Književne novine

KRVNA | | Covek, pesnik, monument

Tin Ujević: SABRANA DJELA, I—XVII, »Znanje«, Zagreb

er ei

JEDAN VELIK i značajan kultumi poduhvat obavljen je uspešno. U tišini, bez velike pompe i glasnih priznanja, skromam i marljiv kolektiv naučnika i književnih poslenika iz PRO pod rukovodstvom pesnika Dragutina Tadijanovića, izvršio je posao koji se može smatrati podv:gom: prikupio je ı pripremio za štampu sedamnaest golemih tomova Sabranih dela velikog hrvatskog i jugoslovenskog i Tina Ulievića.

U drugim sredinama. pde se naučni i istraživački rad u oblasti književnosti i književne istorije vrši drukčije nego kod nas, objavljivanje sabranih dela jednog istaknutog pisca ne predstavlja naročit i izuzetan kulturni događaj. Kod nas, međutim, gde se naukom o knj ževnosti uglavnom nepovezano, i svaki na svoju ruku, bave podjednako i akademici i profesori univerziteta, pisci i kritičar:, a najviše, i reklo bi se najuspešnije, pasion rani samostalni naučni radnioi, kod nas gde se krupni naučnoistraživački zahvati obavljaju često samostalno, bez podrške i bez pomoći skromnim budžetima sputanih nadležnih naučnih mstituc'ja, rad grupe zagrebačkih naučnika i pisaca (Dragutin Tadijanović,. Miroslav Vaupotić, Nedjeliko Mihanović i Dubravko Jelčić) zaslužuje da se oceni kao kulturna „pojava prvog reda. Čak i oni koji, izuzev možda necoliko pesama, ne poznaju obimno 1 raznovrsno književno delo Tina Ujevića, i koji o pesniku znaju više na osnovu priča i anegdota, koje još uvek kao legenda kruže o njemu, čak i on' s divljenjem moraju zastati pred tom gomilom od sedamnaest debelih tomova sakupljenih spisa jednog velikog boema i skitnice, koji je za života tavorio po hladnim i neuđobnim iznajmljenim sobama po periferiji, jeftinim krčmama i zadimljenim Kkafanama, pisao uz čašu na kafanskim stolovima, po klupama u parkovima, i na kolenu, i rukopise rasipao po redakcijama lstova i časopisa, pro.lajući ih u bescenje. Pronaći trag svemu što je. Ujević napisao, sakupiti na sve strane rasturene pesme, članke, oglede i esetle, bezbrojne prevode, polemike, komentare, feljtone, predavanja, ispovesti, pisma i saopštenja, srediti posthumma dela, otkriti neobjavliene riukopise, redigovati, povezati, uskladiti, rasporediti i konačno uobličiti sav taj veličanstveni haos Ujevićevog nemarno rasutog dela, sve to, u naš'm uslovima, predstavlia poduhvat jedinstvene vrednosti i izuzetnog značaia. Poduhvat dostoian laskavih priznnnja, koja su, iz nekih čudnih i neobjašnjenih razloga, uglavnom izostala. Izuzev nekoliko uzprednih članaka, među koje spada i ovaj, izdavanie Sabranih dela Ujevicevih ostalo je uglavnom nezapažemo u javnosti. Sva velika i moćna sredstva komunikacije, dnevni i nedelini listov:, radio i televizija jedva da su toj pojavi posvetili stoti deo pažnje i prostora koji se redovno posvećuje trenutnoj

e areianiy Veran m trix vri aan = Nura umiru safe e anE riza iaiae; Fi zez irem==E: Ja: "IBI Sıaiunui— a auaane Va arauamanrwuuna.zrazarya=i6. ir amir re Cy.

