Književne novine

LIRIKA UJ IPRRJEW/OJDUJ

Alfons de

Lamartin

ALFONS DE LAMARTIN (1790—1869). Svaka lepa poezija, kao lepota uopšie, istinita je. Takva je, na primer, poezija Kornejeva ıli Rasinova, iako iznosi dve suprotne istine. Poezija Lamartinova, međutim, vezana za ove dve prethodne istorijskim tokom, više je nego istinita — ona je duboko preživljena. Jer, kad god je, sličan nekom mikelanđelovskom vajaru, podizao ruku na široke klasićne gromade, pod zamahom njesovog romantičnog dleta oni su se pretvarali ı muso, u krv, u nežnu uspomenu na Elviru, u Elviru samu! Elvito, hvala ti što si umrla, jer, da si još jednom, ONDA, došla na Jezero, da li bi lepota tog jeza ostala utisnuta igde sem u vaše bolne smrtne duše? Govorio sam o lepom, islinitom, o preživljenom, a u stihovima tvoga ljubavnika šta je to do — tvoja smiri?

Usamljenost

Često na brežuljak, ispod starog hrasta, pri zalasku sunca, ja sedam pun. bola: moj pogled slučajno nad dolinom zasta čiji lik promenljiv ispod miene kola.

NI

Ovde bruji reka s valima od pene: vrda, i gubi se u tamnoj daljini: jezero stišano širi vode snene i gde večernja zvezda pliva u modrini.

Na vrhunac brda s krunoni šumaraka, predvečerie baca zrak poslednjeg sjaja: a lake kočije vladarice mraka

penju se, i bele rubove beskraja.

Ipak, s gotskog tornja vinuvši se bono, pobožna zvonjava vazduhom se rasu: prolaznik zastaje, a seosko zvono poslednji šum dana sli u svetom glasu.

Al u svemu tome moj duh ravnodušan ne nalazi draži ni zanose vrle:

ile je kao senka čiju bludnjiu slušam: sunce što sja živim ne greje umrle.

Od brega do brega zalud bludeć okom,

s juga do na sever, od zore do tame, gledam na sve sirane po bezdnu dubokom, i ja kažem: „Sreća nigde ne čeka me,”

Šta će mi ta polja, te izbe, ie vile, tašte slike čiju dražest nisam sazno? Reke, stene, šume, samoće premile, jednog bića nema, i već sve ie prazno!

Bilo da put sunčev više je il niže, ravnodušnim okom pratim ga u hodu: HOT ON kroz svod čist il mračan nek spi il se diže, Bator čemu sunce? dani zalud će da odu.

Kad bih ga pralio duž njegovih staza, video bih ponor i pustošja kleta:

ia ne želim ništa što ono pokaza:

ja ne tražim ništa od ogromnog sveta,

Al možda vrh međa njegovoga puta, kraj gde stvarno sunce zari nebo drugo, kad bih svuko kožu što me na ilu sputa, javio bi mi se, jer sanjah ga dugo!

Tamo, ja bih pio sa žuđenog vrela: tamo, nad i ljubav našao bih blažen, i ideal kojem teži duša cela,

čije ime ne znam na zemlji da kažem!

Što ne mogu, nošen kočijama Zore, sliko mojih želja, do tebe iz sene!

S ila prognaničkog što me letih gore? Ničeg zajedničkog izmeđ ila i mene.

Kada list iz šume padne u dolinu, predvečernji vetar otme ga poljani: a ja, ja sam sličan listu što uginu: vijte me ko njega, olujni orkani!

Jesen

Zdravo, šume s krunom zadnjeg zelenila, požutelo lisje razneto po dolu!

Zdravo, lepi dani! mom oku je mila tužaljka prirode, slična mome bolu.

Sanjarskim korakom pustu stazu sledim: hteo bih da vidim, po poslednji puta,

to nemoćno sunce, koje sjajem bledim u mrklinu šume pređa mnom zaluta.

Da, jesenski dani kad priroda usne,

u očima mutnim kriju ·više draži:

to je zbogom druga, poslednji smeh usne koju će smrt crna zauvek da zblaži.

