Književne novine

lagao u u POZORIŠTE

KADGOD POSUMNJAMO u smisao bomodnih .

traganja za prividno novim formama, zasitimo

li se amaterskih oduševljenja svim i svačim ili

osetimo strah pred polupraznim dvoranama vraćamo se komediji! Preziremo je, jer pripada klasičnom pozorištu, a bez nje teško da može opstali i jedan sezonski repertoar. Skoro istovremeno, na gotovo Svim beogradskim ozornicama, oživljeni su stari i dobro poznati tekstovi ili predstavljeni novi, Ovaj trenutak smeha nije prošao bez odjeka u javnosti: jedni se raduju što vide razdragane mledaoce, drugi su

skloni da poveruju da je došao kraj suprot-.

„stavljanjima j Sstagnaciji dok treće interesuje iznad svega šta je sa domaćom komeđiografskom literaturom.

Kod nas sve počinje sa Sterijom ili Nuši·ćem, tako da je Savremeno pozorište predstaviJo »Kir Jamju« u režiji Ajeksandra Ognjanovića. Ohrabrujuće u postavci je saznanje da sc reditelj nije zadovoljio činjenicom da je popularno delo viđeno u bezbroj raznih subiektivnih varijacija. Nađeno je snage i mašte za sasvim sveže i zanimljivo predstavljanje poznatih likova. Ognjanović Je nastojao da Svaki od njih ima svoju individualnu boju koja će se u tipiziranim situacijama preobraziti u dinamiku čudne moći: anegdota o tvrdićluku osnažuje se u sliku sazdanu od niza inventivno nađenih detalja 'i ištančaniih psiholoških reakcija, tako da celo zbivanje deluie lako, zabavno ali i oporo. U svakom od njih kao da se nalazi još neko i zato scemografske patine Ane Nestorović :stvarš&ju · veoma diskretne senke pa se priča o · Kir Janji iskazuje veoma savremeno i mimalo konvencionalno. U predstavi ima setne lepote, "Mivog Yealizma i želje da je prihvatimo i kao savremenu komediju. Reditelj je time pomogao Mići Tatiću da Kir Jamju predstavi mmogo : kompleksni je nego što se to obično čini — pa "Starac nije samo tvrdica već i čovek kome je novac prirodna ljudska strast, tako da u čuve"nom monologu nad dukatima nema patetike ' već nežnosti, blagosti i zadovoljstva, a u odno“su sa Jucom ispoljava se prepredenost pa ččik i .· izvesno sladostrašće uz neprekidno prilagođava!mje situaciji, poraz se nec priznaje ı otuda im“pulsr daa se stvaraju novi obrtii komični pasaži. : Tatić se ne služi improvizaciiama, svaki pokret ·mu je do kraja izrađen, lopičan i prirodan tako ·:da!t sebi istovremeno sjedinjuje uzroke i po·sledice komedije. To je lik koji živi između .%ćene i pledališta i podstiče druge aktere da ·se maksmalno aktiviraju: Juca u liku veoma mpreduzimljive i Kkarakteristične Danice Aći"mac, Katica sa ljupkošću i prefinjenom kre-

|O Petar | VOLK

'atiymošću Vesne Predojević, Mišić (korekini "Nikola: Jovanović), Kir Dima (nekonvencioTialni j osobeni Rista Đorđević) i Petar u zahimljivoj čvrstoj i klasičnoi pojavi kako iu ·je dao· Radomir Šobota, A sve to zajedno kao „da {6 prevazišlo naša očekivanja. Naime, treba podsetiti da je neposredno pre ATR nO pozorište dozvolilo sobi na TeOl. sceni-eksces kakav je premijerno i/6 komedije »Ružičasti pedigre« Žikc Ži| 4. Serafima, U ulozi režisera pojavljuje,sc na misteriozan način »kolektiv«, mada je Već posle prvih prizora svakom jasno da se iza toga krije nečiji kukavičluk. Iz iskustva znamo

