Književne novine

IRI IA

ZBOG ZBIRA svojih istorijskih i umetničkih vrednosti, Studenica je najznačajniji od svil srpskih manastira. I nekada je, u staroj sr Škoj državi, bila među njima prva u rangu Ima kod nas manastira mnogo većih, sa sVećom crkvom —: Dečani su takvi, ili sa bolje očuva nim i glasovitijim slikarstvom — kao što ŠU Sopoćani. Ali je Stnmdenica od naročitog značaja kao stari crkveni i kulturni centar Ona seduje veoma vredna arhitektonska i skulptorska dela, odlično slikarstvo iz raznih Yremena, delimično sačuvanu riznicu, u njoj su se stvorila prva dela stare srpske književnosti d svoiim svodovima ona krije grobove više znamenitih ličnosti iz naše istorije, više od sedamisto 1 pedesct godina aktivna ie i prisutna u Darodnom životu. Sve to zajedno čini je privlačnom i štavlia je u prvi red naših kulfurno-istorijskih spomenika. |

Ka. BN se pisalo kod nas, a na strani ta] O mož i VISČ nego o drugim nošim isfnTIBA spomenicama. No posle mnogih noviiih naučnih saznanin o staroi srpskoi umetnosti uopšte, posle obimnih radova ma istraživaniu, konzervaci)i 1 uređenju celoz manastirskog sfiideničkog kompleksa, ob»vlienih za slednyi!

. ĐOSIeOnlın OSOGEBLiEU: godina (a Studenica nam skoro 2 :. Š O ine 'bruži noneko svoie skriveno doro) — bilo ie motvebno da se o tom manasfirn poiavi celovitiin kmiiga momogrnfskoc karaktera, pogofovi1 što in od Petkovićeve monnornfit O Studenici nrošlo više nd Žetpdeset podina. Takvu. novu knigu. tek što je izdalo preduzeće »Kmiževne novine«.

Ovu »Studenicu« napisala su četiri autora, prema koncepciii i u redakciii dr Milana Kašanina. Sam dr Kašanin dao ie redoeovor, arh. dr Vojislav Korać napisao ie deo o arbifekturi i skulpturi, Dušan Tasić o slikarstvu, a Miriana Šakota o manastirskoj riznici. Svi su oni dobri poznavaoci naše sredniovekovnce umetnosti, speciialisti za određene niene prane, ba čitalac već unapred ima poverenja u Nnjihova izlaganja. Knjiga sadrži i dovolino roeDrodukcija, među njima i dvadesetak u boji. Tako veliki broj fotografija omogućava dobar uvid u studemičke vrednosti i bolje poimanje izloženib misli i konstatacija pisaca teksta.

Predgovor dr Milana Kašanina je, u stvari, jedna posebna mala monografija o Studenici. Prvenstveni cilj predgovora i jeste da čitaoca uvede u materiju koju knjiga obrađuje. No, Kašanin je u svome predgovoru izložiO i Ceo istorijat manastira, od njegovog osnivanja i podizanja Bogorodičinc crkve, s kraja XII veka,