Tako, spreman rubom živoia da bludim, žaleć prošlu sreću mojih dugih _dana, ja se opet vraćam, i pogledom žudnim gledam blaga što mi behu zadržana.

Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga, ja vam dužnu suzu kraj Svog groba dajem: vazduh je mirisav! a svetlost je blaga! Oku samrtnika sunce sja svim sjajem!

Sada kad bih hteo sve do dna da srčem iz putira punog nektara i žuči, , možda vrč gde život ispijah sa grčem može jednu kaplju slasti da izluči!

Možda će budućnost opet da pokuša da mi vrati sreću što osta bez nade! Možda, u gomili, neka strana duša

shvata moju dušu, i utehu znade!...

Cvet mirise daje zefiru dok pada: to životu, suncu, pozdrave ie svio: ja, mrem: moja duša, izdišući sada,

izdahnjuje kao zvuk tužan i mio. aa Preveo Kolja MIĆEVIĆ

IO

govori o Jovanu

- IZLOG

ČASOPISA

SAVREMENIK

Nove ocene starih vrednosti

DESETI ovogodišnji broj ovog uglednog beogradskog književnog časopisa DpOsVećen je novim ocenama ličnosti i događaja iz naše književne prošlosti. Borivoje Marinković u članku »Beleške o zaboravljenoj tradiciji« Čarnojeviću, Jovanu Stelanoviću Baloviću, Dimitriju · Čarnojeviću i Mojsiju Raškoviću i daje čitav niz zanimljivih Dpodataka o njima i njihovom delovanju. Dragoljub Dragojlović traži i pronalazi antičke filozofske ideje u našoj, šire . uzeto srednjovekovnoj književnosti.

Svakako najznačajniji prilog predstavlja esej Branka Lazarevića »Pola veka po smrti Jovana Skerlića«. Lazarević je bio, na žalost o njemu već moramo da g9OVOrimo u prošlom vremenu, je-

dan od «najboljih znalaca Skerlićevog književnog dela

kod nas. Istovremeno om je bio, najpre, Skerlićev đak, a potom, Skerlićev prijatelj. Znao je Skerlića, kako bi se to narodski reklo, izbliza. Poznavao je sve njegove dobre i rđave osobine. TI kao pisca i kao čoveka. Napis je zato u izvesnom smislu memoarski intoniran. To nije slika samo Jovana Skerlića, to je ı slika Skerlićevog doba. Skerlić je po svojoi prirodi, smatra. Lazarević, bio impresionist. Od svega najviše su pa privlačili politika i akcija. Voleo je da polemiše, da izlazi na megdane i da se s tih megdana nikada ne povlači prvi. Jedino takve situacije odgovaralce sti njegovoj borbenoj prirodi. Vredan i radan kao malo koJi čovek njegovog vremena, u našoj sredini isključiv i popustljiv u isto vreme, dogmatično dosledan kada su u pitanju njemu ravnodušni liudi i bolećiv prema onima koji su mu bliski, Skerlić u La-

zarevićevoj interpretaciji izrasta u neku vrstu diva, ali diva koji je pored nesumnjive snage imao i mnoge slabosti, Skerlić je uživao u radu, borbi, pokretu. Zbog toga je bio i antitradicionalist jer mu se tradicionalizam činio kao statička pozicija u životu. Bio je antimetafizičar i ništa od onoga što je spadalo u takozvanu čistu duhovnost nije hteo ili nije mogao da podnese. Ćak mu je i muzika bila strana. Imao je onu divnu vrstu moralne hrabrosti da o svojim nerazumevanjima govori u Onoj istoj meri iskreno i otvoreno kao i o oOnome što ga oduševljava ı čemu je sav predan. Taj stav iz života prenosio je i u literaturu kada je vrednovao književna dela. Imao je simpatija za pisce koji su propovedali progresivne idcje, kao što je imao odbojan stav prema onima koji su bili isuviše zaokupljeni sobom.

Bilo bi možda izlišno gOVOriti da ie Lazarević bio jedan od najdoslednijih i najprivrženijih Skerlićevaca. Govoreći o vremenu svoje mladosti, u danima kada se ljudi ničega tako rado ne sećaju kao minulih vremena, Lazarević ie u svom poslednjem objavljenom eseju oživeo svoje vreme, dao majstorske portirete ne samo Jovana Skerlića nego i mnogih drugih iz „Glasnikovog” kruga i pružio nam jedan tekst koji je malo remek-delo impresionističke esejistike.