'da predstave koje, ne nose na scbi pečat odre-

'đene rediteljske ličnosti najčešće deluju kao improvizacije u kojima glumci ispoljavaju SVOje poznate manire ili se prisećaju ranijih kreaćlja. Ovo nije predstava te vrste — jer SU SVI učesnici na jsti način stilizovani u pokretu ı 'govoru pa scemomi dominira izveštačenošt, prenemaganje i odsustvo svakog ukusa, Ma koliko se Zoran Longinović trudio da Što funkcionalnije i adekvatnije opremi scenu —o ona Jč, lišena glumačke kreativnosti, krajnje štura i neprijatna — tako da čovek umesto da uživa u rola· ksirajućem smehu mora da crveni. Zar, je moguće da neko danas misli da se može obmanjivati publika i uspch postizati trivijalnim sredstvima, a Otuda je možda objektivnije ako Vrednosti ove komedije tražimo pre u tekstu nego u predstavi. Ali i tada teško da bismo se otrgli predrasudi sa kojom smo i ON 'pristupali komediografskim delima Žike Živulovića. Poznajemo ga kao duhovitog humoristu. i zato je očekivati da će i u SROUZAČOBTOT pedi'greu« nastojati da svojim pronicljivim OOO prodre u naličje realnosti i IZ njenih apsurdni' kontraliktornosti stvori osobenu – predstavu O nama i našim postupcima u formi koja će biti dovoljno savremcna, atraktivna ı komična. Tekst kao da ne pripada Serafimu: parafrazirana je Nušićeva »Gospoćčla ı jinistarka« kroz likoVe { situacije koji su sč „još pre pet ili deset godina činili kao mrtvi šabloni. Zaplet komcolje situacije deluje krajnje, naivno, OSIP ie ma fužičasli pedigre su toliko poznale da TČ Ostižu nikakav efekat, priče o starom nameštau, lovu, vezama i pomodarstivu -—— do te mere su shematske da teško prelaze okyire banalnog. Čini se da nema u celom zbivanju prave i 6KSplozivne reči koja bi razbila unapred DD ljene šablone i ispoljila se kao svoja sopstvel 8 Životna forma. Moderna komedija, uOstži eri kao i svaka prava komedija, mora da 298 u domemu ljudskog duha i ne sme ni jcdn p trenutka da se vulgarizuje kao konstrukcija. n na treba da ima izvoru kreativnu OSROVU d doživljaj — ijer se bez toga čovek n, Taž t samom delu osećati slobodan i prirodan, Uspeh zavisi od moći autora da toj spirituamoj "igri da privjd stvarnog | istimiloP. »Ružičaš! pedigre« može nekog i da zainteresuje ~. Bi 16 fije wwpeh ni za njegovog autora, a ni a domaću literaturu. Zato se u nama i produ 1 je sumnja u ono maše apštraktno verovanje CA budućnost komedije zčvisi poglavito od daro vitih humorista. Imamo ih dosta — i SVi i manje ili više u nekom trenutku nagovestili svoje komediografskc mogućnosti, pa ipak do"brih dela ima toliko malo du savremene komćdije gotovo i nemamo. |. po | :vim snznanjem teško se mirimo i žato je O alo Z0 dočekana komedija »Ponoćna Provala« Miroslava Mitrovića u režiji Dragutina Dobričanina. Prijatna je i zabavna ža 0; Drati se dosta dugo kao ncpretenćiozni, SKC dok ne dođe finale u komc autor pokazuje više

KNJIŽEVNE NOVINE

MIĆA TATIĆ KAO KIR JANJA I DANICA AĆIMAC U

gorčine i satiričnosti. Po svome karakteru to je opet komika situacije, više sagledana spolia ncgo iznutra, tako da joj nedostaje subjektivni identitet bez kojega delo teško opstojava kao integralna umetnička celina. Zapravo ovo jc skica, pomalo u stilu ruske savremene komike gde se događaji zapliću dosta lako uz aktućlne doselke sračunate za one koji ih slušaju. S tim

