Književne novine

\

KNJIŽ

LIST ZA KNJIŽEVNDST UMETNOST |

Ya” Revolucije

\

NOVINE

DRUŠTVENA PITANJA

Godina XX Nova serija Broj 343 BEOGRAD, 21. DECEMBAR 1968. List izlazi svake druge subote

Cena primerku 50 para (50 dinara )

Citaocimz i pri:ateljirnza „M rmjizĐevmihn nov irnza”

OVO JE poslednji broj »Književnih novina« u ovom obimu, u ovoj tehničkoj opremi i po ovoj ceni. Sledeći broj »Književnih novina«, koji izlazi 3. januara sledeće godine, imaće šesnaest umesto dvanaest strana, biće štampan ćirilicom umesto latinicom, i prodavaće se po ceni od 1,0 dinar umesto sadašnjih 50 para. lako smo o svim fim promenama već obavestili svoje “čitaoce i prijatelje, smatramo da je mužno, još jednom, objasniti čime smo se rukovodili, pristupajući tim promenama i sa kakvim ambicijama ulazimo u novu seriju.

Poznato je da su već više godina urednici „Književnih novina« uzalud pokušavali da osiguraju sredstva koja bi omogućila pretvaranje »Književnih nmovina« u nedeljni list, Zamišljeno je da prva faza nove serije bude upravo nužna priprema za tu promenu. Povećanjem strana ı uvođenjem movih rubrika, u prvom redu iz raznih naučnih oblasti, nastojaćemo da »Književne novilie« prerastu sadašnje okvire lista za književnost, umetnost i društvena pitanja i da ubuduće sa podjednakom pažnjom. prate i druge pojave koje unapređuju ili ugrožavaju život savremenog sveta i kretanja savremene svesti. Svesna da će u tim prvim pokušajima

biti neminovnih lutanja i traženja, redakcija

računa na pomoć svojih čitalaca, saradnika 1 prijatelja koji su i dosad, svojim primedbama i savetima, predstavljali onaj nužni korektiv bez kojeg se u jednom ovakvom poslu

ne može. Verujemo da ćemo tako najbolje

steći određena iskustva i izvršiti određene pripremc bez kojih bi prelazak na jednonedeljno izlaženje mogao da bude rizičan.

Svesni smo da je svako povećanje cena nepopularno i naša odluka o poskupljenju »Književnih novina« ma 1,50 dinar donesema je teška srca, Međutim, proizvodni troškovi lista su toliko porasli da je to bila nužna mera. Iako će se »Književne novine« od sledećeg broja prodavati po novoj ceni od 1,50 dinar, ta cena je još veoma daleko od stvarne cene koštanja lista po jednom primerku, koja iznosi oko 5,50 dinara. Ali i pored tog poskupljenja, verujemo da pretplatna cena od 30 DP dinara, u sklopu opštih životnih troškova neće predstavljati vcli ko opterećenje za naše čitaoce i prijatelje. Tako računamo da ie mogućno da izvestan broj naših redovnih čitalaca prestane da kupuje list, nadamo se da će, 5 druge strane, »Književne novine« u novoi tebhničkoj opremi, na povećanom broju strana i sa tematski proširenom sadržinom steći nove čitaoce i prijatelje. Isto tako veruiemo da će preduzeća za distribuciju štampe biti spremnija da više pažnjc posvete rasturanju »KnjiŽevnih novina«, jer će, prodajom lista čija cena iznosi 1,50 dinar, naći i svoj ekonomski interes. A to će se, verujemo, primetno odraziti na tiraž. i

Odluka da se »Književne novine« ubuduće umesto latinicom štampaju ćirilicom. doneta je u prvom redu iz ekonomskih razloga. „Naša

· dosadašnja iskustva pokazuju da se » njiževne

novine« najviše čitaju na ćiriličnom jezičkom području. Polazeći od uverenja da će prelazak na ćirilicu znatno povećati prodaju lista na tom području, a neznatno smanjiti interesovanje Za TIJCga na onim teritorijama gde preovlađuje latinica, smatrali smo da radimo u interesu našc kulture i u skladu sa nienim nacionalnim tra-

dicijama.

Opraštajući se od OV n novina«, svesni Smo da sami nc možemo da ocenjujemo plodove svojih nastojanja. Ali možemo da kažemo nešto drugo: da ćemo i u novoj seriji negovati kritički, polemički duh

i da ćemo i dalic ostati verni onim opredeljenjima koja su maše prisustvo učinila primetnim u krugovima kulturne javnosti.

