Književne novine

DANA

Nastavak sa 1. strane

nja, menjao se i repertoar Narodnog pozorišta; kada je reč o domaćoj drami, postajao je raznovrsniji i bogati ji. Različite pozorišne uprave malo su še razilazilć u tome kako treba negovati domaću dramu. Bilo je uprava

oje su smatrale da je bolje dati i neoliko neuspelih komada, da bi se došlo do dobre drame, kao što je bilo i onih koje su smatrale da bi, da se publika ne bi odbila od pozorišta trebalo tražiti samo dramska dcla izuzetne vred nosti. Nije ovde ni vreme ni mesto đa se: proverava ispravnost ovih shvatanja i da se govori o uspesima i Dpromašajima i jednih i drugih. Ono što

. treba da se podvuče to je da je mađa

je bilo sezona u kojima se nije prikazala ni jedna nova domaća drama, domaća drama bila stalna briga svih pozorišnih uprava u minulom vremenu. Od »Posmrtne slave kneza Mihaila« do današnjeg dana između naše literature i beogradskog Narodnog pozomišta posštoji jedna prisna i neraskidiva veza. Spisak pisaca, čija su dela prešla Pleko pozornice Narodnog pozohišta,

io bi verovatno i popis svih dramskih pisaca u našoj literaturi. Od Jo-

vana Đorđevića i Jovana Dragaševića,

Preko Trifkovića, Bore Stankovića i Nušića, do Aleksandra Popovića, onih koji su se javili posle njega,

Kada se povede reč o odnosu Narodnop pozorišta prema našoj dramskoj literaturi, onda ne treba preću-

· tati ni niegovu ulogu u negovanju na-

· stima ie da ispitaju

še pozorišne klasike. Negde u sretamje XIX i XX veka beogradsko Narodno pozorište vratilo je Steriju na POZOTnicu. Posle prvog svetskog rata oltkriven je Stefan ·Stefanović. Postoiali su stalni napori da se ožive i osveže stara zaboravljiena dela, da im se priče sa drugih stvaralačkih pozicija i da se dočaraju na način koii do tog tremutka nije bio poznat. Ti napori Drisutni su i u sadašnjoi repertoarskoj politici beogradskog Narodnog DOZOrišta i verovatno da će to biti jedno od trajnih usmerenia čitave njegove repertoarske politike.

Bilo bi iz svega ovoga pogrešno 74aključiti da se u negovanju nacionalnc drame Narodno pozorište ograničavalo samo na pisce koji pripadaiu srmskoj književnosti. Ivo Vojnović podinama ie bio u podiednakoj meri beogradski i zagrebački dramski »isac. JKosom...Begović, Matković, Joža Hor| e. 1, toliki drugi od modernih hrvat-

Ppisaca bili su česti i od publike rado primljeni gosti na sceni: Narodnog pozorišta. Pojava Krležinih drama na pozornici ovog teatra u vreme između dva svetska rata bila je prvorazredni

kulturni događaj. Velikom ugledu ko-.

ji je Krleža, kao pozorišni, i ne samo pozorišni, pisac uvek uživao u Beogradu, doprinelo je znatno i,izvođenje njegovih dela na Ovoj scenl. Ono što se dogodilo s Krležom, dogodilo se i s Camkarom. U vreme kada je Beograd slovenačku književnost poznavao manje nego francusku ili nemačku, postavljanje na scenu Cankarevih drama i pozorišnih dela drugih slovenačkih pisaca znatno je doprinosilo uzajamnom upoznavanju i zbliženju. Govorili smo o odnosu beogradskog Narodnog pozorišta prema _domaćo] dramskoj literaturi. To je jedna od tema o kojoj bi se moglo govoriti povođom ovog jubileja. Ima ih inače mz, i mabrojaćemo samo ioš neke. Podsetićemo na to da je beogradsko Narodno pozorište bilo prvo koje je stpsku publiku upoznalo sa operom 1 baletom. Uloga koju je ono igralo u negovanju domaćeg muzičkog repertoara nije ništa manja od uloge koju je igralo pri formiranju domaće „drame. Svojim gostovanjima u zemlji i inostranstvu i primanju gostiju sa strane Narodno pozorište u Beogradu dorinelo je mnogo stvaranju nečega što i moglo da se nazove našim “pozOrišnim stilom. Repertoar Narodnog pozorišta, domaći i strami, dovodio je pred različite dileme i iskušenja našu pozorišnu kritiku. Kako ie postajao ozbiliniji repertoar Narodnop pozort šta, tako je, mada nešto malo sporije, postajala ozbiljnija i naša DOZOTISna kritika, što u podiednakoj mcerl važi i za kritiku dramskih, i za kritiku muzičkih dela. Na filolozima i lingvikoliko ic naš govor sa scene uticao na opštu kulturu jezika, i da li se i tu, za ovih stotinak godina, nešto bitno izmenilo. I, naravno, ko će sve te teme pobrojati. Ali, jubilej Narodnog pozorišta u Beogradu poziva i na takve razgovore, kao što može da posluži i kao povod i za meka druga ispitivanja naše kul tume i pozorišne istorije. . Verovatno je, đa će se u toku ju bilarne. sezone o svemu tome 1 Još O mnogo čemu govoriti. Bilo bi dobro da se govori stalno i neprekidno, svc do novembra meseca 2068, pa i dalje. A ono što ne bi smelo nikada da sc propusti, to je.da se kaže neka reč i o onima koji su upravo bili, koji su sačinjavali beogradsko Narodno požorište. Jer, blagodareći njima, pozorište