„Bto |jć Ovaj humor: VON blag, on: malo vreća, ne. raspiruje, summiju i”

„realnosti. 'jer publika se zabavlja uz ljuljuškanje i golicanje rečima, kao da drema i nečeg se priseća „ali .s tim što sve ovo ne prelazi u istinsku umet-

1 ostaje na mžrginama a nčkop je to možda dovoljno —

nošt. Mitrović ima razvijen smisao za ovu vrstu komičnih zapleta i prava je šteta što se zadovoljava sa najmanjim. Jer — da jc sve ono Što ONI. G kao' konvencija više individualizovano i u dinamičnim obrtima izdignuto do prave poezije i satire — dobili bismo delo sa sopstvenim trajanjem, Sve je podređeno sceni i akterima, kao da je u pitanju samo podsticaj za pokret tela i igru mašte.

Neprijatna ograničenja našli smo već u scenografiji Zorana Longinovića: sivc zavese skučile su 10š više prostor, učinile ga nextraktivnim za komične numere i ızvršile izvestan pritisak na same glumce. Pored toga rediteljske intervencije Drdagutina Dobričanina svele su se na Ššturi aranžman u kome je daleko više pažnje posvećeno sopstvenoj glumačkoj ličnosti nego sceni. Njegov Lopov je jednosiuvan i pnrirodan, ali neodoljivo komičan i sugestivan. Zato je malo inventivnih rešenja, slobodnijih interprctativnih zahteva i svega onog u čemu Opstojava režija kao stvaralački postupak. Cela predstava stoga delujc kao postavljena skela iznad temelja koji tek treba da budu naeslogradeni željenim zdanjem. Oslaic da ga, naslućujemo kroz aktere: Ljuba Didić u ulozi poslovodc Miloja postigao je već na početku ritam sitnih i lipičnih pokreta uz spomtanost koja pleni. U nizu prizora sa Dobričaninom kao dobroćudnim lopovom, snalazio se veoma uspešno i činio prave vizucine kuplete. Šteta je samo što mu je pri kraju nestalo raspoloženja i snage za finalni efekat, pa sve ostaje kao nezavršen posao ili neobavezna igra. Između njih našli su se Olga Stanisavljević kao Cica, bez straha da će poigravajući se čak i striptizom zapasti u nedozvoljeno, zatim Žiža Stojanović u ulozi Milojeve žene (prikladne takvom mužu)

i Dušan Krcun — Đorđević u efektnom krokiju

milicionera.

Između smeha bez pretenzija i zabave sa pretenzijama našla se i predstava Anujeve »Zabavne muzike« na Sšceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. U tumačenju Vuka Babića on je dobila na efektnosti, postala smela i izazovha i potisnula u sećanje neke daleko ambicioznije poduhvate sa početka sezone. ž

Ni Anujev tekst nije komedija u klasičnom smislu; goste jednog banjskog lečilišta sa Dpočetka Ovog veka zabavlja ženski orkestar, Već sama ta čČihjenica deluje pikanimo i Vlad'slav Lalićki, uz Pbomoć kostima Slšvice Lalicki, oprema scenu šarenilom boja ipanoima koji čine ne samo nestvaran ambijent već i dočaravaijju atmosferu operetskog spektakla. S tim Što je poslipnut potpuni sklad između različitih ćlemenatna u kojem se čak i ono burleskno čini vcoma šarmantno j prihvatljivo. Scena je bež Zavese a Mlađa Veselinović kao gospodin Lebons suvereno sc šeta iz tako postavljenog Okeshra u gledal:šte i obratno. Čak i pojedini predfheti, (u posebno instrumenti, imaju svoje mesto u situaciji pa već sama pojava tih čudnih muzičara izaziva neodoljiv smeh. :

