Nova Evropa

A, Frans је пезато imao eleganciju da učestvuje, bar telesno, u ljudskoj komediji, već je činio i napor da zaboravi ono što zna i što duboko oseća; on se zagledao u prošlost, i pokušao da prevari vreme, Prizorima svih vremena tražio je da zasiti svoju nezasilljivu radoznalost. Voleo je umetnička dela, njima se okružavao; njegova kuća bila je muzej gde su se sretale relikvije svih doba, svih kontinenata, umetnička dela svih podneblja, Skupljajući umetnička dela, Anatol Frans je pokušao da zaboravi na svoju intimnu misao, Voleo je knjige, sve knjige, jer, kaže Frans, »nema ružnih knjiga, kao što nema ružnih žena: prelistavajte, i naći ćete lepo mesto«, Voleo je mnogo žene, želeo ih i milovao, jer je smatrao da je »ljubav sve stvorila«, i da »ona svet čini lepim«, Na kraju svoga života, on kaže: »To su bila mala zadovoljstva koja me nikada nisu potpuno zadovoljila«; ali je ipak zato bio majstor sladostrašća, »Hvale moju erudiciju«, kaže on, »ali odsadđa hoću da budem erudit samo u ljubavnim stvarima«, jer smisao života je ljubav, Dekart je rekao; »Mislim, dakle postojim«; Anatol Frans kaže: »Volim, dakle postojim, Ne volim više, više nisam ništa.« Frans je naročito rado govorio; ako i nije bio nikakav orator, bio je izvrstan kozer, Njegova konverzacija, topla i bojena, sva od vešto паdjenih izraza, golicava, puna blistavih metafora i ironije, očaravala je nekoliko generacija,

Najzad, iako je bio svestan suštine svoje misli, Anatol Frans imao je dobrote da pomaže slabe, svojom ironijom, svojim milosrdjem, i svojim socijalizmom, Ironija Anatola Fransa preseca drušu polovinu 19, veka i našu četvrt svojim ognjenim oštricama, pokazujući sva zla koja treba otkloniti, Nikada se možda nije bolje osetila sva kontradikcija njegove ličnosti nego pretprošle godine, na Jednom banketu koji mu je davala »Liga za odbranu čovekovih prava« u Parizu da bi proslavila njegovu Nobelovu nagradu; govornici su se dizali jedan za drugim, i slavili su Anatola Fransa kao prijatelja, umetnika, ljubitelja lepih stvari, političara, i gradjanina, i čekalo se s nestrpljenjem da on odgovori svima, i da pročita jedan od svojih lepih govora, Medjutim, mesto pesnika večite lepote, pojavio se Anatol Frans u svojoj strogoj 80-godišnjoj ličnosti, i diktirao je program »Lige za odbranu čovekovih prava« za godinu 1924, govoreći: »Ima nepravedno osudjenih u ovoj zemlji, — Vi treba da ih oslobodite, to je Vaš najvažniji posao: Kajo, Malvi, Goldski, osudjeni su nezakonito: Vi treba da ih branite i odbranite,« I Frans je davao čitave pravničke teorije o tome kako su ti ljudi nepravično osudjeni, — Imao je milosrdja za ljudsku bedu — počinjući time što je imao sažaljenja za sebe sama, — Najzad, Anatol Frans je bio socijalist, jer je smatrao да је borba izmedju bogatih i siromašnih odviše nejednaka, da su bogati moćni i malobrojni, dok

222