svet. Prijatelji grčkog kompozitora preuzeli su na sebe propagiranje Teodorakisovih dela u svetu. I to ne samo onih veoma poznatih, onih koje interpretira. Nana Muskuri, ili su stekla popularnost filmom »Grk Zorba«, već propagiranje i svih njegovih budućih dela. Žerar Mej je angažovao grčke studente koji žive u Parizu da mu prevedu Teodorakisove stihove, napisane u zatvoru. Jlustracije radi, evo jedne kratke pesme koja nosi naslov »između menc i sunca«:

Tzmeđu menc i sunca ništa ne postoji

ništa ne postoji

samo proticanje vremena samo ustajem i samo ležem i postojim i ne postojim vide me

a sam sebe videti ne mogu

M. M.

KARIKATURE ZORANA JOVANOVIĆA

DVADESET PRVOG FEBRUARA u galeriji Grafički kolektiv u Beogradu otvorena je izložba kanikatura i humorističkih crteža Zorana Jovanovića. Na izložbi su zastupljeni humoristički crteži kojma je Jovanović predstavljen u knjizi »Karikature Istoka«, objavljenoj u Diseldorfu prošle godine, (pored jugoslovenskih autora ovom knjigom obuhvaćeni su i radovi poljsk'h, čehoslovačkih i mađarskih umctnika), kao i karikature rađene u tehnikama tuš, kolaž i akvatinta. Naročitu pažnju privlači pet karikatura koje su autoru 1967. godine, na jub-larnom XX međunarodnom festivalu humora u Bordigeri (Italija), donele »Zlatnu palmu«. l

Zoran Jovanović (rođen 1938) Ppripada generaciji karikaturista koja prekida sa tradic:jom novinske karikature i traga za novim rešenjima ma ovom području. Poput još nekih' beogradskih karikaturista njegove generacije, Jovanović se oslobađa literature i odbacuje klasčan vic, služeći se u

Nastavak na 12. strani

sves] NRESANIEĆ A

JUNAKU PRIČE, koji i nije nikakav junak nego samo junak priče, pobegao san. Pobegao? Ne bi sc baš najpouzdanije moglo reći, moralo bi se više nagađati. To — nagađati — treba sada da radi pisac. Ali on neće. Dokle eksploatacija? Zašto pisac sve da radi? Neka svoju mutnu priču, grešeći ili pogađajući, prema snazi svoje mašte, priča malo Junak priče,

Po volji kafa?.. Cigareta?..

Pričaj, junače!

Ja... Meni, junaku ove priče, izgubio se san. Ne znam kako, ali iščilio san. Vozio se ja na zadnjoj platformi gradskog saobraćaja. Oko mene tiskaju sc čestiti ljudi; muvaju se i smutljivci, s rukama u mom džepu. Tu je samo ključ od lifta, ali ne za karijeru nego ključ od teretnog lifta, za podrum, da nosiš drva i ugalj. Kao onaj narodni siromah što pred razbojnikom peva, to bih mogao i ja. Ne pevam samo zato što je u gradskom saobraćaju zabranjeno pevati. Ali, hoćeš, posle kad sam se našao napolju, vidim ipak da mi nečeg dragocenog nema... Dragocemog?.. Šta, kako, ni da odgonetnem ne mogu... Razbijam glavu čitav dan, i noć čitavu... Pred zoru se lupim u zapaljeno čelo: sna meni više nema, onog mog lepog, moga dragog, moga ljudskog sna.

Znači, san su mi ukrali! ~

Ljut ođem u gradski saobraćaj.

— Nemojte — kažu — tako brzo da zaključu-

jete. — Bolje prvo posetite biro za izgubljene stvari!

— San ste izgubili? San?! — smeju mi se u birou. — Čoveče, ovo je biro za izgubljene stvari;

nije za izgubljene slučajevc!

ILUSTROVAO MOMO KAPOR

Liubiša MANOJLOVIĆ

— Dobro, zar vam nikad pošten malazač nec donese izgubljen san?

— Ne bismo primili ni kad bi donco. Primali smo ranije izgubljene savesti; vidite šta ih je, a po njih slabo ko dolazi. Nekc vlasnike čak znamo, pozivali smo ih, a oni ništa — skromni ljudi, privikli se da žive i bez savesti.

. —Ali san.. Moj san.. Kako ću ja, šta da radim bez svoga sna?

— Okrenite sc stvarnosti!

Dabome, odjurio sam u policiju.

Traže opis moga sna. Sliku da mu objave.

— Evo ovako, ovakav... — crtao sam im sam.

— Izvinite, kao da jc u nekoj magli?

— Može da bude. Znate kako jc, san...

— A zašto ga crtate crvenom pisaljkon?

— Zato Što je to jedan crven san.

— Onda me vredi da objavljujemo sliku u novinama. Ispašće crm,

— Crven je.

— Shvatamo, crven. Ali u novinama će, biti crn.\,Kako ne razumete, takva je tehnika!

Proveravao sam lično. Ne lažu, stvarno je ta'kva tehnika. |

Dan izgubljen u trčanju.