OGNJEN LAKIĆEVIĆ je pesnik jedne strašne vizije samouništenja. Ta vizija je najdominantnija u Lakićevićevoj knjizi »Nepogode« i čini se jedina koja zaslužuje izuzetniju pažnju, Ima, istina, u ovoj knjizi čitav niz misaono-etičkih određenja koja bi u nekom drugom kontekstu možda trebalo uzeti u obzir, ali su ovde potpwnmo irelevanina ier ne ispituju pesničku sudbinu i njen poetski smisao. Vizija samouniŠštenia, međutim, poseduie jedinstvo pesnikove namere da u prostoru pesme pronađe mogućnost »bezimene smrti«, vlastito iščeznuće, bez nasilia, koje je upoznalo udes odsustva u naŠoj svesti. U mlađoj srpskoj lirici ta vizija je veoma reika a i kad se uknže neočekivano je neiskrena i dvosmislena: umesto mučnog iskustva koje ne može da izbeone mazohizam odluke, nudi se maskirano iskušenje, smrt bez umiranja, spoljašnji mrak sa unutrašnjim svetlom u rezervi.

Tradicionalne predstave o poeziii koja popravlja zadati život, neprihvatljive su, Uprkos bolećivom humanizmu koji zrači iz pesama čiji se smisao iscrpliuje u ohrabrenju, u poletu, u ambiciji živlienja, naš pesnik se usudio da ispituie naičemernije činienice smrti. Njega ne zanima prisnost sa drugima, isuviše je gorka istina o linmbavi. Jedina prava prisnost je vlastita smrt koju svi preziru. Od te i takve prisnosti stvorena je knjiga »Nepogode« koja će biti zapamćena upravo zbog ideja koie pokreće i koje su, po svemu sudeći, značainiie od pesama u kojima su te iđeie pokrenute, Ovakav zaključak može da izpleda preterano OŠtar. Stvari, međutim, stoje drukčiie. Jedna Doeziila može dn se u svesti našoj učvrsti i bez uobičajenih odlika.

Pesme Ognjena Lakićevića negiraju naturalističko shvatanie života i smrti. Za ovog pesnika život je toliko vredan koliko je u staniu da ponese ı podnese dostoinu smrt. Smrt nije iskušenje života, niti nekakva neželjena konzekvenca prema kojoj se određujemo najčešće Sr KIA = Karan, Suzi auzc arCi a-eo— R 1%-— #1 ar KA——C&. o iTTERR ma urcu__

NEĆE BITI na odmet ako još na početku navedemo jedan zanimljiv bio-bibliografski podatak: relativno mlad pisac, Vidoje Podgorec već danas ima iza sebe fantastično bogat i žanrovskom raznovrsnošću retko impresivan opus od tridesetak kniiga proze.i poezije, među kojima svakako đominiraiu knjige za decu koje su mu i van granica Makedonije, pa i Ju: goslavije, donele glas darovitog pisca. Ovaj svakodnevni dečii sabesednik, međutim, objavio je do sada dve fanušne zbirke poezie za odrasle i mada se niima nametnuo književnoj kritici i široi čitalačkoi javnosti, ta poezija nekako nije svoiim kvalitetima prevazilazila okvire već mostignitog u savrememoj makedon:skoj poetskoj reči, pa su je sledstveno tome i antolocičari redovno zapostavliali. zaboravliali, prećutkivali... Ta je poeziia uzbuđivala prosto srdačnošću svoe intimističkog patosa,te jedno stavnošću i pinpkošću čiste lirske eksoresije, ali kaoda je to čitaočevo uzbuđemie više- poticalo od tr »nutnih impresija i očielednih afiniteta nego li od kritičkog noimanja stvarnih vrednosti unutar pooetskih struktura. Drugim rečima, to je bila blaga, meka woeziia koja se mogla podnositi; u sučeliavanju, pak, sa nekim izrazitijim pesničkim otkrovenjima ona se na žalost nile moela odnositi, a još manje nositi sa nima, sa tim daleko samosvojniim, superiorniim ozvučemiima koja su u taTasima, lopivkom dijalektike svrenvnnia sta rog i ustoličavanja novog, često inovirajući

KNJIŽEVNE NOVINE

ceni majboljih fudbalera na domaćem tržištu, plap'jatima u zabavnoj mugici ili preliminarnim diskusijama o prednacrtima osnovmih na-

čela budućeg finansiramja naučnih radova. u”

oblasti izučavanja kulturnog nasleđa.