“ – VINJETE _GLAVURTIĆ

da,

e serije »Književnih ·

KSENIJA JOVANOVIĆ. KAO JELISAVETA IM)

=izifova sucčibina

S

rramnlog maearocim

»SUDBINA MALIH NARODA ie sizifovska« konstatuje u prvoj rečenici svoga članka »Sizifova sudbina« (»Šlovenskć pohlady« 11/68) poznati slovački kritičar. Milan ·'Hamada., Time on kazuje onu staru istinu, da i u današnjem sveiu pre svega vlada zakon jačega. Najjači je onaj ko ima naijiače oružje. A oružie, kao što ie io oduvek bilo, može da potisne sve.Ideali postaju parole, dimna zavesa, koia skriva naiprljavije igre, individualna i masovna ubistva, teror, nasilje, psihološko uništavamje ljudi, gubitak slobode, i što je pri tom veoma karakteristično, to se događa na isti način u svim delovima sveta. Kada sila dostigne određen stepen moći ona zaboravlja na sve: moral, humanost, dužnosti, ideale. Sa svim tim ona igra svoju igru, Čiji.je jedini cili.da izvuče što je Više moguće koristi, da iz nje izađe jedini pobednik, da se što duže održi na istom mestu. A ona druga strana, onaj takozvani partner u Surovoj igri stvarnosti, šta ona predstavlja? Ona je svesna svoje slabosti, Svoje nemoći. Ona je svesna da svakim otezom gubi igru, pa ipak ona nastavlja tu igru. Zašto? Zato što ipak veruje u nekakvu pobedu. Smeškamo se, O kakvoj se to pobedi radi? Kada su slabiji pobedivali? Smešno je imafi veru u pobedu. A ona ipak postoji. Ona, ta vera održava te beznadežnc slučaljeve, te koji moraju verovati da bismo mogli živeti, da bismo mogli istrajati. A ti — to je deo damašnjeg sveta. Deo toga dela je inteligencija. Ima nečeg nevepojmljivog u toj njenoj veri, pobedu duha, Neki če-

vcliki i čehoslovačka rovatnog, nečeg ne veri u konačnu pobedu, hoslovački filozofi s pravom konstatuju da su njihovo praško proleće i iZV. pasivno-aktivni zauvguslovski Olpor najduhovnija revolucija u istoriji. Oni nemaju ništa. Oni su izgubili 80tovo sve. Njihovo jedino oružje u borbi sa jacim, u borbi sa tenkovima, cenzurom, Hu borbi za održanjem jestc vera U D1OĆ ljudskog duha. Zato ı danas bonavliamo. da. 2000 reči.misu bilc

samo manifest grupe intelektualaca i pisaca, već najprekrasnija oda napisana u slavu slobo-

de čovekove, u slavu veličine ljudskog duha.

Realno gledano. da li se .mali narod, kao što je čehoslovački, može boriti nečim drugim, nečim dostojanstvenijim, nečim važnijim, nečim ljudskijim? Ne. Odreći se toga značilo bi odreći se svega, značilo bi odreći se samog .sebe. Na jednom mestu Milan Hamada kaže: »Mnogi razumni ljudi nam savetuju da učinimo Ono što je razumno, korisno, prikladno, ali je malo onih koji bi nam rekli da treba raditi i tO 'Što je ljudski dostojno, a. prema tome i lepo«. Ili malo dalje: »Sizifovska je sudbina. malih, naroda, potlačenih naroda, potlačenih ljudi, sizifovska je sudbina svakog ponosnog čoveka u današnjem beznadnom svetu. U sveta, koji, je, jedna velika rama, iz, koje, stalno teče. krv...« Ta rana je. katkad zarašćivala, ali: to Je! uvek bilo na kratko. Mala. ogrebotina ju je ponovo otvarala. Pa i pored svega. uvek je postojala nada u njeno frajno isceljenje, beznadna ljudska. nada, stara kao ljudski rod, i nova kao praško proleće. U toku koga se ta velika ljudska rana pretvorila u prekrasnu ružu, ružu nade. Jer ».. zbog čega.drugog bi imali da žive mali narodi, pokorcni narodi, potlačeni narodi, šta.drugo može goniti Sizila, ako ne ta možda beznadna ljudska .nada«. \

Čovečanstvo, koje je preživelo prvi svetski

rat, a zatim i drugi svetski rat kao glavni cilj ie sebi postavljalo demokratiju, promenu sveta na bolje, socijalizam. Svedoci smo da 'je miSao još uvek ostala samo misao, težnja, i da je danas više nego ma kada treba ponovo isti-, cati, boriti se za nju, čeznuti. za njom. »Misao pokorena siloni prelazi u neživu formu, a sila pokorena mišlju više ne postoji... Svedoci smo.

da,je između misli i njene realizacije odavno”

došlo do disharmonije. 1 upravo ta disharmonija jc karakterističnija od „ma čega za naš. današnji svet. Stara je istina da je lakše odrcći se misli nego moći. Jedino kultura ostajć verna svojoj misiji, svojoj misli. Na sličnoj ml-