pa do novijih vremena. Uz izlaganja o Studenici ·

prikazana je i društvena atmosfera u tadanjoj srpskoj državi, mapori naših davnih. predaka da se izraze kroz trajna stvaralačka dela. U tom smislu je veoma razložna konstatacija da »spomenici naše srednjovekovne umetnosti nisu delo istorijske slučajnosti, ni sudbinske ćudljivosti, nego kontinuirane aktivnosti civilizovanog društva«. Srbija je, preko svoga Pomorja, imala jakih dodira sa zapadnim. svetom, sa njegovom kulturom, sa 1? jegovom umetnošću, no mnogo Čvršće i trajnije VCZC uspostavljala je sa istočnim, grčkim, vizantijskim svetom, Tazvijajući se u njegovom duhovnom kolu. U doba podizanja Studenice i njenog ukrašavanja, vodeća ličnost koja je davala tom kulturnim poduhvatima bio je njen tadanji arhimandrit, kasniji prvi srpski arhiepiskop Sava. On je taj koji je, kao radoznao putnik, obilazeći Svetu Goru, Solun, Carigrad, upoznao znam nita tamošnja dela, carske palate i crkve, umetnička ateljea, došao u blizak dodir sa umcinicima i drugim obdarenim ljudima. Baš zbog toga je i uspeo da za freske MBogorodičinc crkve u Studenici pronađe najbolje majstore koje je u to doba vizantijski umetnički svet mogao da mu da. Sava je u Studenici rukovodio poslom tih ljudi, pravio raspored naslikanih scena i ličnosti, naložio da sec na freskama ispišu, prvi put u našem slikarstvu, natpisı na srpskom jeziku. Zajedno sa braćom Vukanom i Stevanom on je ZaVvIŠIO Bogorodičinu crkvu i ostale potrebne manastirske zgrade u Studenici, napravio od tog manastira centar duhovnog i umetničkog života Srbije (sam, je, skoro u isto vreme, napisao tu ı Nemanjinu biografiju), uzor za mnogc_kasnile arhitektonske i slikarske poduhvate. Posle Save, u Studemici su delovale mnoge ličnosti —o muecenč., graditelji, slikari, majstori—umetnici raznih rodova, Otud u njoj ima i danas, pored svih nevoljnih vremena kroz koje JE prošla. 1OŠ i drugih kasnije nastalih znamenitih dela (Crkva sv. Nikole, Kraljeva crkva), fresaka iz XIV i XVI veka, pokretnih umetničkih i zanatskih

predmeta.

Poznat po svome izV Kašanin je i u ovoj knjizi spo. laganja sa visokom književnom nice. Uz to, mnoštvo asocijacija, svežih i konstatacija Kkpasc ovaj zanimljivi ı tekst. i

Arh. Vojislav Korać je svoju studiju o Studeničkoj arhitekturi i skulpturi, uglavnom posvetio Bogorodičinoi crkvi. To Jc 1! razumljivo, pošto ie Bogorodićina crkva, »zbog izuzetne graditeljske i umuvtničke vrednosti gotovo postala sinonim za Studenicu«, Vrlo savesno, ne propustivši ni jednu bitnu karakteristiku, autor je ocrtao arhitektonsko i skulptorsko biće Bogorodičinc crv, U složenom pitanju njihoVOB porekla i iznenadne poiave u dubini Srbije: Korać se, zbog neposizjanja sigurnih parale a i nmogućnosti otk:jvanja tačnog geoprafskop porekla studeničkih mislova, oslonio pre svega na ognovremene poliličkc | kulturne prilike u Srbiii. Simbioza dve kulture ı dve umetnost!, Vizantijske i romaničkc, dovela je u Studenici do stvaranja izvanrednog nOVOE dela. Kod BogoYodice studeničke »plan, prostor i struktura su vizantijskog porekla, a osnovna koncepcija 5DOljnih oblika i većina arhitektonskih detalia 'Potiču iz kruga romaničke arhitekture«, Ta crkva je jako zrelo, celovito umetničko delo

anrednome stilu, Milan jio naučni način iZ7Icpotom Tečesvežih misli čitki

KNJIŽEVNE NOVINE

Knjiga o slavnom manastiru

»STUDENICA«, »Književne novine«, Beograd 1968.

koje je nastalo kao rezultat htenja i rada icdne visoko obdarenc ličnosti čiji zavičai možemo da tražimo u južnim oblastima Italije, možda i na jugu naše obale, to jest na nekom romaničkom području u kome jE još uvek živela vizantijska umeinička misao. Korać je naročitu pažnju posvetio studeničkoj skulpturi, analizirajući njene vrednosti i njen smisao. Ta skulptura je, »po lepoti rada i po bogatstvu opreme, ostala u nas — tu Korać uključuje i Bar, Kotor i Dubrovnik — u srednjem veku neprevazičena«. Slikarstvo Studenice nastalo je uglavnom u tri različita doba. Ono iz 1208. godine, u Bogorodičinoj crkvi, karakteriše plastični, monumentalni stil, odmeren i u gestu i u boji, analogan BO IoInenoJ Srpskoj književnosti. Po Dušanu Tasiću, koji je obradio odeliak o slikarstvu, freske u Bogorodičinoj crkvi su »osnova likovnog izražavanja potonjeg slikarstva« kojc sc naročito manifestuje u Mileševi i Sopoćanima. »Ako Se značaj jednog uticaja meri spomenicima koji označavaju najnaprednije likovno shvatanje epohe ... onda je uloga studeničkog slikarstva time dovoljno istaknuta«, zaključuje Tasić, nesumnjivo tačno i prihvatliivo. Bez slikarstva Bogorodičine crkve, teško bi, zaista bilo shvatiti ceo trinaesti slikarski vek u Srbiji.