Predstava traje koliko jedan zabavni pro-

Uz premijere: »Kir Janja« J. S. Popovića, »Ružičasti pedigre« Ž. Živulovića, »Ponoćna provala« M. Mitrovića i »Zabavna muzika« Ž. Anuja

ULOZI JUĆE

gram koji Rahela Ferari ili gospođa Oltanz kao šef orkestra želi da po svaku cenu izvede. U svemu — to je jedam Živi potpuri koji teče čas pod dirigentskom palicoma, čas sasvim spontano i nekontrolisano. Svoju ulogu Rahela Fecrari igra bravurozno: umešnost i ležernošt su zadivljujući, a uz to vidna je Rkomična clegancija sa kolem sc prikrivaju pikonini i burleskni detalji. Dovoljno je da posmatramo ovc neobične žene samo u toku jedne tačke i da shvatimo sve o njima; kasnije postupci kao da potvrđuju našc pretpostavke i potenciraju tenziju spektakla. Dubravka Perić (Patricija) sa svojim pričama o umetnosti i majci je i pored sve suzdržanosti vocoma izražajna i smešna, diskretne komike kojom se iza porcelanske uglađenosti pomalo otkriva. jedna sasvim druga ljudska priroda prve violine. Zato se ona veoma skladno dopunjava sa Darom Čalenić, čija Pamela lepotom i lakoćom, kao iz nekog framcuskog tipičnog vodvilja, komunicira neprekidno sa gostima ı stalno pokazuje sebe u drugom svetlu, pa joj je teško slediti trag. Setna Ermelija Marije Milutinović je svesna da je niko ne sluša i zato nalazi utehu u alkoholu i mezetluku koji je tako lepo obiašnjava i dopunjava. Do nje sedi Branka Veselinović kao maistor za flautu i bubanj sa promuklim glasom i korpulentnom figurom. Jedva da izgovori pet rečenica — ali majstorski i u pravo vreme tako da lik mora ostati u sećanju. Radmila Andrić, kao Suzana posebni je valer u toj slici sa svojim štrikerajom, l]jubomorom i suzama — sve perfektuirano do te mere da joj pokreti i postupci deluju kao mons — geg ne bez uticaja na Dušana Đurića (Pijanist) i ostale, Ovaj glumac skoro je sišao sa poznatih karikatura i tera neprekidno na smeh i zabunu u gledalištu. Kad Andrićka inscenira lažno samoubistvo —d sve sc pomeri kao da ić neko rukom bovukao stoljnjak ispod bogate trpeze. Tu jc ı Svetlana Bojković da u ulozi pevačice upotpuni orkestar i pobudi izvesne misli skrećući na sebe pažnju vešto i nenametljivo.

Reditelj je dosta pažnje posvetio muzičkom sinhronmizovanju pokreta i melodija, Čak i kada orkestar izgubi koncentraciju nad notama — svc se odvija po unapred pripremljenom planu, pa svaka numera ima svoj posebni smisao. Ali, kako zapleta gotovo i nema, Babić dobija želju da se našali i sa samim piscem tako da stilski čiste i statične pasaže kombinuje sa neobaveznim pokretima i detaljima koji neodoljivo vuku u burlesku. To se posebno polencira u sukobima između članova orkestra oko naklonosti samog Ppijaniste. Ima tu i estradnog ekshibicionizma, a i konfuzije na ivici dozvoljenog, dok se na kraju sve ne prekrije muzičkom zavesom i završi u operetskoj razigranosti suprotnoj onomc što smo u uvodnim sekvencama videli. Predstava ipaik deluje kao šlager koji će rado biti gledan tokom ove, a možda i drugih sezona.

