Književne novine

\

O sudbini Nikolaja Stavrogina,

danas

BILO JE TO ravno pre sto godi c či nju začeci velikog: romana o životopioa i liku Nikolaja, Stavrogina. Krajem godine 1868 Do stojevski se ponovo vratio u Drezden, a i Rusiji se bio pojavio peti tom »Rata i mira« dočekan srdačno, i od kritike i čitalaca. Kada je i poslednji tom izišao, prijatelj Dostojevskog 1 kritičar Strahov, pisao je kako ia fo neobična pojava: »epopeja u savremenom načinu umetničkog kazivanja«.

Te godine, tih dana, ı sam se Dostojevski zanosi idejom, koiu će obznaniti tek 1870, u proleće, u pismu Strahovu: kako je ta njegova ideja „velikih razmera, obimom — u krajnjoj meri — isto takvim, kao što je i veliki Tolstojev roman. Dostojevski je imao nameru da napiše romzn »Ateizam«, u kome će se glavni junak, posle dugih lutanja i skitanja, po vaznim bogoslovskim školama i raznim marodnim sektama — preobratiti u pravoslavlje, ljubeći, kao dom i nadu, i kao utehu za sve izgubljeno, rusku zemlju. Pa ic bio zato Dostojevski pročitao ogromnu biblioteku knjiga sa temom: ateizam, pravoslavlje, katolicizam. Radio je, skicirao, maštao, spremao se. Pisao je Majkovu 25. marta 1870. da je najzad sav ogrezao u SsvOjoj velikoj, omiljenoj, temi, da je roman i naziv dobio »Život velikoga grešnika«, Roman treba da ima pet zasebnih poglavlja, koje će objedinjivati ličnost glavnoga junaka. Kako je Grosman zapisao — to je po kompoziciji Ljermontoviievoga romana »Junak našega doba«. Koliko ie Dostojevski cenio kompoziciju Ljermontovlievoga romana pokazuje i io, da ie, pišući »Netočku Nezvanovu«, od 1846. do 1849. godine, posve koristio kompoziciju »funaka našega doba«.

Još je bio Dostoievski zapisao: »Ce sera mon Faust, Ćcrit-il a Maikov, cette idće est tout ce pour quoi jaj vćcu«,

· Zapisano osta, o sudbini velike knjige: da je u prvome tomu trebalo da se pokaže svet ruskih obrazovanih krugova, u kojima se rodio i junak, gde se vaspitavao, bio po pansionima, i počeo da se kreće i među prestupnicima. Pa, u drugom: manastiri i čuveni Tihon Zadonski, koii učaše: »Ako pobediš sebe, pobedićeš svete, Tihona su, između ostalih, posećivali i istaknuti ruski pisci i mislioci. Treći tom, trebalo je da pokaže mladost junaka, njegovo izučavanje pozitivizma i ateizma, sklonost ka ateizmu, bezmernu njegovu (junakovu) gordost i prezrenje čovečanstva, ier mišljaše, da je on najveći među liudima. Pa onda, onaj korak: ono jedinstvo, da je junaku isto tako blizak, i srcu prirastao — koliko značajan podvig, toliko i zločin: našao je sebe i u jednome i drugome, podjednako, lepotu ie neku, stravičnu u nesrećama i u zlu činima, tražio (Rilkeova Je lepota, za nijansu drugačija — ona je samo

iu ružnome i u užasu!). U četvrtom tomu cc Se , hcroj smiriti, ljubiće, biće sam i sa drugima, Za| ustaviće sebe! IT na kraju, u petom tomu, ne žan i sam, mio, samo će se po osmehu mjegovome poznavati da jc mnogo prepatio, 1 da mnogo foga, umom! njegovim, krvi niegovom, telom njegovim — proticaše, ı samo uzalud, uvek samo uzalud! Pa će junak, u bezmoerno] nekoj smirenosti. nam pred sobom, otkriti drugima — ko je i šta, i pokazaće ljudima, nc da im se sveti, već sebi da olakša, ne više da ih šokira, već sebe da rastereti — Šta je Om SVC po svetu činio, kosa je zavodio, igrajući 5Ć, kako je liuđe ponižavao, ubjiiao, srljajući uvek nekud u bezgraničie, i u užas! Pa se sad to, sve to, samo na njegovom lica poznavalo; i u osmehu! d ;