Iako je čitavog života, u mnogim člancima, esejima, pismima i izjavama, uporno ponavljao da život umetnika treba odvajati od njegovog dela, »jer je ulosa umjetnosti da otkupljujc od biograf'je«, Tin Ujević se ispovedao VIŠĆ i češće nego "jedan naš pesnik novijeg doba. Te njegove ispovesti, od kojih su najpotresnijc oporim i gorkim mirisom ljudske tragike ISpunjle poeziju najusamljenijeg samotnika naše Književnosti, svedoče o izvanrednoj smazi pesnikovoj da pregor: sve prohteve i sve strasti, ovozemaljskog života i da se, kao nekom religioznom zanosu pred lepotom, kao hodo-

U redakciji Dragutina Tadijanovića, kao glavnog urednika, Miroslava Vaupotića, Nedeljka Mihanovića i Dubravka Jelčića, u biblioteci »Sabrana djela hrvatskih pisaca«, koju uređuje Drago Ivanišević, izdavačko preduzeće »Znanje« iz Zagreba štampalo je dela Tina Ujevića u sedamnaest Knjiga, i to:

Knjiga T — Pjesme IM: »Hrvatska mlađa lirika (1914), »Lelek sebra« (1920), »Kolajna« (1926), »Auto na korzu« (1932).

Knjiga 1I — Pjesme TI: »Ojađeno zvono« (1933), »Žedan kamen na studencu« (1954).

Knjiga III — Pjesme MMI: Neuvršteno u pje• Snikove zbirke I, Objavljeno 1909—1935.

Knjiga IV — Pjesme IV: Neuvršteno u pjesnikove zbirke II, Objavljeno 1936—1955.

Knjiga V — Pjesničke proze, prepjevi.

Knjiga VI — »Ljudi za vratima gostionicee (1938), »Skalpel kaosa« (1938).

Knjiga VII — Kritike, prikazi, članci, polemike: O hrvatskoj književnosti, O srpskoj književnosti. Knjiga VJII — Hseji, rasprave, članci IT; O stranoj književnosii I.

Knjiga IX +— BHseji,

rasprave, članci II: O

pokajnički, već je to izazov bića, biće samo. Drugim rečima život je biće smrti, i to ono biće koje nam stalno izmiče. A smrt? Kakva je njena potvrda? Je li to završen oblik jedne pojavnosti koja se nalazi iza našeg iskustva? Ne. Smrt je prisustvo, to je, kako bi Blanšo rekao, neka vrsta transcendentnosti o kojoj mi ne možemo reći da je vrednost i stvarnost, premda znamo da smo od nje »odvraćeni«.

U ciklusu »Sumanuti soneti«, najboljem ciklusu Lakićevićeve knjige, koncipirana je jedna teza pesništva koja istina nije nepoznata ali je neodoljiva: smrt kao mogućnost dela. Pesma omogućava ono što je u našoj svesti ukida. Ona je dirljiv, pokušaj da se zadrži smrt koja ima neograničenu slobodu. U pesmi jedino nema propali — to je pesnikovo iskustvo i jedina nada:

Meni nema mira đok se ne raspadnem Kao prah pepela svetlog meteora Moja smrt će bljesnut ko najlepša zore Pesmo moja ne daj da propadnem!

Ako već padam u ponore večne

Strašno kao da se u snu zbiva Beležiću puteve i tokove rečne

| Vidoe Podgorec: »VREME NA LTIUBOVTA«, »Kultura«, Skopje 1967.

časnik koji okajava svoje grehove, iskušenički slepo i besprizvno, posveti jedinom · smislu

svoga Života: poeziji. »Bio sam u tamnici, u-

izgnanstvu: vidio sam kasarne, seminar, institute za trovanje mozga, sagriješio sam, gladovao sam, imao sam slabe cipele, bio sam pomalo i bolestan, mislio sam da ću poludjeti; što god sam preduzimao sve je propalo; pisao sam mnogo; nijesam publikovao ništa; ljubio sam nesrećno; pa i raskinuo se od ljubavi; nikakvih škola mijesam u redu svršio; došao sam (često zbog svoje netaktičnosti) u sukob sa većinom „sila u Evropi; ostao sam na koncu na drumu, sa dugovima, .s. pogublienim rukopisima; s općenitim potcienjivanjem mojega rada; žvući konačno od zaima ili tuče pomoći...« Boem i beskućnik, fantasta i zanesenjak, bez srodnika i bez prijatelja, naviknut na život samotnika, skitnice i isposni-

stranoj Književnosti II, O književnosti i umjetnosti, O domaćim i stranim umjetnicima.