Jednu od zanimljivosti OvoO-

ga broja predstavlja i otvore-.

no pismo Mihaila Markovića Oskaru Daviču, povodom izlaganja Oskara Daviča na sednici „Centralnog komiteta SKJ u julu ove godine.

Predrag PROTIĆ

WSPOLCZESNOŠĆ

Pšiboš i poezija

U 20. OVOGODIŠNJEM BROJU »Wspolczesnošći« imamo priliku da čitamo intervju mladog poljskog pesnika KŠšištofa Gonsjorovskog sa Julijanom Pšibošem. Gonsjorovski na početku intervjua izražava želju da Pšiboš govori o poeziji proteklih pedeset godina, ili tačnije od nezavisnosti Poljske do danas, o tome da li poezija i danas ima ono nisto u Poljskoj kakvo je imala pre nezavisnosti. Na samom početku Pšiboš izražava želju da govori samo o današnjem obliku poezije, Jer, kako sam kaže, „nemam osećanje kontinuiteta svog Života”. 1918. Pšiboš je još bio gimnaziljalac. 1921, kada se upisao na

„univerzitet (filozofija i polo-

nistika) i obreo u umetničkoj sredini, počeo se intenzivnije interesovati za literaturu, U fo vreme u Poljskoj, kao i Rusiji, najpopularniji su bili futuristi (Bruno Jašenjski, Jan Mlodoženjec), a sve slavniji bivaju i tzv. skamandrovci. Za Pšiboša je posebno važna 1922. godina. Ona znači početak izlaženja Pajperovog časopisa „Zwrotnica” („Skret nica”). Kako se Pšiboš nikada nije solidarisao sa futurizmom odmah ga Je privukao Pajper svojom ozbiljnošću. Pa ipak 20-te godine uopšte Pšiboš smatra najvažnijim za poeziju, jer tek 20-ih godina krenuo je talas novih umetničkih pravaca. Iako se atmosfera u literaturi i umetnosti tadašnje Poljske ogromno razlikuje od one koja vlada u Evropi. Do preloma je došlo tek onda kada se shvatilo da ta izmišljena budućnost u stvarnosti ipak malo drukčije izgleda. „...1O mije moja Poljska, s njom je nemoguće složiti se, za novu ı drugačiju Poljsku treba sc boriti” reći će Pšiboš poslc svojih stihova „Povratni put”. Zatim Pšiboš govori o svojoj poetici. I kaže: „Smatram sc za liričara, koji se „prerađuje i to mnmeprestano ,prerađuje.” „Ja sam ,vremenskoprostoran'. Vreme i prostor me određuju, kako u fizičkom tako i duhovnom smislu. Trcnutak, Trenutak jc za menc

odlučujući.” Ili, kao što kaže Biblija, lirika mora „postati telo”, tj. princip postupka. Na temu pesnik-svet Pšiboš kaže: „Ja pesnika nije ništa samo za sebe, ono je utoliko živo ukoliko se određuje prema drugima i prema svetu. Utoliko više jesam ukoliko preživljavam zajedničke stvari” Jer mi ideje, ni pojmovi nisu tema poezije, već sam podmet, čovek određen svim tim. Govoreći o mestu Dpočzije u današnjem svetu Pšiboš se osvrće i na njen uticaj na njega. On smatra da poezija ima uticaja, ali ne sva. Npr. estradna poezija ima jači uticaj, ali površan ı trenutan. Ozbilina poezija nema samo za cilj dejstvo na emocije, već mora „da preobraća samu strukturu osećajnosti, ma šte, sam način viđenja i preživljavanja sveta”. Poezija formira unutrašnji svet čoveka, a prema tome i našu etiku, našu unutrašnju istinu.