Bio je u Drezdenu, pa je Dostojevski u čitaonici, radeći na pripromama romana jednoga dana pročitao i onu vest, na izgled običnu, jednu od mnogih iz tih dana, ali vest, koja će malo skrenuti tok romana, i koja će, što su mnogi kritičari zapazili — učiniti da roman ima dva toka, i dva puta, koja će sudbina Nikolaja Stavrogina pokušati da objedini, i, opraVda. Naime, iz Moskve su javljali, da je »nađen ubiičn student Ivanov«. Ubili su ga: grupa zaverenika protiv Rusije i režima, koju je OTganizovao Sergej Nječajev, koji Je tada bio u iostranstvu, prateći Mihaila Bakunjina, sledujući ga, verujući mu, idući Za njim kao za votđtom! a!

I danas je »savremen« taj trenutak, koji ie odlučio sudbinu studenta Tvanova. Naime, »Katihizis revolucionara« koji ic PISAO Bakuniin,

_ uz saradnju Nječajeva, i koji ide JBG OStTETOMO,

gotovo despotskom usmerenošću: da Cc!) o Đravdava sredstva« —ıo\7S0Dio ie, ona tačka,, na izgled sićušna, a tako kobna, 1 nepremoštaV, o koju se sapleo nesrećni student. Kao i a

grupe, koju je Nječajcv organizovao, PO 958: sku u Moskvu, Ivanov 5C usudio da sc Uspr livi »Katihizisu«..., da pomalo pOSUDICI ie njega, Tako su mu presudili, a Dostojevš O u Kradana, te jesemi, sumornč 598 O. novinske izveštaje: »Podrobnosti D zlo e : strašne su. Ivanov je nadčen U glibu, :: ome se naziraše njegovo telo. Bio je POBO oz glavu, u potiljak, a kuršum je izleteo TO oko... bio je davljen, umotan . VOZ ru đa kapa na glavi Ivanova bila Je pb NIN M zguljena, od _ udara lupoP predmeta... 7: Tvanov iz Kazanske gubernije, iri BO rea"N akademiji, voljen od drugova, iako zatvo! i sebe, i ćutljiv. Kao stipendista akademije MSV. deo novca davao ic sestti ı majci... tt :e ski je bio u početku, pa onda IvanoV, COO smrt, uz Nječajeva, 1 nametnula OTO ati romana; pa najzad: Šatov, lik impoza' mio, ostvaren do kraja. Ali — ko to Zna: a nije, možda, bilo smrti studenta Ivanova

vaj roman »Demonić, s ondašnjim radnim! naslovom »Život velikoga grošnika« (»moj

LKOBA E E : Faust«), bio b' drugac!)l, čistiji, UZ. jedan tok, i bio ii to roman ikolaja Stavrogina o Mihaih Bakunjinu. Bio bi, čini mi SĆ, dalekosežniji u umetnosti. cao aka

Bio j stojevski zamislio već -- da »LaV: a aoiJeaO Oltbenomm i sudbinom, značenjem |, životopisom svojim -— niko drugi do ob Bakunjin. U Drezdenu, gde se Dostojevski zatekao, gde se više puta vraćao — 5 anje na

KNJIŽEVNB NOVINE

/

SABA=

Bakunjina bilo je itekako sveže, i uvek puno novih iznenađenja. Bio je tu Bakunjin i u vreme onih revolucionarnih događaja 1849. godine, i bio je na čelu onih, koji su vodili »rcvoluciju«, ponašajući se posve cinično, oholo, ali mudro, ı uz osmehe, koje mnogi nisu mogli da shvate, ni da poznaju. O tome, između ostalih, svedoči i autobiografija velikoga Riharda Vagnera, koji je i sam bio gotovo omadijan Bakunjinom, verujući mu, diveći mu se, slušajući ga, srljajući za njim u sve, ostavljajući po strani svoj na muku stečeni ugled, bacajući dobar položaj i ostalo — da bi mogao da se bude uz Bakunjina, velikoga meštra ı zavodnika.