Knjiga X — Eseji, rasprave, članci IH: O politici, o ekonomiji, o sociologiji.

Knjiga XI — Hseji, rasprave, članci IV: Tz naše kulturne povijesti, Kultura i filozofija Istoka, Iz nauke.

Knjiga XII — Feljtoni I (1911—1930).

Knjiga XIII — Feljtoni II (1930—1955), Putopisi, .

Knjiga XIV — Autobiografski spisi, Pisma, Intervjui. Knjiga XV — Postuma II: Pjesme, Pjesničke proze, Prepjevi,

Knjiga XVI — Postuma II: O hrvatskoj književnosti, O srpskoj književnosti, O stranim knji + ževnosiima, O književnosti i umjetnosti, O politici, O ekonomiji, o sociologiji, Kultura i filozo» fija Istoka, Iz nauke, Feljtoni.

Knjiga XVII — Postuma IH: Autobiografski spisi II; Naknadno nađeni prilozi: Stihovi, Proza, Pisma; Prilozi o Tinu Ujeviću: Bibliografija radđova Tina Ujevića (Nedeljko Mihanović i Miroslav Vaupotić), Literatura o Tinu Ujeviću (Dubravko Jelčić), Kronologija Tina Ujevića (Dragutin Tadijanović). Život kao biće smrti Ognjen Lakićević:

»NEPOGODE-«, »Revija«, Beograd 1967.

Neka se jedna smrt u drugu uliva Dok slušam poj svemirskih ptica Ruke k sebi smrti: ja sam ti litica! i (»Smrt na rubu smrti«)

Ova pesma zaslužuje posebnu analizu koju mi ovde ne možemo sebi dozvoliti, Pa ipak, neophodna su nekolika ravyi*mniemin, Pre svega, valja utvrditi paradoksalno mišlienič koi« smrt proglašava hajlepšom zorom. To je jezgro Dpe-

sme i sve što potom proizlazi samo je objašnjenje jednog događaja, Pesnik eksplicitno u-'

kazuje na dve vrste smrti, To je neobično. Ali pitanje diferencijacije tih smrti ipak ostaje Otvoreno. Tek u kontekstu cele knjige mi možemo da naslutimo razlike, U objašnjenju tih razlika mi vidimo moguće određenje poezije Ognjena Lakićevića,

Kada se razmakne lirsko tkivo ove poezije, i naročito kad se vešto izbegne zavodljivi sistem pesnikovog patetičnog metaforisanja, u svesti neočekivano iskrsne ošnovna ideja cele knjige: nepogoda. To je metafora ljudske situacije. Za našeg pesnika ta metafora ne sugeriše samo ugroženost kolektivne epzistencije, kao što se može odmah pretpostaviti. Ona nastoji da osvoji Jednu suptilnost na koiu vizija

ka, Ujević je govorio da »javnost nema prava da se bavi piščevim životom no samo njegovim djelom«, al. je svojim ispovestima, još od rane mladosti revolucionara i nacionalnog borca pa sve do gorke starosti, svakom svojom rečju, svakim gestom, izazivao pažnju i radoznaJost javnosti. Izložen podozrenju i progonu čuvara javnog reda, poretka i morala, podsmehu priglup h i sitih, i prezrenju ćifta i skorojevića, pun ćutljive nezainteresovanosti i drsog nipodaštavanja prema svemu za šta se, pred njegovim očima, otimao svet koji je promicao ispred prozora gostomice, za čijim je vratima on provodio svoje duge samoiničke dane i besane noći, Ujević je živeo u svom tajanstvenom, začaranom svetu, u dobrovoljnom izgnanstvu u pokrajini sanja, željan da tu, gde je jedino mogao živeti slobodno, punim životom, nadoknati patnje i nedaće života i da u tišini i samoći odboluje svoi bol,