Drugi visoki domet studeničkog slikarstva predstavljaju freske u Kraljevoj crkvi, rađenc polovinom druge decenije četmaestog veka. Opširnije nego za Bogorodičinu crkvu, Tasić je analizirao tematskc i ikonografske osobine ove manjc, ali isto tako veoma značajne galcrije. Slikarstvo Kraljeve crkve Tasić stavlja u vrh dela Milutinovih majstora iz ateljea Mihaila, Evtihija i Astrape. Naracija i ljupka živopisnost, osobene za novi duh koji su ti majstori uneli u vizantijsko slikarstvo, u Kraljevoj crkvi dovedene su do briljantnosti. Trećoj slikarskoj celini u Studenici, freskama rađenim u Bogorodičinoj crkvi polovinom XVI veka Tasić jć takođe posvetio dovoljno mesta u svom tekstu. Iz pijeteta prema starim umetnicima, onim iz početka XIII veka, slikar iz novijeg vremena

JEE, je svoje delo podredio njihovim freskama, često ih restaurišući i dopunjavajući. Njegovo »ROo-

Jovan Hristić: »OSNOVNI OBLICI

MODERNE, KNJIŽEVNOSTI«, »Nolit«, Beograd 1968.

AKO SE OSNOVNA TEZA autora ove knjige ne može održati zato što je jednostrana, onda odmah treba reći da je ta jednostranost izraz jedne lepe individualnosti, iednog veoma OSObenog pogleda na stvari, Jednostrana teza koja izvire iz isticanja samo {jedne tendencije i samo jednog oblika kao karakterističnog i presudnog u životu moderne književnosti, znači samo jednostranu istinu koja je, dakle, vredna kritičkog razmatranja, Ako se, osim toga, uzimmc U obzir da je autor ovce knjige čovek otvorenog, zaista nedogmatskog i u pogledu mogućnosti i vrednosti teorije skeptičkog duha, onda ga opet nipošto ne smemo svesti na njegovu tezu, koju on sa boljim sopstvenim uvidom i boljim razlozima može promeniti ili čak napustiti. Najzad, autor ove knjige je čovek izvrsnoPZ

đenje Hristovo« i »Uspenje Bogorodičino«, makaz rađeni i po starim uzorima, odlične su slike. Uz to u svoje delo taj majstor je uneo i neke nove ličnosti, njegovo Slikarstvo ima izrazitu ličnu notu, pa se ne bismo mogli složiti sa Tasićem o njegovoj nekreativnosti. To je svakako majbolji slikar kojeg je naša umetnost imala u turskom vremvnu.

Od prebogate studeničke riznice danas je ostala po broju skromna, ali po nekim delima veoma značajna zbirka pokretnih umetničkih predmeta. U toj riznici jc iedini spomen na prve studeničke dane zlatni prsten Stevana Prvovenčanog, mađen u svečevom ćivotu. Iz kasnijih srednjovekovnih vremena sačuvane su još nekolike dragocene stvari, kao što je vezena plaštanica koju je Studvcnici verovatno poklonila monahinja Jefimija, i sama poznata sa svojih vezova, zatim jedan prelepi orijentalni pokrov, noklon Lazareve kćeri Olivere i kneginje Milice. Uz njih, druge tkanine, ćivot Prvovenčanogra rađen u početku XVII veka, stavroteka, krstovi, putiri i druge umetnički izrađenc crkvene utvari, kao i mnoge darovne povelje — sačinjavaju današniu studeničku riznicu koju je, u Tkoniizi o Studenici, Mirjana Šakota sa znanjem i ljubavlju opisala.