Nastavak na 8, strani

/

a

Ljubiša MANOJLOVIĆ

HuA\(oRe5Ka

OSVAJATI, otimati tuđe zemlje, oduvek beše san svakog cara. Čak jedan takav trapavko i klempavko kakav je bio car Filip Veliki Osvajač svakog dana je podizao poreze narodu, pa kupovao buzđovane. Buzdovanima bi raspalio levo, desno, pravo i krivo, dok ne poiskaču čvoruge svim komšijama, Samo, to: ovom caru nije išlo kao po loju. Koliko čvoruga zada, toliko i sam dobije. Koliko on rebara izbroji komšijama, toliko njemu izbroje komšije. Tegle ga i za uši, Pa kako je trapav, svaki čas se zavrze, spotakne, pobije nos u ledinu.

Skoro mu došlo, dok nije pogubio vojsku i buzdovane, da od osvajanja digne ruke. Samo, kad bi to moglo, kad on ne bi bio car Filip Veliki Osvajač. Nekog đavola mora da osvaja.

Pozove svoga prvog čoveka, velmožu Zvrndov-.

ljevskog, takođe klempavog i trapavog, koji mu je u svakom dotadašnjem istorijskom trenutku savetovao na kakav pohod da krene.

ILUSTROVAO MOMO KAPOR

— Zar ove čvoruge da nosim, crmi luk da privijam na rebra, po dvoru da se šećem 5 ovakvom njokalicom i istegnutim ušima? Savetuj m!, verni Zvrndovski, nekakva osvajanja manje

rizična!

— Setio sam se šta da osvajaš, svetli care!.,

— zaplieska velmoža Zvrndovljevski. .

Tog dana car Filip Veliki Osvajač upotpunio ie svoje ime koje se u istoriji dotle spominjalo krnje. Ubuduće on se beleži kao: car Filip Veliki Osvajač Ženskih Srca. Jer, car je otada mahnuo svaku drugu politiku; sav se bacio na osvajanje ženskih srca.

Čim čuje za kakvu podesnu ženskicu, car, sa svim raspoloživim divizijama i pukovima, sa svim buzdovanima, opkoli ic, nasme na njenc hrabre grudi. ı

'— Lutkice, drži še dobro... E, sad si golova, predaj se! Tvoje srce je od ovog časa moje, Osvojeno! Šta, nećeš se valida opirati caru ovolike vojske?! ,

Ženska se opire. Vojsci možda i ne bi, jer u njoj ima naočitih vitezova koji nikako nisu za bacanje, ali caru se ne da ni za živu glavu. Zato što je trapav, klempav, i zato što mu je onakav nos.

On se približi, hvata rukom za osvojeno SsTCe, a ženska cara za oči, .

— Mačketino jedna, ne grebi se! — prodere, se ca?.

Možda bi i bilo nešto kada bi rekao:

Car Filip Veliki Osvajač Ženskih Srca

Iz zbirke »Filipike nuove«

— Maco jedna!

Ali on viče:

— Mačketino!

Po carevoj naredbi žensku raspale buzdovanom u predeo srca, da osvajanje dokusure. Žensko srce zacvili, i ništa. Samo se još jednom zariju nokti u lice cara Filipa Velikog Osvajača ženskih Srca.

U sledeća osvajanja ženskih srca car šalje divizije i pukove pod komandom velmože Zvrndovljevskog. Lično ostane u dvorcu, privija melem na lice.

— Kako se koje žensko srce osvoji, ti ga, Zvrndovljevski, daj ovamo, u moju carsku Dostelju, da vidim kakvo je, od kakvog materijala, i da li dobro kuca.

Posle wwelmoža Zvrndovljevski, s izgrebanim očirna, izvučenim ušima i razbijenim nosem, dolazi caru Filipu Velikom -Osvajaču-Ženskih Srca na raport. Raspituje se za melem. Pošto zapiše recept, raportira o neočekivanom otporu neprijatelja i njegovoj bestijalmoi upotrebi oštrih noktiju.

