Nova Evropa

kuću svima posetiocima, on nikada nije uspeo da se pomeša sa svojim bližnjima, Stvar neverovatna kada se čitaju njegovi romani, veseli i laki —: taj je čovek imao duboku melanholiju na ·dnu svoje duše, Misao je ubijala radost u njemu, i mi sa čudjenjem čilamo njegove reči iz poslednjih dana života: »Misao jenajveće što imamo, ali je ono što ubija našu radost; srećni smo da ne znamo odakle dolazimo i kuda idemo«, Ili: »Život je prirodno ropstvo, neobjašnjiva zagonetka, a u isto vreme: najbednije, najnestalnije, i najprolaznije od svega što vidimo, Naša planeta, to je jedna kaplja iz velike reke Mlečnoga Puta, koji sam nije ništa drugo do jedan potočić Vasijone, Mi ćemo iščeznuti za jedan trenutak, i celo čovečanstvo zajedno sa nama, dok će drugi planetarni sistemi doći za nama, ostati neko vreme, i propasti kao i mi,,. Čovek živi samo po cenu velikih borba, vidi samo sebe, mrzi se misleći da se voli, živi u neznanju i u strahu, glup kad je mlad, nemoćan kad je star, uvek 'gonjen od hiljadu opasnosti, obhrvan od hiljadu bolesti, izložen smrti od samog rodjenja, lišen nade i iluzije pre nego što umre felesno,« Naša prošlost, to Je robovanje; naša budućnost је »bez ideala, zaglibljena u groznom Rkoristoljublju«, »I propašće ohola i trula Evropa koja zna samo brojati novac, i to ne srebrni ni zlatni novac, već bedne banknote od papira bez vrednosti, umrljane Ктуи!,, „«

Ko bi rekao da je Anatol Frans pisac ovih reči? On ih doduše nije napisao, samo ih je rekao, i njih nam danas kazuju njegovi prijatelji posle njegove smrti, Za svoga života A, Frans, iako nije prestajao da bude u svojoj duši mračan pesimist, nikada! nije hteo da tudji život zamračava svojim crnim mislima; drugim rečima, bio je pesimist od duha i ukusa, Inteligentan i pronicljiv, za njega Je bilo sve otrovano; bez ideala, on nije imao iluzija; bez programa, on je bio bez taštine; osetljiv, pre= terano ose{ljiv, on je celoga života patio intenzivan bol velikoga univerzuma, Ali dok drugi filozofi prolamaju svet svojim jaucima, Anatol Frans imao je hrabrosti da živi i radi veselo, on je imao eleganciju i otmenost da bude učtiv, ljubazan, predusretljiv, i večito nasmejan, To је, eto, suština njegova bića, i to je veličina, njegova. Imao je hrabrosti da živi i radi, iako je znao da je sve tašto i prolazno, i pisao je besmrina dela za našu radost, ćlačao i udešavao svoje fraze, i dao savršen model lepoga stila, Bio je pristupačan za sve: nema čoveka koga on ne bi primio, i s kojim ne bi vodio interesantan razgovor, »Čudi me«, kaže Frans, »kadđa ljudi kažu za nekoga da je glup, Ja ne vidim razliku medju ljudima, oni su svi podjednako inteligentni«, — hoće da kaže podjednako glupi. »Ljudi, ljudi, — često pominjete ljude; Vi srećete, znači, ljude u životu, — Vi ste srećni, ja ih još nisam: sreo,«

227