Nova Evropa

ren}, koji su bezobzirno srušili četiristogodišnju tiraniju jamba u ensleskom stihu, i uveli anapeste, daktile, horijambe, salijske stope. Kako su morali tada da se zgranjavaju učeni obožavaoci pravilnog trostopnog jamba Drajdena i Popa! A. za tom buntovnom perijodom naišla je sistematska, mirna, akademska, usko izotkana metrika Tenisona (Tennyson) i Svinberna (Swinburn), I pred sam kraj osamstodevedesetih godina, opet je naišlo jedno drugo doba revolta, došla jedna nova struja, koja je ulila sveža daha, unela snažno Živoino kolebanje u ustajalu poetičnu baru Viktorijanaca, Umesto balada o kralju Arturu i strogo odmerenih poetičkih izraza, uskliknuo ie Kipling običnom čoveku, i izneo grub, realan, istinit život, vulđarne teme, i snažnu primitivnu ljubav; pesnik je pevao masi, пјеnim svakodnevnim alatima, njenim trbusima, njihovim oznojenim rukama, Onako kao što je tada u Belgiji Verharen pevao liriku kujne flamanskog maloposednika, Kipling se oduševljavao zvonkim korakom vojničke čizme, i očaravao svet uličnim žargonom malih ljudi, Jer: | i . You're a better man than I am, Gunga Din!

A dva nova lIrca, Jits (W., B, Yeats) i Sindj (J., M. Synge) razvili su smelo steg Keltskog Preporoda, pevajući o bajkama, i o uskim horizontima i tragiki života irskog seljaka i ribara, Najzad, jedan još noviji, sa još intujitivnijom sposobnošću da shvati poeziju života, onaj briljantno obojeni realizam što je bio glavna karakteristika englesko-američke moderne poezije do pred samu 1914, Meztild (John Masefield), piše svoje moderne balade o životu mornara sa prekookeanskih parobroda, i donosi nam opet natrad Čoserov stil u svojoj epici (» The Widow in the Bye Street«, i » The Everlasting Merey«}). — A svi su oni idejno, iako još ne i svojom fehnikom, nastavili onim putem što ga je probio jedan veliki i dugo neshvaćeni Amerikanac Valt Hvitmen (Walt Whitman),

TI desila se jedna zanimljiva stvar, Hvitmena su opet pronašli Francuzi, kao što su ranije učinili sa Poom, i Anglo-Saksonci su morali tek od nih da nauče koliko je lepa, humana, napredna, transcendentalna ritmična proza [06 zdravog i demokratskog njuinglendskog farmera i žurnaliste,

Iza tih pesnika brutalizma, soldačkih baraka, pluga, i neba, ulica i fabrika, današnjice, kod kojih je odjeknuo glas pravoš i prirodnog čoveka što živi samo aktuelnim momentom, počela je da nailazi mala reakcija tim tendencijama, i da se opet teži onome što je više intelektualno, da se traži simvol života, da se ide u jedan. prelinjeni realizam, i da se teži ka onome što je više sugestivno no predmetno. Tražila se dvostruka sadržina, Onako kao na primer u pesmi »The Well« od Džona G. Flečera, u kojoj je data jedna slika jasno, vidljivo, ali sam 'sižč ne leži u toj slici, već je ono što je substantivno u pesmi stavljeno u pozadinu i tek naglašeno,

378