Noć.

U noći bio bih sasvim sam da sa mnom nije — mesanica. Legnem sa njom. Da li ste sa nesanicom kada ležali u istoj postelji? Ako vam nije nužda, i nemojte!

Okrenem se ma levi bok, nesanica mc pita:

— Je li, na levi bok si se navalio? Na Icvi!

Okrenem se na desnu stranu. Nesanica mune:

— Razmisli, hajde, evo ti tri, evo ti pet seckundi, da li si se okrenuo na pravilnu stranu!

Ležim na leđima.

— Oboren! — kaže nesanica.

Premetnem se. Oslonjen sam na levo koleno.

— Jurišaš!

Ispravim levu, zgrčim desnu nogu.

— Bežiš!

Ne, ne, ne, hoću da spavam! Da zaspim, samo da zaspim!

— Ne može — kaže nesamica. — Treba neko uvek. da bude budan!

_ Treba. Uvek neko. Ali, izvinite, zašto i budnost nije pravilnije raspoređena? Drugi sad spavaju, hrču ravnomerno. Goje se u snu, pa ujutru ustaju rumeni. A ja sve tanji. Od nesanice. Sve bledi. Od ne... tj. od budnosti.

. Sve moje noći tako, svc. Više i ne ležem. Stojim budan, kopnim, dok se drugi razrastaju u snu.

E, nećete, ne može to više tako, sinovi!

S ogromnim zvonom krenem u noć mojc ulice, i zvonim... . .

Izleću starci u spavaćim suknjama.

Ja zvomim...

Babe u reklama.

Ja zvomim...

Deca široko otvorila oči. Ako počnu da. vrištc, prestaću da zvonim. Žao mi kad deca vrište.

Jedna devojčica, međutim, pljeska razdragano, smeje se, To je ličnost koja život posmatra s njegove vedrije strane. I ostala deca sc zaraze smehom, počinju da ljeskaju.

Ja zvonim...

— Jače, čiko, jače! — viču i pljeskaju deca. | Neki dečaćići pojavljuju se i sa maminim čarapama ma glavi, jer sam i ja jednu takvu namakao, da mi kosa bolje leme na rudu.

. Ja zvonim, zvonim... Nisam imao pojma kako je to prijatno: zvomiti.

Zvonim, zvonim... Zbog dece.

Najednom me sramota pred starcima i babama.

— Izvinite, neću više.

— Zašto nećete? Zvonite! Decu ste nam razveselili, unučiće naše. Pa i nas, verujte.

To drugo su me lagali. ·

— Hvala, to sam samo i hteo — nisam trepnuo, slagao sam i ja njih.

_ To jest, ako su to laži, a nc neke od onih najčudnijih životnih istina koje ne vidimo na prvi nego tek negde na devedeset deveti pogled.

A kad sam se ponovo našao u svojoj sobi, tamo me čekao on — moi san. Htedoh da mu podviknem, da ga pripitam gde se skitao tolike noći. Ali setih se devoičice, one koja sve uzima sa vedre strane. T ja i moi san se nasmejasmo iedan drugom, Zagrlismo sc čvrsto,

njegovu

_iyyli

mc

- nost, ı

fie ini

——— nožidar BOŽOVIĆ —

____ — —rr—

Deca i roboti

U VREME mog detinistva i dečaštva, u malom gradu u kome sam Živeo, postojao je prvo samo jedan (očajan) a kasnijc IOš jedan bioskop. Film sc menjao svake nedelje i prikazivao svega dva-triput — toliko |c bilo publike. Sećam se odlično kako su se moli „vršnjaci okupliali pred bioskopom u ponedeljak, kad bi operater isticao plakate i fotose RnOVOB, filma. Odmah jc padalo neizbežno pitani”: ıma li tuče i oucania? Kako je odgovor, 5 obzirom na repertoar, bio češće pozitivan nego odrečan, sledilo bi odmah i drugo pitanic: koliko ima mrtvih? Naravno da ic svako od nas u to vreme bio Tom Miks, ili kako su se već zvali u to vreme junaci koje ic nasol mašti servirao vlasnik bioskopa. Jednog dana smo, uz pomoć druga čiji ic otac bio vuškar (da li još postoji to zanimanie), pokrali oružie ! uputili se u planinu, gde smo poveli vrlo opasnu igru koia se neverovatnom srecom završila bez žrtava. . ~ d

Kađ je pre sedam-osam godina maša televizija prvi put prenosila neko. veliko takmičcnje u hokeju na leđu, po ulicama naših pradova (iako je televizora tada bilo još relativno veoma malo) orekonoć ic nastala nova igra — hokej na asfaltu ili betonu. Prštali su, doduše, prozori, a bilo i masnica od močuga koje su zameniivale palice, ali je kasnijc naišla mođa manie opasne košarke, i za miom druge mode i igre. Sve ih ic diktirala televizila. Sada, čujem, u kraievima bogatim snegom, u koiima je smučamie opšti sport, „dečaci građe miniiaturne »skakaonice« i igraju se Belousova. Raške i Zaica. Li