Na kraju Gonsjorovski podseća Pšiboša na njegovu Ppoznatu devizu „MMM” („Miasto, Masa, Maszyna” — Orad, Masa, Mašina) koja je predstavljala neku vrstu manifesta „krakovske avangarde”, kojoj jeu mladosti pripadao Pši boš. Ona je mnogo puta tumačena + to veoma različito. Pšiboš je danas ovako tumači: savez umetnosti i rada, savez umetnika i radnika. Umet nost nije ništa drugo nego rad. A svaki rad izvršavan s ljubavlju ima stvtralačke crte. „Na početku umetnosti bio je rad, jer je ritam rada Pprvobitno bio ritam umetnosti”. Po Pšibošu socijalizam je težnja za povratkom ic ravnoteže koja je obeležavala prvobitnu zajednicu. „Treba maštati da čovek, kao što su to maštali klasici marksizma, po stane potpun čovek, čovek omiljenog rada, onaj homo aestheticus koji će zameniti ekonomskog čoveka”.

\ - Biserka RAJČIĆ

L' ESPRIT

Ideologija studentskog pokreta

DVOBROJ „avgust—5epitembar ovog pariskog persona lističkog časopisa posvecen ie majskom studentskom pokretu u Francuskoj. Pažnju privlači članak urednika časopisa, poznatog publiciste Žan-Mari Domenaka »Ideologija pokreta«. Šta najpre Dpada u oči u celom studentskom pokretu, „pita sc Domenaxk. Pre svega, odustvo jasne 1ićorijske podloge, mada Io ZVUči paradoksalno s obzirom na to da je u pitanju akcija studenata i mladih prolesora. Pobunicna intelektualna elita ne priznaje nijednog filozofa, čak ni Herberta Markuzea, za svog glavnog luhovnog vođu. Danijel Kon-Bendit je izjavio: »Niko od nas nije čitao Markuzea. Neki čitaju Marksa, možda Bakunjina i, među savremeninı autorima, Altisera, Maoa, Gevaru, Lefevra. Politički borci pokreta od 22. marta gotovo svi su čitali Sartra. Ali se nijedan od njih ne može smafrati inspiratorom pokreta«. Bez obzira na to, kaže Domenak, Markuzeove idcje su prisutne u Francuskoj, kuda su dospele posredno, preko mnemačkih univerziteta. Postojati, živeti, to su ključne reči pokreta koji se me miri sa postojećom · sklerozom Sdruštvenih institucija. U tom mladalačkom ž>ivotnom poletu treba videti nc uticaj feorije (mada je i ona prisutna), već instinktivni odgovor na nihilizam modernog industrijskog društva. U mržnii prema svetu nasomilanih predmeta, svetu luksu-

za i potrošnje nazire se želja za slobodom, za otkrivanjem duše. Rudi Dučke je ovako objasnio uzroke studentskog pokreta: »Nas ne spaja danas nikakva apstrakina 1corija istorijskog razvitka. Na. protiv, sjedinjuje. nas -gzistencijalno gađenje prema jednom društvu koje' sc gubi u brbljanju o slobodi, dok u isto vreme guši sredstvima koliko prefinienim, toliko i surovim, težnje pojedinaca i socijalno-ekonomsko ·oslobođenje naroda«. U jednoj jedinoj rečenici, primećuje Domenak, otkrivamo četiri re· ferencec: hajdegperovsku, sartrovsku, marksističku i f[rojdovsku. Novina pokreta sastoji se u tome, zaključuje Domenak, što je on ustao protiv »jezika totalne administracije« (Markuze), protiv društva kontrolisanog od strane struč njaka i sociologa. Studenti odbiiaju da budu potčinjeni, stavljeni u službu savremcenoj birokratiji i tehnokratiji. Eksplozija životne volje, procvat pesničkog jezika, intenzivna potreba da se govori i sluša, to su prvi kontranapadi koji su slomili rastuću sociokratiju. Tako se ocrtava profil jedne 'pecifične kulturne revolucije koja tek što je pobedila paralizu jednog saznanja orijentisanog ka socijalnoj kontroli i korisnosti; umesto njih ova revolucija stavlja na prvo mesto slobodno saobraćanje između bića i njihovih iskustava. Pavle ZORIĆ