Ve ove predstave Žajednički nas uveravaju da savremeni fehtar ne može bez komedije. Ali, ona nć sme da bude shvaćena samo kao mamac za publiku i potćenjena kao forma scenskog izraza. Ma koliko se zanosili avangardom i modernim stilskim opredeljenjima smeh je nemoguće osuditi kao nešto preživćlo i konzervativno i stoga pred plumce i ređitelje treba postaviti zahtev: potpun umetnički doživlj-j i kreacije najvišeg: dometa ne samo u drami već i u komedi}|i i satiri! Ovo će verovatno biti najbolji stimulans i za naše pisce da i u samom žanru vide mogućnosti pune stvaralačke afirmaciie kojom se prevazilazi nivo zabavljača i onog što ih je do sada veoma često pratilo na mnogim pozornicama,

Abvgd itd...

OVA GODINA, kojoj već vidimo dno čaše, nalazi se u teturavoj psihozi fajronta. Ostavila je za sobom dva tri rata, nekoliko svetskih re· korda u trčanju, jednu okupaciju i desetak Yeličanstvenih padova slavnih ličnosti, a takođe, kao što je i normalno — nekima se osmehnula sreća, Oni koji se penju nemaju vremena da misle na svoj budući pad. Ispunjeni osećanjem sreće i vrtoglavošću visine, oni zaboravljaju da je i pre njih bilo briljantnih uspeha koje danas pokriva tami zaborava.

Kada to kažem, onda pre svega mišlim na televizijske glumce, jer nisam. kvalitikovan đa govorim o glumi u drugim domenima Života. Pravo je čudo kako ti miljenici sreće uskaču u svoj ušpeh! Liče mi na odraslu decu. Kada im krene u životu, bacaju se glavačke u televizijsku maticu koja ih nosi iz cmisije u cmisiju, SVĆ dok ih poput dawljenika ne izbaci na neki daleki Žalo, sto kilometara od publiciteta, Kod nas kao da nema pametnih glumaca koji umcju da rasporede svoj mspeh i da dugo traju.

{lada Antigona mprihvatiće ulogu u bilo kojoj trećerazrednoj farsi, mlađi Hamlet pristace đa igra čak i u reklamama dok ga traže. Ovo ta kođe važi i za starc glumce, koji su u stanju da jednom emisijom proćerdaju čitav, jod: nama sticani umetnički ugled. Zbog čega? bog toga Što su ovi poslovi bedno plaćeni i što niko od njih nije rentijer koji cvet svoje umetnosti može megovati i na Svoju materijalnu štćtu. Na televiziji caruje duhovna prostitucija; potrebno je biti veoma snažna ličnost, pa sć odupreti ručku koji vom nude u trenutku dok skapavate od gladi. Glumac je u sto puta težem iskušenju od pisca, jer se pisati može i pod pšeudonimom, dok sc Još uvek glumi samo svojim sopstvenim licem.

Neka ih Gospod štiti, Ja tu ne mogu ništa!

Jedna bukva uči TV bukvar POŠTO JE NACIJA zahvaljujući televiziji već

savršeno i bez akcenta naučila engleski, francuski i ruski, preko veoma zanimljivih časova, meko se setio da je vreme da nauči i Svoj 5Opstveni jezik.

