Književne novine

„Kragujevac 1941“ Petra Lubarde

Galerija Kulturnog centra

NE ULAZEĆI u ocenu Lubardine umetnosti, — jer to nije ni potrebno, — ova nas izložba mora podstaći na razmišljanje u kojoj meri, i u kakvom obliku, naše savremeno slikarstvo može biti angažovano slikarstvo. Lubarda je izabrao za svoju temu kragujevačku tragediju iz 1941. Međutim, tema je u ovom slučaju više od moralnog nego likovnog značaja, i njeno se izvršenje ne može meriti uobičajenim merilima. Lubarda je podredio sadržaj nadahnuću, izbegavajući, već po prirodi svoga postupka, konvencionalno, odnosno tradicionalno prilaženje jednoj određenoj temi. Umesto toga, on je dozvolio da njegova osećanja, izazvana spomenutim događajem, nađu oduške kroz mjegov silovit koloristički temperamenat, obojen, ovoga puta, dramatičnošću mneuobičajenom za ovu vrstu slikarstva. Iz svakog njegovog poteza, iz svakog toma, iz cele konstrukcije, izbija nešto što nas neodoljivo podseća na protest i ma prkos. Iz toga proizlazi da maslovi nisu slučajno, pa čak ni namerno lišeni odgovarajućih vizuelnih premisa, ukoliko pod time podrazumevamo vezivanje za određene realne predstave. Imamo fu sasvim definisane pojmove, koji sazrevaju u težnji da se ostvare kao doživljaj u onim elementima boje i forme koji pripadaju pikturalnom u njegovom najsažetijem stanju. Snagom vulkanske erupcije, po mekoj već iskušanoj sili teže, Lubardina grozničava mašta uobličava i određuje tokove egzekucije, izbegavajući uobičajeni transcendentalni oblik apstraktnih shvatanja. On završava svoju sliku pre nego što je prenese na platno, a kad bude preneta na platno, ona će sadržati samo najčistije vidove uzbuđenja, one vidove koji će ma nas delovati neposrednošću doživljenog. U toku ovog emocionalnog prečišćavanja, ove uzbudljive i psihološki veoma slojevile katarse, pred nama sc otvara tananost i snaga jedne duboke, silovite imaginacije, čitav oaaj komplikovani mehanizam nadahnuća koji deluje to kovima svoga razvitka, me svojim konačnim rešenjima. Iskrenost i spontanost, uložene u OvA dela, uzdižu Lubardino slikarstvo do elementarne snage, kako u boji tako i ı formi, pa se može bez oklevania zaključiti da ovaj ciklus predstavlja jedno novo i značajno razdoblje u razvitku Lubardine umetnosti.