S(O|||

POSLEDNJIH nekoliko godina — svedoci smo — pesnička umetnost je u našem gradu dobila znatno više privrženika. Deo zasluge za osnaženje kontakta između poezije i auditorijuma pripada, nema sumnje, i »Teairu poezije« pri Radničkom univerzitetu »Đuro Salaj«. Već šest sezona ova pozorišna kuća bori se sa teškoćama pretežno finansiiske prirode; bez sopstvenog ansambla i sa ograničenim tehničkim sredstvima, ona, pri svemu, obavlia icdan, u našim uslovima, besprimeran kulturni posao. Koncenirišući svoj repertoar, pre svega, na domaće poetske tekstove, ona nastoji da populariše pesništvo, da ga učini prstupačnijim, ali, u okvirima takvog jednog nastojanja, ostvaruie i svoju osnovnu umetničku preokupaciju: otkriva u pesništvu elemente dramskog žanra, na njih upravlja svoje svetlo, čini ih sceničnim, Intenzivira, dakle, onu dimenziju u poeziji iz koje bi mogla da proiziđe i njena masovnija komuniRkativnost. Vrlo karakterističan primer takvog jednog pokušaja, u poslednje vreme, bilo ie poslavljanje na scenu fakozvanih »Praških pesaima« Vladimira V. Predića, pod naslovom »Vitava pre mego šio usnim«. Stvaraoci ove predstave koristili su se nekim iskustvima praške eksperimentalne scene »Laterna magica«: pokušali su da kondenzuju filmski, muzički izraz i pesničku reč u jedan jedinstveni umetnički doživljaj, u kome muzika i filmska projekcija ne bi imali funkciju ilustracije. teksta već bi bili ravnopravni deo njegovog značenja.

Proslavljajući 100-godišnjicu | „beogradskog Narodnog pozorišta, kao jedini beogradski teatar koji je, čak, celokupan svoj ovogodišnji reperioar posvetio tom jubileju, Teatar poezije je ovih dana, o stogodišnjici objavljivanja ovog poetskog teksta, izveo istorijsku dramu Đure Jakšića »Jelisaveta«, prvi čisto dramski tekst u svom dosadašnjem reperioaru. Gotovo 36 godina ova drama ni{ie bila izvođena na našim scenama. Njeno obnavljanje, možemo reći čak i njena pozorišna rehabilitacija, u stvari ie ioš jedna vrsta delovania koju ie sebi ovai mali i ambiciozni teatar stavio u zadatak. Sa-

svim je, tako, izvesno da je ovako raznolikim delovanjem, obnavlianiem tekstova koji, u izvesnom smislu, pripadaju književnoj istoriji, dramatizacijama tekstova najvećih naših pesnika i popularizacijom najsavremenijih, ovai teatar punom merom pokazao i opravdao smisao svog postojanja.

Svesni svih ograničenja 5 kojima se ova kuća suočava mi miožemo samo da joj poželimo da ih prevaziđe kako bi u svojoj osnovnoj, umetlničkoj preokupaciji mogia još više da da. Kako bi, ukratko, u svojim realizacijama mogla da pokaže više duha i poleta, više mašte i slobođe, više stvaraiačkog zanosa.

sli je početkom ove godine bio zasnovan čehoslovački socijalizam, »socijalizam ljudskog lika«. Kao takav bn je ugrozio moć sile, Zbog toga treba.da plati. | “

Da bi se kultura održala, da bi sc održao humanistički socijalizam potrebno je boriti se za svoju koncepciju, boriti se kulturom i ljudskošću protiv nekulture i neljudskosti. Jer, kao što nam je poznato, još nijedna nekultura, niti neljudsko, nisu stvorili kulturu. Nisu je Stvorili jer im nije potrebna, jer im ona smeta. Budućnost čehoslovačkog naroda je, prema 'tome, u borbi kulture i sile. »Sizifova je sudbina nemoćnih. Pokušaće silom duha da promene svet,« Zalsta teška sudbina, ali dostojna borbe, dostojna života, dostojna budućnosti. Hamada to ovako formuliše: »..ako Sila gubi svoju kultumu dimcnziju, dužnost je kulture da upozori na tu opasnost, da se bori protiv njc.« Jer, »damas se čovek pre svega moTa braniti od nehumanog pritiska, koji vrše raznc Ppolitičke sile bez obzira na razloge. Kulturu nc ugrožava samo politička orijentacija, već nehumane sile, sile, koje su lišene svega ljudskog, koje jedini smisao vide u svom postojanju, svom opstanku, svom” »malom amoralnom alibizmu«. Upravo u takvoj situaciji, u takvim okolnostima kao što su čehoslovačkc, veoma je važno sačuvati prisebnost, biti aktivan. Ili kako to Bel kaže: »... nemopucc |C biti malo umetnik«. Otud su opravdani zahtevi studenata, pisaca i umetnika. Ako se 21. avgusta dogodilo ono Što sc dogodilo ko može tvrditi da se sutra neće dogoditi novi falsifikati išstorije i istorijske istine, Oni se na naše oči veći događaju. Šta je borba protiv kontrarevolucije? Da li se i najdalja perspektiva socijalizma može zamisliti bez demokratskog morala, bez humanih odnosa među ljudima i među narodima. Sloboda reči, stvaralaštva, ličnosti pre 21. avgusta bili su normalnost, nešto što sc diše kao vazduh, pije kao voda danas u »Vrcmč stvarnosti«, za to sve treba sc iznova boriti. Kaže se da sc istorija ne ponavlja od a do tš, ipak čehoslovački narod i intelektualna elita moraju da se bore za svoju dušu, za svoj vazduh, za svoje mesto na zemlji. Kultura mo-

ra ostati kultura, literatura literatura, čovek,

Nastavak na 2. strani

Biserka Rajčić