ZNAMJA

Pesnička iskustva Eduarda Meželajtisa

»POEZIJA JE kao teška bolest«, kaže u svojim lirskim razmišljanjima, objavljenim pod naslovom »Noćni leptiri« u septembarskom broju Ovoga časopisa, poznati sovjelski pesnik iz Litve, Eduard Meželajtis. »Ja nisam napisao nijednu: pesmu a da nisam bio umoran do iznemopglosti«, nastavlja on u jednom anatomskom opisu svog stvaralaćkog čina. Posle pauze, koja može da potraje i nekoliko meseci, pesnika »nešto povuče« hartiji i on se ponekad i dan-dva muči, šeta iz ugla u ugao dok ne oseti u sebi »pravo zvučanje stiha«. To je, zapravo, početak stvaralačkos čina. Kad to počne, slabe ćak i fiziološke zakonitosti kao što su umor, glad i tome slično, »I, evo, sve prolazi. I odjednom — praznina. Apsolutna praznina. Pokušavaš da radiš — ređaju se nekakve bes pomoćne suve, fraze. I shvataš da to više nije stvaralaštvo. Bez nadahnuća je. Bez ljubavi. Mehanički rad. Versifikacija. Nikakve poezije. i to je ogromna muka... Prebolovao sam i ponovo sami miran, normalan čovek. Čak veoma spokojan jer sam opustošen«. Iz ovo nekoliko navedenih redova može prilično Jasno da se nazre pesnikov odnos prema poeziji i način na koji Je sam stvara, ali u ovim razmišljanjima on se i eksplicitno izražava o mnogim njenim aspektima. Prava poezija, po njegovom shvatanju, ispunjava prazni· nu između muzike i proze jer u joj Živi i vibrira muzika koja je otelotvorena likovima, slikama, pripovedanjem, dakle, sredstvima proze. To, međutim, nikako ne znači da poeziji preti bio kakva opa-

· snost da se pretopi u bilo ko-

Ji od ova dva vida umetnosti ier, kako proizlazi iz Meželajtisovog teksta, njeni zako. ni nikad nisu postali i nikad neće prestati. »Naravno, kažc on, ŽiIvOt u poeziju unosi Nno-

vu sadržinu, nove molive, nove poglede, obogaćuje je no· vim formama. Ali duša poezije, sama njena suština, OStaje neizmenjena. Menjaju sc ljuske, a jezgro ostaje isto ...«

Upravo to jezgro koje je

svim pesnicima isto, ma 'kolf: ko bila različita sredstva ke: jima do njega dolaze, treba da bude što dublje u* pesmi skriveno. Jedan od bitnih cicmenata toga jezgra, kao jedna od suština sveta koji poezija izražava, jeste ritam. »Ritanı stvara atmosferu umetničkog dela, kaže pesnik, deluje na čitaoca na osebujan način. Ritam je udaranje pesnikovog bila, njegov Živi temperament, toplina njegove krvi«. U bliskoj vezi s tim je i svet pesnikovih emocija. U interesu je umetnosti da pesnik neprcstano kontroliše i obuzdava svoja osećanja. . Kako treba pisati? Prosto i jasno, odgovara Meželajtis. »Ali ne primitivno«, dodaje. Pesnik treba da stvara po principu »složene jednoslavnosti«, po kome je stvarana narodna poczija. Koja je svrha poezije? Meželajtis je daleko od larpurlartističke teorije, ali je isto toliko daleko i od utilitarističke. Umetnost Je stvorena ne samo zato da bi čovek »razumom ·~7shvatio sebe u istorijskoj situaciji«; umelnost treba da omogući čoveku da mašta, da veruje, da ide (»Teško čoveku koji ne ume da mašta«). Ona, drugim rečima, treba da stvara čoveka radi čoveka.

Da bi to postigla, umetnost ne sme da bude ni kopija ni ilustracija, jer takva ne može da odvede dalje od »bespomoćnog naturalizma i anemične didaktike«. »Umetnost, kaže pesnik, postoji u našem predmetnom ·svelu upravo kao hleb, kao vazduh, kao voda, kao bilo koja druga realiJa«, a njena čar i ijena.magija je lepota, kojia »van nje, mimo nje ne može postojati«.

Ljubisav SANJIN

KNJIŽEVNE NOVINE