Nova Evropa

pisći« [»Scrittori d' Italia«), izdao je Kroče u sledećim godinama dvadesetak svezaka iscrpnih, i često definitivnih, ogleda (kao što su oni o Viku i Šekspiru), kojima su predmetom р!tanja iz povesti, književne kritike, i Hilozofije, :

Pri ovome radu bio mu je drugom Gjovani Gjentile, »najmiliji prijatelje kako ga je sam Kroče nazvao u jednoj svojoj belešci (u drugoj svesci svoje »PFilozotije duha«}, u kojoj je istakao glavnu zaslugu Gjentila oko približavanja povesti filozofiji, što je on sam proveo. To prijateljstvo vezivalo je nesamo srca već i duhove, tako da je već danas vrlo teško pronaći koliko je na Gjentila uticala misao Kročea, i obratno. Ali je ovoj zajednici duha i bratskom prijateljstvu izmedju ova dva, velika mislioca učinilo kraj, žalibože, političko razmimoilaženje, Ovde nije mesto da izložimo filozoiski sistem što su ga ova dva savremena falijanska mislioca izradila, Iznećemo samo glavni smer, ili polaznu tačku, same njihove misli. Рте toga, medjutim, istaknućemo jednu stvar: kazali smo namerno »sistem«, a ne »dva« filozofska sistema, jer makoliko larme da se diže iz dvaju tabora, problemi koje su 'Kroče i Gjentile pokušali da reše jesu isti, baš kao što su za dobra posmairača ista, u suštini i rešenja koja su im oni dali Jedina је razlika u tome, što Gjentile neposrednije polazi od Hegela i Spaventa, te upire više pogled i jače se oslanja na jedinstvo duha, dok je Kročeu više stalo do toga da istakne razlike koje postoje u tome jedinstvu, Kroče, čije su glavne crte bisirina uma | uravnotežena vedrina, oseća se pozvanim da ispi tuje te razlike; i baš to njegovo postojamo istraživanje ovih razlika daje katkad povoda da ih čovek gleda kao posebno postojeće forme, ukočeme i nepomične, tako da izgleda kao da se duh, koji je jedan, još jedanput raščlanjuje na četiri forme: estetičkog, logičkog, praktičnog, i etičkoš delovanja, ite da konkretnost stvarnosti prelazi u nove apstrakcije, Na drugoj strani, Gjentile — čija karakteristika nije istančana analiza, iako je poseduje u znatnoj meri, već duboki zamos i Žar, koji mu kadikad daje sličnost sa velikim hrišćanskim misticima, — naginje, usled prejakog isticanja jedinstva, enerdičnom izražavanju misli, kao jedine kategorije; njegova je već poznata konkretna, aktuelna, misao, » 6 1561 акф« (»atto риго«), kako ju on naziva, Nama se čini da i on, ma taj način, samo drugim putem, dolazi do apstraktnosti, i da ona misao koja je, da se poslužimo jednim njegovim uporedjenjem, oko koje sve vidi ali sebe ne vidi, postaje mešto franscendentno, — energija, gotovo bismo rekli elementarna sila, kao u koncepcijama Jonaca: apstrakcija, dakle misao koja nas ponovno dovodi do naturalizma.

243