ANko sc u celimi sagleda, »Studenica« ie dobra i potrebna knjiga. Mada rađen od više autora, njen pisani deo čini ujednačenu celinu koja dobro tumači studoničku umetnost. Mogle bi se knjizi staviti i neke zamerke: odsustvo naučnih primedbi onemogućava uvid u mnogobroine probleme i njihovo rešavanie od većem broja drugih naučnih radnika (bibliografiia. daa na kraju knjige, ne može da zameni tu potrebu), pa često čitalac neće moći da razazna Šta je u tekstovima originalna misao autora a šta je rezultat ispitivania drugih naučnika. Totografiie nisu uvek maisrećniic izabranc i raspoređene. Mislim da ie znatna mana i to što uz reprođukciic fresaka niič obeleženo koiem dobu pripadaju. Ima i nekih drnoih =O omaški (poneka zamena potpisa ispod slike, neuiednačene vazmere planova. štamvarske greške u datumima}, no one su tehničkog karaktera i skoro beznačajne u odnosm na značai knjige kao celine. Trud »Književnih novina« j autora Knjige možemo samo pozdraviti.

Svetislav Mandić

«“« 6 “.

ukusa, i vrednost njegovih oštroumno napisanih tekstova, s probranim začinom i lucidnim coupage-om reči iz moderne i klasične književnosti, ne zavisi jedino i isključivo od teze koju on zastupa. Tako sc pitanje iezc formalizuje i ovi eseji o eseju kao osnovnom obliku modeoerne književnosti spadaju direkino u tu književnost, pa ih stoga, i u potpunom skladu s gledištem samog autora, možemo Dprc kritički procenjivati kao literarne iečkstove, neso muetakritički prosuđivati kao naučnu ili filosofsku raspravu!

Ako se pitanje osnovne teze, kao i pitanje metode u ovoj knjizi osamostale i ispitaju s obzirom na njihovu logičku vrednost, onda će se dobiti nepovoljan sud koji, izgleda, mora biti nepravičan ili bar dvosmislen, utoli-

rrrr.

VM 00

Iznad

i ispod Zvezdare

Branko V. Radičević:

»GRUBIĆI I NEŽNIĆI«,

»Prosveta«, Beograd 1968.

ROMAN »GRUBIĆI I NEŽNIĆI« neobičan ie po mnogo čemu, Sadržajne novosti, zanimljiva formalna rešenja, atmoslcra i icdna nesvakidašnja ambijentacija doprineli su da nova Radičevićeva proza dobije neobične karakteristike: čas muževna i krepka, čas lirski i poetski nadahnuta, ova proza začuđuje do te mere da i najbolje poznavaoce jednog načina i oblika života kojim žive junaci periferija, mora podstaći na razmišljanje. Nije to roman koji sec, u svom imaginarnom jezgru, svodi na f{aktografske beleške, mada autentičnost pojedinih detalja i likova nije izostala. Niti je opservacija prevashodna osobina ovih najnovijih Radičevićevih proza. Ono što Radičevića uzbuđuje i izaziva sasvim je drugčije od svega Što SC danas u savrememoj srpskoj prozi događa, i to je po mom mišljenju novost i neobičnost Radičevićevog, romana.

Za razliku od svih dosadašnjih svojih YOmana (»Bela žena«, »Beli čovek«, »Noć tela, »Četvrta noće) u kojima su prikazane sile nemerljive ljudske psihc, dan i noć, belo i crno u intrapsihičkim prostorima ljudskog i neljudskog, — Radičević u ovoi novoj prozi sažima iskustvo takozvanog običnog, svakodnevnog življenja koje je u stvari čudesno kada sc do kraja jedan oblik upozna. A taj oblik — to je goli ljudski život uhvaćen i proživlien bez pompe, ali sa dostojanstvom onih kojima istorija nije nakloniena. Junaci Radičevićevih proza su osuđeni na život koji se ne može izmeniti, ma okolnosti koje se nc mogu pobolišati, na ljubav koja se ne može iscrpsti. To jc, rckao bih, život bez mita, doživlinj bez patosa, priča bez kraja. I upravo u Toj Vinienici dao ništa nije završeno pre kraia, niti beznačajno prc početka, Radičević je pronašao jezik svojć proze, njenu misaonu i eticku nolu.