Godinama je, lutajući Evropom, boraveći s namerom u Drezdenu, Dostojevski učio sudbinu Bakunjina, izuzetnu i nesrećnu. Pa je mogao da zavoli tu ličnost, bogatu, oholu, uzvišenu, goropadnu, samodopadnu, ali ličnost kojoj su se pokoravali drugi, koju su voleli, plašeći se nje, verujući joj; jer Je Bakunjin mogao — sve ono Što Stavrogin pokazuje — da bude strahovito jak, da učini nerazumno delo, a da u isto vreme bude nežan i smeran, i da ume da se ponaša. Bio je, uz svu svoju usmerenost, velikim pomeranjem ka cilju, u koji nije Verovao —d oličenje onoga što je Dostojevski zamislio skicirajući radni naslov »Život velikoga grešnika«.

O Bakunjinu, ličnosti ogromnoj ali koja se odvojila od ruske zemlje, ostala bez korena, pa samim tim — izgubila se, to jest O Stavroginu, Dostojevski je pisao u jednom pismu i Ovo: >»... Stavrogin, takođe je mračno lice, takođe zločinac... Ali meni se čini, da je to lice tragično! Ja sam uneo njega u poemu, baš zato jer sam davno već bio zamislio da pa ostvarim. Po mome mišljenju, to je i rusko i tipično lice. JA SAM NJEGA IZ SRCA MOJEGA UZEO.«. (Podvukao R.V.) Opsednut dakle, naklonjen Bakunjinu, ljubeći ga kao udes Rusije, i kao njenu zvezdu, pisac je bio odan i Stavroginu, uzimajući ga iz srca, dajući mu krv svoju, udeo srca i ljubavi, i udeo kobi i tragedije. Nječajeva Dostojevski nije poštovao, a još manje ga je cenio, dok je njegove ideje i revolucionarnost njegovu ignorisao, InrzeoO i ismevao — pa je to pokazano u romanu, baš na štetu umetnosti. Koliko je Stavrogin umetnički veliko delo, Čisto, uzvišeno, trajno, smeono, tolko je Petar Verhovenski (Nječajev) ličnost lažna, podmukla, niska, jalova. Koliko je

CJLHIO)LII}

UVEK

Bakunjin (Stavrogin) ličnost otmena, toliko je Nječajev (P. Verhovenski) ličnost suluda!

Istoričari književnosti, dostojevskijevci, pronašli su da je stari Verhovenski bio u stvari Granovski, ličnost cenjena u ondašnjoj Musiji, a o tome je Dostojevski pisao u Dnevniku, da je Granovski jedan od najčasnijih ljudi, koje je tada poznavao, a o Stepanu Trofimoviču Vevhovenskom, da ga voli, i da ga duboko uvažava. Pa je, iz pisama i Dnevnika Dostojevskoga, pokazano da je i lik Šatova, izdvojen, čist, markantan, uzet i slikan po životu Danilevskog*, bivšeg petraševca a kasn'ic ubeđenog furijeriste. Dostojevski je pisao Majkovu u decembru 1868. godine da se Danilevski otresao i furijerizma, i postao puni ruski čovek, onaj koji voli svoje korcne i svoju bitnost! »Vot pa čemu uznaetsja širokij čelovjek«, pisao jie Fiodor Mihailovič, ne krijući da mu je taj lik drag, baš tih dana, kada je uveliko radio na ovom romanu, i kada mu je ličnost Šatova, eto, bila posve nijansirana. U »Zlim dusima« Dostojevski je ismejao i Turgenjeva, pa se pisac »Lovčevih zapisa«, uvređen i uzbuđen, ODpravdavao: »Dostojevski je dozvolio sebi nešto neprijatno, kao parodiju, predstavljajući mene u liku Karmazinova, kao tajnog saučesnika partije Nječajeva«... Turgenjev mu to nije mogao oprostiti.