Grupa belgijskih grafičara „Cap d'encre“

Galerija Grafičkog kolektiva

TRINAEST belgijskih grafičara, predstavnici uglavnom srednje generacije i jednog udruženja, ukazali su nam na moderna strujanja u jednoj zemlji visoke grafičke tradicije. Ima među njima i skulptora, i slikara, i arhitekti, pa, naravno, i čistih grafičara, koji među sobom nisu povezani ni tematski ni po stilu, ali koje ujedinjuje fina umetnička kultura i osećanje za materiju. Oni upražnjavaju sve tehnike, i crno-belu i u boji, sa izrazitom sklonošću ka bakropisu i drvorezu u njihovom bezmalo klasičnom vidu, sa rutinom i umešnošću koja mora da zadivi. Njihovo vladanje formom, tamo gde je ona namerno podvučena i vidljiva, daje razloge da poverujemo u iskrenost i spontanost njihovih apstraktnih konstrukcija. Njihova zajednička osobina se ogleda, pre svega, u tonskom rafinmanu, ali ne u onoj mediteranskoj lakoći i prozračnosti tona, već u nijansiranju i patetici obojenih struktura. Oni predstavljaju jedan svet mašte zatvorene u sebe, sa nordijskom scnzibilnošću za almosleru i težinu materije. Njihova forma je Strogo zalvorena, sa dubinom i prostornošću ograničenim samom funkcijom linije ili volumena, ali sa finim i plemenitim pasažima obojenosti, od najtananijih fuga srebrnog i sivog do najtamnijeg tonaliteta. Možda na njihovim listovima nema uvek izrazite jasnoće i ravnoteže, ali oni nisu racionalisti; snaga ove umetnosti ima, pre svega, oslonca na očiglednoj sklonosti ka psihološkom i metafizičkom. Bilo bi preterano iražiti u tome samo i jedino severnjačku pasivnost prema spoljnoi aktivnosti; prema lopici redosleda ili estetske ravnoteže. Belgijska grafika ima za sobom iskustva velikih Flamanaca, pa i Holanđana, a pred sobom ncoiscrpno bogatstvo jednog sveta uzbudljive i poetične imaginacije, možda malo uznemirene setom i sklonošću ka usamljenosti, ali tople, ljudske i savršeno usklađene s najbitnijim clementima stvarnosti. Dodajmo ftome suvereno vladanje tehnikom i eleganciju postupka, pa će nam ova umetnost otkriti svoju najvredniju osobinu, spoj inteligencije i semzibilnosti.

Miodrag Kolarić

6

Povodom filma »Višnja na Tašmajdanu« Stoleta Jankovića

NOVI FILM Stoleta Jamkovića očigledno je mastao kao izraz želje da konačno dobijemo film o mlađima, film u kome će svako moći da prepozna nešto od svoje đačke mladosti, Teprtava i poetične, one mladosti iz stare Dposlovice «.., Od mladosti pa do groba najlepše je đačko doba« Pošavši od romana S'miše Pavića, posvećenog "u potpunosti sitnicama mladalačkih svakodnevica, jednoj skoro VeTnoj slici po sećanju burne maturantske godine provedene sa jednom Višnjom — jkapriclo7Znom, nestalnom i mesentimentamom, — Stole Jamković je pokušao da oživi nostalgičnu i Tćzaboravnu sliku gimmazijskih dana, prvih ljubavi, prkosa i buntova prema roditeljima 1 profesorima, ukratko, da pruži autentičan Dpodatak o jednoj mladosti poslednjih đačkih 8Odina. Njegovi jumaci ne pate od bolesti »trišerstva« kao jumaci starih Kamneovih »Varalica«, oni ne prećutkuju i me izneveravaju svoja vlastita osećanja, ne pate od »teskobe« saganov“ ski natopljenih atmosfera, između mjih ne Dpostoji onaj snobovski paravam cinizma iza koga se otkriva poza pred životom; Višnja, Miša, Oli, Marko, Gordana i drugi žive svoju poslednju godinu do zrelosti bezbrižno, sa mešfio pustahijskog mladalačkog poigravanja, pubertetski razmetljivi, ali i svesni da je ta godina poslednja, i da posle nie sleduje otvaramje ka problemima koje će Život, u svojoj raznolikosti, stalmo nametati.

U toj nameni, međutim, da se pruži jedna uopštena slika maturantske mladosti, vesele i burne, ali i praćene prvim brigama i slutnjama o životu koji se otvara u bezmerju svoji mogućnost i da se maksimalno afirmniše lepota tih dana, nije se otišlo dalje od onoga Što je roman u klici pružao. Roman, Siniše Pavića je literatura lirskih reminiscencija čiji se autor sa mostalgilom. seća svojih maturantskih dana; film Stoleta Jankovića je hteo, pored toga, da bude i slika današnje generacije mladih o kojoj autor romana, naravno, nije pl sao, nego je mislio na onu generaciju mladih kojoj je i sam pripadao. Sva u emocionalnoj sferi, Pavićeva proza ne teži uopštavanju, vec je pre ispovest koju drže konci proživljenog sećanja ma jednu maturantsku ljubav, dok Je u filmm subjektivna Mišima ispovest samo spoljni dramaturški okvir, a suština ie potra Žena u slikamju profila generacije mlad'h, sa skoro obaveznim aluzijama na »tatinme Ssinove« sa automobilima i ostale, već oveštale rekvizite neumesne i imputirane socijalne teme.