— Sutra ćemo im, verni Zvrndovljevski, prvo prebijati nokte! — kaže car Filip Veliki Osvajač Ženskih Srca.

Pođe i on ponovo sa Zvrndovljevskim.

Ženske, kao da im je neki potporučnik otkrio carski plan, odmah noktima navaljuju, dok su im nokti ubojni, tamo gde su, na belim rukama razmahnutim u odbrambene svrhe.

Car Filip Veliki Osvajač Ženskih Srca i njegov velmoža Zvrndovljevski nadadu se u bekstvo.

Car umakne u dvor, zna se gde je i šta radi (privija tople i hladne obloge), a Zvrndovljevskom se izgubio trag. Ipak se čuje, šmugnuo u manastir,

pde ženskih uopšte nema, gde su sami muškarci,

Saleteli ga strahovi od svih žena, čak i od sopstvene. Sirota, dolazila u manastir da sazna šta joj je s mužem, a muž Zvrndovljevski, čim je video suknju, kidnuo u drugi, u peti, pa u deseti manastir. Traga mu više nema.

Napuštena lepotica Zvrndovljevska odluči da ode u dvor, caru, da pred njim suze prolije.

Kad ono, u dvoru, zaslinio i car. Sve se trese koliko plače, suza mu suzu stiže. Umesto da se ona žali caru — žali se car lično, on, car Filip Veliki Osvajač ženskih Srca. | — Žrtvovao sam toliku vermu vojsku, istrošio tolike buzdovane, da osvojim bar jedno žensko srce. I sve piši propalo, dobra moja gospođo. Nemam više čime da osvajam. Tako sam željan bar jedmog ženskog srca. A šta sada, sa golim rukama, da očekujem? Reci, mađam, čemu da se nadam?

Zvrndovljevska obrisa suze, pa poskoči radosno: — Opa, cupa, ljubavi se nadaj, lepi care Filipe Veliki Osvajaču Ženskih Srca. Lepi care tako reče, car morade da podigne klempave uši da bi to bolie čuo — lepi care, iedno srce si danas OSVOJIO. i

— Koje?

— Moje!

— Da vidim kako kuca! — obrisa suze car. — Daj ga, molim te, ovamo u carsku postelju, da vidim kako kuca! Bogami, kuca ne može bolje biti. Osvojio, bez vojske, bez buzdovana, sam! Ura, ura, pobeda! — srećno se razdžilitao car.

ue Ne džilitaj se toliko nego malo manje, nežnije se džilitaj, lepi care. |

HE: Džilitaću se nežnije. Videćeš kako ću se nežno džilitati — pristade car Filip Veliki Osva|ač Ženskih Srca.

I poče da se džilita nežno.

a pih

Božidar BOŽOVIĆ

Jedinstvo

IZGLEDA DA NAM JE ISTORIJSKA sudbina da nam se ciklično ponavljaju trenuci krize i iskušenja, bez ikakve naše krivice. I takođe kao o pravilu, oni koji takve krize izazivaju, ne zvlačeći pouke istorije, računaju sa našim strahom, i našom razJedinjenošću, kao aduli. ma. Da bi se, naravno, prevarili.

Ovaj današnji trenutak Jc bolje nego išta pokazao koliko su naši umutrašnji sporovi i raspre, vođeni jer je to imanenino demokratskom socijalizmu i jer se moraju voditi da bi on takav bio, naša, unutrašnja stvar, ne. minovni u društvu kao što je naše. Društvu, naime, koje nema pretenzija na lažnu monolit. nost u svim slerama i oko svih pitanja, bit. nih ili manje važnih, društvu koje nema potrebe da bilo šta krije. Pokazalo se da ni onaj ko ima da kaže veoma oštru kritičku reč o ponekim pojavama u našoj sredini nije ništa manji patriota od onoga ko takvu kritičku reč nije imao prilike ili želje da javno iskaže, Pri. mer studentske omladine i ljudi sa uimiverzite1a veoma je poučan: sve ono što su omi rekli, i Što verovatno većina i sada misli, ne znači da oni manje vole ovu zemlju, Ovo društvo i njegovu slobodu, nego oni koji su ih kritikovali, Čak bi se moglo reći — naprotiv.

Pokazalo se da su naši kritičari spolja, mislim na pet zemalja Varšavskog pakta, verovali da naše domaće kritike pojava i nekih elemenafta naše političke, kulturne i uopšte društve. ne prakse znače neslaganje sa našim društvom, samoupravljanjem, sistemom, reformom, Nisu stvar razumeli, očigledno. Ako tako misle i dalje, utoliko gore po mjih!

U svakom slučaju, bolje je da im se toi glasno i jasno stavi do znanja. I njima i svima drugima koji gaje slične iluzije,

Ko je odgovoran?