Nastavak na 4, strani

Miodrag Jurišević

Esej o eseju

ko što autor u modernom izrazu, na koji i sam pretenduje, briše razliku između kritike i kniiževnosti: utoliko i njegov tekst izmiče čisto logičkom prosuđivanju. Stopa sc prethodno mora odlučiti o vrsti njegovog teksta i redi koji je njegov osnovni karakter i šta se od:njega kritički može očekivati.

Očigledno je da teza o diskurzivnom ili refleksivnom karakteru umetničkog KnjiževoP oblika, kao i suprotna teza O intuitiVmol karakteru mora biti braniena gOVOrOm koji ic diskurzivan i koji podleži svim zakonima lopičkog obrazloženja. Zato pitanje teze, kao i pitanje metode u Hristićevom tekstu nisu čisto [ormalne stvari, beznačajne za tok i ishod njegovog razmišljanja. Zato se pitanje naučne mctode, argumentaciic i zaključaka autora, kao i pitanje njegovih filosofskih pretpostavki mora postaviti čak i s gledišta eseja kao književnog oblika, koji ne proističe iz tehnikc »pokušaja i pogreške«, već iz mišljenja koje jc svesno svojih pretpostavki i koje ic odgovorno Za postulate koje izriče. To se mora učiniti utoliko pre što je naš autor filosofski obrazovan i Što se njegovo obrazovanje ne pokazuje samo u pozivanju na filosofiju radi podržavanja kritičkih zaključaka koji imaju drugi izvor i smisao, već se filosofija za njcga pojavljuje u osnovnoj tezi, po kojoj ona (filosofiila) ima konstitutivan značaj za moderni književni izraz.

Pošto sam u jednom javno vođenom razgovoru već izneo nekoliko primeđaba o osnovnoj tezi ove knjige, kao i o doslednosti izvođenja te teze, ovde želim da sa svog gledišta pomenem dve stvari koje su verovatno najvažnije za filosofiju književnih »oblika«.

Verujem da je u definitorskom' pogledu potrebno tako odrediti pojam »oblik« (forma) da se potpuno može osloboditi tradicionalnog pol movnog para forma-materia, hilc-morfć ti. oblik-sadržaj koji potiče iz predmetnc zapadnjačke metafizike tehničke orijentacije, kao što jednom glasi veliko otkriće Hcidegger-ovo. Verujem takođe da je neophodno savladati poimovni par intuitio-ratio, neposrednost-distancija, diskurzivno-intuitivno i sl., jer u svakom književnom »obliku« možemo dopustiti i TC fleksiju pod uslovom da bude organski oblikovana u delu, da neposrednost opct bude pronađena, kao što jednom glasi veoma tačna formulacija H. Lćfebvre-a.

lako nije savladao ovc prethodne pojmovne teškoće, Hristić posmatra istoriju knjizevnosti kao sukcesiju datih oblika koic cmpirijski, induktivnim uopštavanjem | komparativnom oOpštošću svodi na zajedničk» karakteristike, čime se, za njega, posao uglavnom završava, Tako Hristić kao pesnik dolazi do izncnađujućeg zaključka da čovek, ipak, ne živi posnički na Zemlji! Jednostranim isticaniem diskuizivnog, racionalnog, refleksivnog, kritičkog, proznog i komentatorskog Hristić ostaje potpuno u pIOSCOloškoj distanciji subjekt-objekt, u predmetnoj metafizici koja ne dopire u dimenziju bića, do osnovnih situacija u ljudskoj egzistenciji, iP kojih povesno i fundamentalno mišljenic jedino može osvetliti poreklo i suštinu književnih rodova.

Milan Damnjanović

3