Najblaže rečeno, režija je nastojala da od iednog privatnog lirskog dnevnika mapravi film — svedočanstvo o generaciji mladih i da jednu literatumu bez argumentacije, koja se oslanja samo ma semtimentalne magoveštaje, »oboji« venističkim razmišljanjem o nerazumevanju sveta odraslih, o profesorima konzervativcima, egzibicionistima i čudacima itd.

Praveći od te literature film, Stole Janković je i sam ostao ma nagoveštajima, a iz trivijalne želje za »postavlianjem problema«, on je u jednom pojednostavljenom scenariju hteo da ostvari simtezu koju nikako nije bilo mogsuće ostvariti. Mi stalno osećamo da jc mjegov film bez stvarne strukture, i lako dolazimo do zaključka da je to stoga što ni mjegova režija nema elemenata ma kojima bi gradila vlastitu strukturu. U filmu su, u stvari, prisutne T”Yl generacije mladih: ona piščeva generacija od pre više od deset godina, današnja generacija kako je video reditelj, i generacija mladih. pro: tagonista ovoga filma koji su sami sebe igrali meusiljeno, šarmantno i sveže. Otuda ta vidliva rascepljenost i dvojnost ovoga filma: re žija mrutimski konvemcionalna i šablonska, shematična u upotrebi elemenata pomoću kojih

[ GA ERago]

ŠTA PRVO' NASTAJE u jednoj nacionalnoj literaturi — stihovi ili proza, to zavisi od mhnogih i istorijskih i teorijskih pretpostavki. Ali nesumnjiva je činjenica, makar i paradoksalna, da se nacionalna umetnička poezija mnogo brže, pa prema tome i lakše, konstituiše nego umetnička proza. Forme stihovanog jezika i lirskog izraza mnogo se prilagodljivije formiraju u procesu umetničke stilizacije: broj slopova u stihu, alternacija ritmičkih signala, poetska leksika i frazeologija, pesničke slike i simboli — sve fo lakše podnosi jednu dopustivu poetsku veštinu, zanatsku tebniku, pa i nedopustiivu mehanizaciju i klišetiranost izraza, nego proza. Proza je, pak, teže uhvatljiva i mučifeljska forma umetničkog izraza: prividno nalik svakodnevnoj govormoj komunmikaciji, ona mora zadobijati umetničke kvalitete nekim rafiniranim postupkom izbora leksike, kombinacije slika ı strukture intonacije, koji se tek u procesu duge upotrebe i velikog napora DpostiŽu, a svaki čas gube u plitkim vodama banalnog kazivanja ili u lažnom zvučanju knjiške patetike i vidljivo mehaniziranog izraza.

Slično nešto se dešavalo i u razvitku naše književnosti XIX veka: od Branka Radičevića,

i: oblikovala fabulu, a likovi životni, mladđaački poletni i nekonvencionalni. .

Narativnost ovog filma, lišena stvarnog Je: dinstva i poezije do koje mu je stalo, dovodi mas pred svršem čin: autor stiže do literature od koje je pošao, a od nje se, u svakom slučaju, nije mogao praviti film o ovoj generaciji mladih, kojoj bi, uzgred budi rečeno, mnogo Štošta bilo nejasno u ovom filmu, a pre svega onaj uznemireni i sladunjavi Miša sa svojim »čistim« idealima, školom sentimentalnog vaspitanja i ftraumatičnim ljubavnim iskustvima. U aspovednoj strukturi roma na pisanog u prvom. licu, ovaj lik je mogao postojati uporedo sa centralnom romantičnoni idejom, dok je u filmu koji pokušava da govori o današnjoj omladini samo ekstravagan: tni, romantični kontrast novom senzibilitetu i psihologiji mladih.