IZVEŠTAVAJUĆI O TRAGEDIJI u Titogradu, gde je pao deo visećeg mosta na Morači, sva je štampa postavila pitanje, neki listovi čak i u naslovima, ko je bio odgovoran (nadležan) za održavanje tog mosta. Da mu preti ono što se dogodilo bilo je javnih upozorenja više puta, ba i u štampi, čak i na televiziji (ovih dana je ta stonija, kao dokument koji zaista optužuje, i ponovliena). To ipak nije pomoglo: taj ko je bio nadležan (monstruozna birokratska reč u ovakvom kontekstu!) i dalje niie hajao; ili jednostavno — nadležnog nije ni bilo. Istraga će svakako utvrditi do koga je krivica, jer neko kriv mora biti. Javnost ima pravo da očekuje najteže konsekvence za krivca. Ali, kao što to neće spasti izgpinule, niti pomoći povređenima, to nije ni rešenje ni lek.

Pri tome, nije reč samo o konkretnom slučaju. Ima kod nas još mnogo primera gde samo zbog loše organizacije može da dođe, i dolazi do ozbiljnih negativnih posledica, T još do nečeg: do mogućnosti da se krivica ne bača na ljudsku aljkavost, na neodgovormmost pojeđinaca, nego na samoupravni sistem (u kome, uostalom, nije sve do kraja dovršeno i savršeno i koji treba dalje razvijati). |

Ako se u ovakvom slučaju ne utvrđi i kazni krivac, onđa će oni od čije energičnosti to Zavisi sami pružiti municiju za takve napade. Stoga moraju imati na umu i političke implikacije ovakve tragedije, koia nije rezultat elementarne sile, nego ljudskih slabosti.

Navika

NEKOLIKO DANA pre nego što se sovjetski »Zond 5« vratio na zemlju sa puta oko Meseca, svetska štampa prenela je Rojterovu vest O tome da se jedan sovietski vasionski brod prema izjavi poznatog britanskog profesora Lovela, nalazi na putu ka Mesecu. Došao je demanti! Lovel, direktor opservatorije u Džodrel Benku, koja poseduje najveći britanski radio-teleskop i druge uređaje, izjavio je na to 18. septembra da nema nikakve sumnje u to da se jedan sovjetski vasionski brod tog jutra, u 5 časova po srednjeevropskom vremenu, malazio u blizini Meseca. Lovel je, prema Rojteru, iziavio da njegova opservatorija o tome ima dokumente i da je to nepobitna činjenica.

, Zašto je u ovakvim pitanjima potrebno prećutkivati, pa i demantovati istinu, nije jasno. Ili je to navika, ili, što će najpre biti, urođena, organska mana jednog dogmatskog, birokratskog sistema i načina mišljenja. U svakom slučaju, ne služi na čast zemlji u kojoj se primenjuije. Ispravka

U prošlom broju »Književnih novina« potkralo se više štamparskih grešaka.

U intervjuu sa Herbertom Markuzeom, u biobibliografskoj belešci stoji »Hegelova antologija i zasnivanje teorije istoričnosti«, a treba »Hegelova antropologija i zasnivanje teorije istoričnosti«, Rečenica iz istog intervjua, sa četvrtog stupca, trideset prvi red odozgo i dalje, treba da glasi: »Nijedan čovek ne zna koliko će dugo trajati ovo: »a bpotom«, jer su malobrojni znaci da koegzistencija iđe svome kraju.

U naslovu članka Pavla Stefanovića (rubrika »15 dana«) stoji »Hrpica meditacija nad Arabelovim (umesto Arabalovim) „Grobljem automobila'«, Ista greška potkrala se i u nadnaslovu pozorišne kritike Petra Volka »Zid«.

PRIMLJENE KNJIGE

RADOMIR V. IVANOVIĆ: »MILUTIN USKOKOVIĆ«, »Nolit, Beograd 1968. Str. 248.

VLADAN RADOVANOVIĆ: »PUSTOLONA«, »Nolit«, Beograd 1968. Str. 116.

DRAGIŠA RADOSAVLJEVIĆ: »ZBORNIK DISANJA«, »Bagdala«, Kruševac 1968, Str. 70,

DIMITRIJE NIKOLAJEVIĆ: »ZEMLJE, POŽARI«, »Bagdala«, Kruševac 1968. Str. 80, \ JELICA LAZAREVIĆ: »UVEK 1 SVUDA«, Izdanje autora, Beograd 1968. Str. 64.

JANKO K. IVANOVIĆ: »PESME U JEDNO PREDVEĆEHR-.

TE«, DKK »Svitanja«, Bjelovar 1968. Litografisano.

KNJIŽEVNE NOVINE