Taj pesnikov zagonetni svet bio je svet apsolutne lepote, apsolutne pesme, maštoviti svet načinien od snova 1 Vizija. Zamičući se da ni pred kim neće otkriti n. delić toga sveta, nijedan kutić bezdane tuge svoje usamljenosti, i da će se poveriti i poveravati iedino pesm', Ujević je, u stvari, snagom ljudskosti u sebi, pokušavao da pobegne od svoje bafničke kobi i da ponovo postane čovek. Klicao je: budimo liudi! Patio ie i prkosio i kroz ispovesti, koima se uvek iznova vraćao, pesmi, u feljtonu, ili u eseju. pisanom za malu naknadu, često po porudžbini, nastojao da očisti i objasni svoju dušu i da, preporođen i čist, prevladavši svoju pobunu, prezir i gađenje, otpočne jedan novi život, novo ljudsko verovanje. Kao da su se odb'iale o gramitni zid nerazumevamja, Ujevićeve ispovesti dopirale su iedino do poštovalaca i ljubitelia miegove poezije. Shvativši da je priznanie slabost, od koje se plašio više nego od smyuti, on se povlačio u sebe. Neizmenjen, pun gorčine, uvek u odricanju i nemaštini, njegov Život sč nastavljao i sve do smrti frajao po stran" od opšteg foka književnog i iavnog života; parijski, samotfnički, isposnički, slobodan od predrasuda, konvencija i građanskih obzira, u svetu knjiga, duhovnosti i lepote.

I sada, odjedđanput, kao gromaxa iz magle uspomene ı legende, pred nama se izdiže miegovo veliko i opsežno književno delo, ko zna kad i gde nap'sano. Sedamnaest tomova Desničkih ispovesti, poruka i tumačenia, sedamnaest tomova gusto štampanih reči, složeni ua velikome maistorstvu i nadahnutih mabgičnom snagom da slvaraiu jedam samostalan, celov't, uzvišen i hzrmoničan svet pesn'ikovog stvaralačkog bića, tih sedamnaest tomova stoji danas kao svetao trag pesnikovog prolaska

Nastavak na 4. strani

Predrag: Palavestra

kolektivne smrti nikađa ne može da raćuna. Reč je o nepogodi bića na koju se Dpesnik privikao i koja ga sada u potpunosti određuje. Ali ne samo to. Izgleda kao da se i ta twnutrašnja smrt privikla: budući da se me »srozava u Ssvakidašnju ništavnost« postala je autentična, sa velikim šansama da bude vredmost koju već možemo potvrditi. Dovodeći SVO-' je biće na rub spoljašnie smrti, pesnik s» mazohistički prepušta jednom ritualu na koji nismo navikli. Moguće je poverovati da takva pozicija izaziva neko čudđesno zadovoljstvo ler je pesnikova opsermutost v'ziiom samouništenja permanentna. Nije isključeno da će pesnik u tom prostoru gde smrfno zvuče sudbine pronaći mnogo dublii glas poeziie nego što Je ovai koji nam nudi svojom knjigom »Nepogode«. »Nepogode« Ognjena Lakićevića dovode kritičara poezije u nedoumicu. Značaj pojedinih ideja na kojima Lakićević insistira stvarno je izuzetna da je neophodno njihovo književnokritičko istraživanje, druge strane njihova čisto pesnička ostvarenost uprkos 2žavidnim „artističkim „Kvalitetima, ne bi sč mogla izuzetno pohvaliti. Nekoliko pesničkih postupaka koje Lakićević neguje umesto da knjizi daju raznovrsnost koja je često vrednost za sebe, stvorili su u samom pesniku i njegovoj pesničkoi. viziji inhkoherenciju koja se mogla odista izbeći. No bez obzi ra na ove primedbe soneti i pesma »Govor 4leksandrijskog pesnika« dobra su potvrda jednog pesnika koji se još 1956. gođine iavio da bi ubrzo potom zaćutao. Kađa je u »Savremeniku« 1962. predstavljena jedna Književna generacilia nije se moglo pretmnostaviti da će La· kićević, kao iedan od predstavlienih pesnika, toliko dugo biti van tokova mlade srpske poezije. Ova knjiga međutim pokazuje da je nijegovo odsustvo bilo prividno i da u horu savre-

. menih pesnika en ima svoj glas.