Sve u svemu, film se sveo na veoma Uiprošćen traktat o mladosti iza koga se nije nazlirao pravi cilj mi intimno stvaralačko opredeljenje prema literaturi na osnovu koje je nastao. Tako se Stole Janković našao istovremeno u ulozi žrtve i krivca: žrtva je bio zato što Je do kraja poverovao jednoj literaturi bez argumentacije, a krivac je zato što je režiju shvatio kao jednu vrstu mormativne madgradnje koja se svodi samo na realizaciju puke literarne Ssl-

W ~ aeiWuiiena

SCENA IZ FILMA »VIŠNJA NA TAŠMAJDANUe«

a i pre njega, pa do Vojislava Ilića, naša lirika se ne samo brzo konstituisala, za deceniju-dve, nego još brže i rafinirano sazrela i transformisala se u novi lirski kvalitet modernog evropskog simbolizma iz zadnje četvrti XIX veka. V. Ilić je već devedesetih godina formulisao poetsko stvaranje u duhu bodlerijanskog traganja za simboličkim smislom stvarnosti oko sebe.

Sa prozom stvar je stajala nešto drukčije. Već sredinom veka, kada smo imali uveliko izgrađenu poeziju, naši pisci i urednici listova osećali su veliku prazninu zbog nedostatka proze. LI kao što je u ruskoj književnosti dvadesetih godina, u trenutku kada jc Puškin sa stihova sve više prelazio na prozu, ruska publika, zasićena stihovima, na usta Bestuževa-Marlinskog žudno vapila: »Proze, proze! — Vode! obične vode!«, tako se i naš urednik novosadske »Danice«, poznati mentor srpskih književnika i pesnika iz pedesetih i šezdesetih godina, Đorđe Popović, kasnije nazvan »Daničar« (po časopisu »Danica«), jadao u jednom pismu iz 1858. godine prijatelju Antomiju Hadžiću, kako ic »kod nas beda sa čestitom prozom« i kako je presrećan što je dobio Gogoljeva i Ljermontovljeva dela, pa može bar dobre prevode u prozi da objavljuje.

. Trebalo je da prođe petnaestak-dvadeset 8Odina od tada pa da u Milovanu Glišiću dobiijcmo prvog pripovedača gogoljevca kod nas. Razumc se, i pre njega bilo je značajnih pokušaJa u pravcu formiranja srpske nacionalne umetničke proze: krajem šezdesetih godina Milan b. Milićević u svojim putopisima iz Srbije ima upečatljivih scena iz narodnog života i živOtVoOrnog idioma narodnog govora; Jovan Grčić Mi. lenko piše najautentičniju srpsku prozu toga vremena (na žalost, nedovršenu i zaturenu u časopisu »Matica«, koji će uskoro prestati i da izlazi), a dva velika snpska pripovedača, Jakov Ignjatović i Stiepan Mitrov Ljubiša, upravo tih sedamdesetih, godina, zajedno sa Glišićem, utemeljuju srpsku umetničku prozu vukovskog i nacionalnog pravca. Ubrzo će se desiti i Ču. dc: već 1879. godine javlia se u liku Laze Lazarevića Pripovedač takve snage i takve umelničke zrelosti da se pozno rađanje srpske proze bogato nadoknađuje njenom brzom zrelošću i plodnošću — sa Lazarevićem, Matavuljem,