Veruiem da su mnogi zapazili iednu neda· vnu kratku filmsku vest u televizijskom dncvniku: iedđan još golobrad mladić, zapravo dečak (nisam mu, ma žalost, pribeležio imc, u čini mi se da je iz Celia) napravio ic Dolbuno snm, očigledno uz pomoć izuzetnog dara i cnercije, od materiiala skuvlienog na otnadu, YObota koji hođa i »govori« (uz pomoć ugrađenop magnetofona), Ono što ie ma menc ostavilo naiiači utisak, pored sposobnosti tog dečaka, to ie frapanfna. apsolutna sličnost robota sa onim iz televiziiske serije »Izgublieni u svemiru«. Sasvim je iasno da ic odatle sevnula · vamica koia je zamalila maštu i pokrenula eneveiju i dar mladom» konstruktora.

To samo pokamie kolika ic orromna poten cijalna moć televiziie i Šta se sve može mostići, pogotovn ako se seriic i emisiie prave i biraju sa smišlienom želiom za pozitivnim efektima, ove sekundardne vrste.

Anonimni arhitekti

OVOGODIŠNJE »Borbine« magrađe za arhitekturu podsećaju nas ponovo na staru boliku: arhifekturu iavnost ipak ugclavnom tretira samo kao privrednu delatnost, to jest kroz materiialne i statističke podatke, a ne i kao ume-

i to mnaiprimenieniiu i maidruštveniju. od svih. Dođeliene nagrađe, i povremen= drYupe slične prilike. samo za tremutak izvukli arhitekte iz anmomimmosti, a umrave snop interesovanmia na arhitekturu uopšte.

Kada sam nedavno bio u Tilogradu, vrijateli, inače javni radnik i stari Titoerađanin, sa ponosom mi je pokazao hotel »Podoeoricoee, sa: da nagrađen, ali niic znao da mi kaže čiic ic delo (iako jie u ovom slučain i to. za naše mrilike, kao vođatak kuriozitet). Putviući od Bara do Dubrovnika autobusom, kroz Kkvai koji odlično poznaiem, video sam višc ođ luceta novih hotela, manic ili više lepih: neki od niih su sasvim izmenili pcizaž i čitav krai ı kome su podimnmuti (na Drimcr, onaj ma Niivicama preko puta MHercepnovoe). Teko sam izuzetno

'vevnostan čitalac movina, svih mogućih. u se-

ćanju nemam sliku gotovo miiednog od niih. Još manie znam čiie su delo. Kad ie otvarvan, u mom naibližem susedstvu, 1ržni centar u Novom Beograđu, izabran kao delo godine u S biji, saznao sam sa zadovolistvom da ie delo Uroša Martinovića, čiji rad cenim. Međutim, u Oopširnim novinskim izveštajima sa otvaranja, u koiima je verovatno bilo to rečeno, ovai podatak mjie fako istaknut da bi ostao ljudima ı sećanju.

Možda ie ovo ideia za neki list sa velikim taražom, ili za televiziju: serija snimaka koja bi pokazivala nova dela naše arhitekture i kroz sliku a ne samo pođatak, i u koioj bi bilo mesta i za pomekiu reč o stvaraocu. U tom smislu treba pozdraviti napor televiziie da serijom emisiia predstavi majistaknutije jugoslovenske arhitekte.

Sloboda informisania, ili ne

NAŠ FUDBAL, koji je priređivao javnosti po: slednjih godina mevolje i senzacije, i bio svaki čas u centru pažnje po skandalima razne vrste (češće nego po pozitivnim sportskim rezultatima), opet je ovih dana potvrdio jednu Žalosnu istinu. Ta je istina — mora se otvoreno reći — u tome da sportski radnici koji vode naše najveće klubove nemaju dovoljno shvatanja ni za suštinu sporta kao ljudske delatnostti ne samo fizičke nego i etičke, ni za imterese društva.

Klubovi su, naimc, donceii odluku (valjda u

| cilju pogrešno shvaćenog ekonomskog poslo-

vanja) da izveštači radija, televizije i štampe odsada nemaju višc priznato pravo na slobodan i besplatan pristup na utakmice, što znači i ma nesmetano obavljanje svog izveštačkog posla. Prevedeno dalje na običan jezik, to. znači da se time javnosti odriče pravo da budc obaveštena o sportskim događajima na fudbalskom polju.

Ovo pitanje, stoga, ne bi irebalo smatrati samo problemom odnosa između klubova, kao radnih organizacija (da li oni to zaista jesu?) i sredstava za informisanje (koja jesu i radnc organizacije u punom smislu te reči), nego ne čim od šireg značaja: problemom prava na javnosti da, putem organizacija kojima je to delatnost, budu ispravno i brzo informisane O svemu što lu javnost interesuje. A čini mi sč da su duh i delovanje društvenih radnika u sportu i političko pitanje, koje zaslužuje Šire javno razmatranje.

KNJIŽEVNE NOVINE