Primetio sam da je u ovoj zemlji važnije umeti se potpisati, nego znati pisati. Kako bi se inače objasnila činjenica da nepismeni ili polupismeni ljudi ispravljaju i potpisuju tuđe knjige, escje, doktorate, pregledaju claborate, odobravaju drame, ispravljaju zaplete, bdeju nad čistotom ideja.. Ko od vas, dragi moji čitaoci, nije imao prilike da oseti onu neuporedivo divnu situaciju kada vas neki glupan ostavlja da čekate u predsobliu svoje kancelarije, pored pljuvaonice, uramijenog pogleda na Bledsko jezero, pepeljare i mrzovoline sekretarice, Vi uJazitc i vidite tu veličinu kako zaneta buljenijem u hartije i ne primećuje vaš ulazak. Pred njoni su telefoni sa dupmadima, kalendari, podsetnici, upijači, kolekcija pera — i koda taj živi spomenik najzad podignc pogled prema vama, osetite se kao bezimeni član one toliko apstraktne imenice: naroda. I možete učiniti šta god hoćete, možete naučiti finese između ranog i poznog Marksa, između ranog i poznog Džojsa, finese o muzici kvatročenia, možetc čitav Život posvetiti izučavanju problema katarze u dramatungiiji; uveik je ta bezimena mutstra, taj odani čuvar poretka i viasnik kolekcije pravopisnih grešaka, taj, koji će na kraju krajeva svojom crvenom i olovkom punom ćutanja i mr& ka ispraviti vaše životno delo, ma koliko ono bilo savršeno, jer jc razlog njegovog postojanja, jedini dokaz da jc živ, upravo ispravljanje tuđih dela. Nc, on sc nikada neće kompromitovati pisanjem — nepismen je! On nikada neće mnogo govoriti — ćutaće ı pozdravljati vas lu prolazu rastrescnim pokretom glave. I od svakog vašeg brbljanja, pijanstva, govora, izjava, napisanih reči — on će postajati sve viši } Viši.

Emisijom »IV BUKVAR« televizija mu je najzad omogućila da sc u tišini svoga kabineta, daleko od bilo čijih očiju krišom opismeni. Na· rediće sekretarici da nikoga rnic pušta, uzeće tablicu i pisaljku i sedeći za stolom od izrezbarenog: mahagonija, sricaće svojim Dunim ustašcima: AMO MOMO, O MAMO! MA:· MA ODE MOMI. MOMO, MOMO, AMO! SOSA OSU MIJE, O SOSO, SIMA IMA SO0-· SU, AMO SIMO, SOSO, EVO OSE SIMO! SQSA SISA! AMO OSO! ONAMO NAMO!

Za to vreme, vi ćete čekati u predsoblju sa svojim najnovijim romanom — rckom na kolcnima. Vrata tapacirana kožom najzad će sć otvoriti i on neće ništa reći, jer nema šta da kaže. Izgovoriće, mumlajući ncko »Dakle?« ili »Pa?« i Vi ćete sami početi da se ukopavate, sami ćete nalaziti sopstvenc Qgrcške u kompoziciji i usklađiivanju paralelnih kretanja kontrapunkta, a on će samo klimati umorno glavom mrmljajući »Da, đa...« ili »CCCCCCCCCcCcc...«. Biće vam gotovo neprijatno zbog 10ga što ćete osetiti ogromno bremc briga na njegovom proćelavom temenu, biće vam žao što mu odđuzimate dragoceno vreme sna. Ne govoreći ništa, natereće vas da sami sebe ispravljate, da sami sebe uplićetc i lovite na opasnim mestima, da se proveravate i krijete iza alegorija. I dok on nauči kako se upotrebljavaju zarezi vi ćete već biti u sferama nadrečal'zma, kada on nauči šta je to veliko, a šta malo slovo, vas će moritti nesanica zbog dileme: ncoklasicizam ili izlaženje iz okvira trodicionalne proze: dok on sričući slova pročita »Prvu brazdu« Milovana Glišića — vi ćete dešifrovati »Fineganovo bdenje«, kada on pređe na priče »U dobar čas haiduci« i »Prvi put s ocem na jutrenje« — vi ćete pisati eseje o krizi savremenog romana, I dok on uz pomoć doktoriranc sekretarice, koja mu prepričava premijere, najnovije knjige, značaj ne izložbe, koja mu prevodi na njegov jezik od trista reči (među kojima se reč: ovaj — pojavljuje dvesta puta) komplikovane raspravć iz ekskluzivnih časopisa da bi bio u toku, dok on, dakle, uz njenu pomoć bude pisao prvu glavu svoje proze o propasti seoske porodice I ubijanju nekakvih finansa, pun oduševljenja za svoj novi hoby — vi ćete biti već odavno luđi, zga· đeni i bez volje. Nikada ga više nećete stići!

Momo Kapor

7