Moglo bi se, mislim, još pokazati i to, što je i učinio Leonid Grosman, otkrivajući koji ie taj provincijski grad u kome se »zli duhovi«, iznenada, razbuktavaju, žive, ruše, unose paniku, i donose zlo i nemir. Grosman nedvosmislecno naže da je to Tver, u kome je Dostojevski proveo poslednje godine svoga zatočenjištva ı izgnanstva, u jesen 1859. godine. Ali ne samo zbog toga; u tome ie gradu lutao mlađi tverski plemić Hakunjin. Sudbina se Bakunjina (Stavrogina) i Dostojevskoga često sudarala; naime, njihovi su putevi, život njihov, bili ukršteni, pa kao da su tražili jedam drugoga! I zatim, opet taj Tihon Zadonski! Živeo jc tu, u manastiru, na obalama dve, reke. Sjedino je dve epohe Dostojevski, pa je doveo revolucionara Bakunjina pred oltar Tihona Zadonskoga!

Zabeleženo je, isto tako, da je Nječajev boravio u Moskvi u jesen 1869, a neki su „kritičari, rekao bih — oni koji svuda vide »tipično« — obeležili da Dostojevski nije uzeo tu ranu jesen, baš ono doba koje je vezano za dolazak Nječajeva, već kasnu jesen, doba umira-

Radoslav VOJVODIĆ

nja, gnjiluća, raspadanja, vreme tamnije, da bi još više svet svojih junaka približio zločinu, smrti i umiranju njihovih boja i njihove krvi.

* * .*

Nikad se nije znalo kod nas, šta je to, što je mislio Dostojevski, kada je bio rekao za Tuske pisce: »Svi smo mi iz Gogoljevog »Šinjela« izašli«. Mislilo'se i prihvatalo da je to ono: neka humorna crta ruskog čoveka, koji vidi Rusiju kao igru prirode (kapetan Lebjatkin), i koji se sveti okolini nekim crnim svojim humorom, ili groteskom i karikaturom. Već je, međutim, Mihail Bahtin naznačio u svojoj knjizi o Dostojevskom onu nagnutost, psihološku, Dostojevskoga ka Gogolju: »Već u prvom »gogoljevskom periodu« svoga stvaralaštva Dostojevski ne slika »siromašnog činovnika« već SAMOSVEST (podvukao Bahtin) siromašnog činovnika (Devuškin, Goljatkin)... Devuškin vidi u ogledalu ono što je Gogoli prikazivao opisujući spoljašnjost i činovnički frak

Akakija· Akakijeviča, a što sam Akakije Akakijevič nije video i čega nije bio svestan...«• Naznačuje to, dakle, Bahtin.

To je ono, ima samo dve rečenice, svega dve, iz »Šinjela«, koje pokazuju i otkrivaju sjaj i ambis mnogih junaka Dostojevskoga, nudeći njihov unutrašnji život. Evo tih rečenica, prva: »Akakije Akakijevič protrča kroz iednu krivu ulicu da ponovo izađe u istu ulicu i vidi još iednom svoje odelo s druge strane, toiest s lica«, Puno onoga, čudesnoga, obilnoga, velikoga, trajnoga u svojoj posebnosti — što, mnoge književne babe krste za apsurdno i nerazumno počinje svoj vek u literaturi Dostojevskogza, pa iu svetskoj, baš iz ove druge, osobite rečenicc iz »Šinjela«, odakle je potekao toliki pokret, misao, reč, saznanje, objašnjenje — i Stavrogina, i Kirilova, i Ivana Karamazova, i kneza Miškina, i tolikih drugih: »Akakije Akakijevič išao je veselo raspoložen, pa je čak potrčao, NE ZNAJUĆI NI SAM ZAŠTO (podvukao R. V.), za nekom damom koja je kliznula pored njega, a u svakom joj se delu tela osećala neka naročita gipkost, Ali se brzo zaustavio i opet pošao lagano, ČUDEĆI SE 1 SAM ZAŠTO JE ODJEDANPUT BIO POTRČAO (podvukao R. V.).

To je »ono« što je iz »Šiniela« pokuljalo, pa je rusku literaturu, i svetsku, uvek vuklo nekud na stranu, i napred, nudeći novu dimenziju, novi oblik da se jednostranost junaka naslika višestruko. To je ono, isto posve, kad Stavrogin povuče Gaganova za nos, kad gubernatora ujede za uho, kad hoće da zgazi Feđku robijaša pa mu, ne znajući zašto, daje novac; to je ono: kad ga Šatov ošamari pred svetom, javno, a Nikolaj: smireno, s'gumo 1ı svom nekom čudesnom bolu, otrpi taj šamar, samo što mu se na licu i u osmehu pokazuje, da je tih trenutaka ličio na onoga čoveka koji drži u rukama gvozdenu usijanu šipku, a bol izdržava!