Miodrag Jurišević

A

Pesnikov

vrt ljubavi

i sopstveni izraz, plavila ovaj naš, mediteranski topao i melodiozan, pečalbarski i pesmovit, slovenski prisan i sebesvestan 'ego makedon. skog pesnika!

Prema tome, uslovno, ta je poezija ispunjavala ulogu pesnika, što bez sumnje O bilo dovoljno; . ona je morala ispunjavati ! ulogu poezije, za šta su joj nedostaja! kosmopolitskiji nemiri njoj imamentni: širok: skala novih osvedočenja iz kojih bi se, uz u slov spontanosti, uzvinuli samosvojniji i blago rodniji zvuci sa lire mikrokosmičkog trenutka pesničkoga trajanja, ali takvog trenutka, tak vog trajanja, koje, ne bi izurpiralo · prevlasi ličnih, najčešće intimističkih, u osnovi romantičarskih štimunga za račun onih drugih, OPDpšteljudskih, sveprisutnih i egzistencijanih u raskovanome ramu čovekovog iskonskog hoda kroz prostor i vreme, njegovog — kako bi

Dedinac rekao — seberaskivanja »od nemila đo nedraga« u beskonačnoj amplitudi paćeništva. Ta je poezija više životarila nego što je živela i ukoliko se tvrdoglavije vezivala za biće lične intime, utoliko se nedvosmislenije udaljavala od procesa zbivanja oko sebe, izravom i intonacijom podsećajući na isluženi instrument sa kojim jć užasno rizično nastupati na' premijerama pesničkih svečanosti.

Živo prisustvo te prošlosti istovremeno. krebi i opominje: krepi, jer je uzlaznoj. pesničkoj Odiseji, uostalom kao i svakoj drugoj, odistinskoj, nužna solidna startna osnova, jedno: provereno startno iskustvo, a ono je kod ovog pe snika prevashodno lirsko-intimističko, opsednuto bolovima duše, leptirima sećanja i kanarincima prirode, ali i ustajalim vođama jed-

nog pcvania koje se nije paštilo da se katar-

zi te ustajalosti obrati tehnikom moderniješ

pesničkop „rasuđivanja: a opominje upravo zbog rečemog: ako je ta inftimistička poezija bila revolucionarna „petnaestak „godina pre zbirke »Vreme ljubavi« (»Vreme na ljubovta»), ova je, poštujući kontinuitet stvaralačke drame, u svom posledniem činu nalagala izvestan preokret u smislu distanciranja od shema tradicionalne versifikacije i racionalizovania pesničke dikciie sa akcentima na više-manje ob: jektivnnu, psihološku, intelektualnu itd., čovekovu situaciiu u radikalno izmenjenim uslovima života (fenomen straha od ratnih opasnosti. fenomen tehničke ekspanzjie i sl.). No, pesnik se, onim svojim distanciraniem, jedva o dlepio od tla leporečive intime. on je, može se reći graalo svoju novu prsmu, na njenim opštepriznatim osobinama i u tome je iedan od kvaliteta ove poezije: ona se nije podala naglim zaokretima i tuđim vizijama umetnosti; njeni povrememi izleti u nadrealno, u bodsve: sno, u fantasmagorično, u magijsko shvataiu se kao dokazi njene vitalnosti i sposobnosti da svojoj poetici udahne životu imanentfnije impulse, u svome imtegralnom biću uzgaiajući Želju da na čitaočeva čula ovoga puta deistvuie zbirom pređašniih, isfiltrovan'h, i sadašnjih — novoosvojenih iskustava. Biće da ie to najbolji i jedino mooevći ovt ovog pesnika; ne treNastavak na 4, strani

Miodrag Drugovac

3