Višnja bez boje |||

rovime. Sledeći u potpunosti roman, on je na. stojao da što efikasnije realizuje „svaku pojedimu epizodu maizmeničnim smenjivanjem sekvenci šŠkolskih časova sa sekvencama idile Miše i Višnje, ne vodeći računa o tome da konfuznim smenjivanjem epizoda ne može radmju privesti do konačnog doživljaja koji bi imao neki složeniji emocionalni smisao. Zato se struktura ovog filma sastoji od niza labavo povezamih ep'zoda, grupisanih po hirovima jednog dnevničkog romanmsijerskog Dpostupka pisca Siniše Pavića, u kome se privatni ton samoispovesti ma veštački način privodi do poetskog prosedea. ' ia Stoga imamo razloga da odbacimo »Višnju na Tašmajdanu« i kao film i kao svedočanstvo, i da u njemu vidimo realizovanje jedne predstave o filmu koja je ne samo anahronična, nego i praktično mrtva. Motivaciji tog filmskoj svedočanstva o jednoj mladosti takođe ne venujemo, pošto slika današnju mladost literarnim prototipom mladosti pisca romana po kome je mastao ovaj film: mladalačku idilu, sukob mladih sa svakom vrstom autoriteta sve ono, dakle, na čemu je Stole Janković gradio svoj film, mi shvatamo samo kao rekvizite jedne meelikasnc kinematografske strukture. Bogdan Kalafatović

GliŠšiĆ i počeci srpske proze

Vukićevićem, Sremcem i Domanovićem srpska pripovetka dostiže nivo evropske vrednosti.

Glišić za nas ima dvostruki značaj: istorijski — kao jedan od utemeljača umetničke nacionalne proze, i umetnički — kao pisac koji.se sa prijatnošću može čitati i danas. Onaj prvi značaj nesumnjivo je veći: u slojevitom i raznorodnom izgrađivanju naše umetničke proze ovaj pisac je uspeo među prvima da stvovi Umetničku koherenciju nacionalne tematike i nacionalnog izraza, da spontanom umetničkom rečju, izvornom i inventivnom, oživotvori Jjedan naš svet, dotle nepoznat i nepriznat u literaturi. Taj naš seljački svet, anonimni stvaralac najlepše narodne književnosti koja je u. to doba postojala u Evropi, živeo je u svojoj materijalnoj sirotinji, ali bogat duhovnim vrcednostima: svojim verovanjima i pričanjima, svOjim humorom, vitalnošću i durašnošću, svojom svešću za istorijsko trajanje i svojim velikim stvaralačkim naponom nacije u punoj, muževnoj snazi nacionalnog razvitka. Glišić jc zalhvatio samo nešto od toga: uglavnom — narodna verovanja ı anegdotsko-humoristično prićanje. Ali prvi put je Jedan pisac kod nas to Uuspeo da izrazi tako umetnički prirodno i nmeusiljeno, s takvom stopljcenošću idcje i izraza, da je svojim delom kreirao nacionalnu književnu umetnost u prozi, u tom tako oskudnom, malobrojnom i neJakom rodu ondašnje srpske knjiŽcvnosti, E _. U tome se ogleda i umetnička vrednost Glišićcvih pripovedaka, To je jedna pitka proza, pisana bez veliki umetničkih i misaonih prctenzija, a sugestivna u svojoj prirodnosti i uverljivosti, sa živo vođenom fabulom i novelistički stegnutom kompozicijom. Jedan dobroćudno-humorni stav prema svetu začinjava te VE, PodaRajo Olja e JOB BON kasnijeg Domanovića, : lis Šie ai ta OVOOINHIA io novića, ali je udikamo životno

.J1Vija Od sentimentalno-knjiških slika jed-

nog B. Atanackovića, ili' M. Popovića Šapčanina, ili čak i Đure Jakšića. Od slatkog i zdravog smeha Čičinog (kako je Matavulj nazivao GliNE orila se srpska književnost sve tamo, da da IJEVOF »Bakonje« i Sremčevog »Vukadiia ODIVSi u tom kvalitetu jednu od najbitniJM, pa samim Tim i najvrednijih umetničkih crta srpske devetnaestovekovne proze. i

Dragiša Živković

KNJIŽEVNE NOVUMEB