To je ono, isto, u Ivana Karamazova, kad mrzi Smrdljakova, kad »zna« da nc želi da ga vidi, pa, ipak, ide mu u posetu! Isto, daklc, kad Smrdljakov namešta pokrivače oko nogu TIvanovih, i smcška se, jer je on Karamazova nagovorio đa pođe na put, pa Ivan, prezirući slugu, ne podnoseći ga, Ipak, ne znajući ni kako ni zašto, kaže slugi, onu istu rečenicu O Čermašnji, ono što je bio zabranio sebi da višc pominje. Bilo ga je, nešto »nerazumno«, ščepa-

lo, uzelo ga pod svoje, nudeći mu neku svoju

verziju stania duha, i, svoju viziju stania svćĆsti, i sveta! Nije se bio Ivan iz toga iščupao!

Stavrogina, lepog Nikolasa, najvećeg jumaverziju stanja duha, i svoju vziju stanja SVCpunije. Prateći, na primer, godinama — sovjetski šah, počinjao sam da shvatam velemaistore Spaskoga i Korčnoja, nekad poznate po tome kako nisu umeli da sc zaustavč. kako su uvek samo srljali na dobitak, pa i gubili, i nisu išli daleko napred. Ali su bili spoznali ono, što je i u Stavroginu: »Pobediti sebe, pa ćeš tako pobediti i svet«, i uspeh je došao. Sputavali su sebe, uzdržavali, izdržavajući sami sebe, smireno i sigurno! To je ona ncukrotiva snaga stavroginska, ali koja zna da se zaustavi; Nikolaj zna za ono svoje: »Ja znam sebc, ja sam mogao kad hoću da se zaustavim« ... Nesreća je njegova, ona druga, opasnija, jer nije znao kud će, jer nije imao cilj!

Sretoh Stavrogina i u literaturi, iznenađa, u romanu velikoga pesnika Borisa Pasternaka »Doktor Živago«. To je onaj divni Strelinikov, zapravo glavni junak romana, brat po duhu Nikolaja Stavrogina, koji će kad ošili, kao komandant oklopnoga crvenoga VOZA, kad postane strah i trepet, biti na pruzi blizu grada Jurjatina, i u njemu, i bombardovaće grad, a sve što ima lepo u životu, svc ŠtO je ikad imao — tu je, u Jurjatinu, njegova žena Lara, kći njihova Kaća; pet godina on zna da su tu, ali neće komandant poći da ih vidi, izdržaćc, pa će, tek na kraiu, kađ sve bude gotovo u njegovoj crvenoj biografiji — pokazati sebe, kad, kao već progonjena ZVCT, revolucionar koji je pogrešio, izdvajajući se od svoic ideologije, zastraniujući i sam, NE ZNAJUĆI DA OBJASNI ZAŠTO, dolazi da vidi gde su to bili njegovi, pa kad ih nema, a on zna u sebi da njih više nema, dodiruie tepih, na onome istome mestu gde pa je žena niegova dodirivala, hoće vazduh da oseti, onaj koji ic Lara disala, hoće da zna kako sc osmeh'vala, kako je zabacivala glavu, pre nego presuđi sebi, icr je svoj život bio proćerđao; pa će sam sebi suditi, kao j Stavropin; dok život i dalje traic, kidišući, dahćući, pomerajući granicc &VčtOVn.

Svuda, dakle, u onome što ic — ma neki mačin — izuzetno, ima Nikolaja Stavrogina.

___—-- —_— —

%) N. Danilevski napisao jo knjigu »Rusija i Evropa, u kojoj rasuđuje o kulturno političkim odnosima između Slovena i Germana, Bio je prijatelj Dostojevskoga 1840; a Dostojevski je pisao ·Majkovu, da su tada bili i istomišljenici! y