Nova Evropa

згодан повод, Овом приликом скрећемо пажњу [Г. Вегереру, да не постоји више „Србија“, како он стално и упорно назива. у своме листу нашу државу, те да и то спада у оно о чему он тражи да га обавестимо. За многобројне друге „измишљене и изврнуте чињенице и податке“ јамче имена његових сарадника, нарочито неких из иностранства, међу којима не фале, наравно, ни Г, Демартијал и госпоџица Дурам, о којима је горе реч, поред других „пријатеља“ и „објективних“ посматрача и критичара нашег народа, као што су познати Леополд Мандл, те амерички професор Феј (5 пеу В. Еау), Матија Морхарт, барон Ауфенберг, и други.

ајвећи недостатак овог немачког предузећа, коме се не може одрећи систематичност и истрајност, лежи у томе, што је то све чиста пропаганда која се издаје за науку. А то се данас, после Рата, више не прима слепо ни у Енглеској ни у Amepmmu. „Man merkt die Absicht und man wird verstimmt".

М, Ћ.

Za intelektualnu saradnju naroda.

Po zahtevu svoje prirode, duh teži k jedinstvu, ı traži ga i nalazi ga, ili bar veruje da ба nalazi, s pomoću osnovnih pretpostavaka, u veri, u auktoritetu, u tradiciji, u osećanju, u imtujiciji, i u samome razumu, Ni genije evropske civilizacije, uza svu svoju odličnu savitlljivost i svoju sklonost k pokretu i kritici, nije nikad uspeo da izmakne potrebi jedne vrhovne uprave, A ova je uprava, kroz dugi niz vekova, bila reprezentovana od Rima, koji je nametnuo svoje pravo i svoj jezik, tL j. fundamentalne osnove misli, svim narodima, i oni su u višim manilestacijama svoje društvenoshH i svog gdradjamskog dostojanstva nastavili da pripoznaju svoje iskupljenje isključivo u nasledju Rima, čak i onda kada je politički rimski imperij postao tek uspomenom, i kada su iz rasne mešavine varvarskih najezda vaskrsle, dobro individualizovane i duboko diferencirane u svom odnosnom jedinstvu, moderne nacije.

Kad se dobro pogleda, moglo bi se čak uzeti da je konačno razjedinjenje ovog gradjanskog jedinstva, osnovanog na tradiciji Rima, jedan skorašnji fakat, gotovo savremen, Nije, istina, moguće poreći, da je protestantska revolucija buknula за mamerom antilatinstva. Uza sve to, ona je oduvek bila tek preludijem današnjeg razjedinjavanja, jer je latinski jezik i dalje upotrebljavan kao jezik nauke, administracije i diplomacije, — skoro sve do propasti svetog Rimskog Carstva koje je sama Nemačka pošto-poto htela da ovekoveči, jer su i sami preteče iluminizma, koji su i nehotice nastavili protivu Rima sa procesom reforme, plaćali duhu Rima jedam poslednji da-

278