Nova Evropa

Нек ти не буде зазор што те пратим, ти жива сена, ја просјак тузжећи; ти победнички мрамор си свладав', док ја од речи сав савладан патим.

Из дана у дан покушавам, здвојан, да дело своје сам себи подложим, за твојам тратом трагајући стално, зазивајући мушкост пи врсноћу.

He остави ме, вај, у јами овде,

већ смилуј ми се, јер сам сам, усамљен, и једнако се проклињем U мучим, зледај ми у лице: један сам од твојих!

(Превео са дозволом аутора, 2. Векарић.)

Ома је резта (»А Michelagniolo«) prevedena iz zbirke »Hleb i Yvino« (»Pane e vino«), objavljene ove godine u Firenci; u stvari to je prerada jedne ranije pesme, prvi put objavljene u zbirci »Praznični dani« (»Giorni di Festa«), 1918, »Odrod«, u prvoj strofi, odnosi se na okolnost da se је Mikelandželo, premda rodjen u Kapreze d' Areco [Caprese d' Arezzo), smafrao Setinjancem, zato što da je odgojila žena iz Setinjana, kći i supruga tamošnjih kamenara, Tim se objašnjava i stih »Zašto ne dodješ da vidiš Kapreze«, — Uz reči »da nam srcu lakne« i »prostu pesmu« ide opaska autora, prema kojoj sam Mikelandželo upotrebljava često u svojim stancama slične reči {»slogare dl cuor con la sua rozza rima«],

Uvod u zbirku pesama »Hleb i vino« čini »Monolog o poeziji«, koji u stvari sačinjava integralni i ne manje vredan deo same zbirke; u njemu obraćeni buntovnik i majstor pera, Papini, čezne za polubogovskom snagom duha pogrbljenog уајага, 1 ге 12 »Мопојода o poeziji, koje ovde citiramo, dopunjuju predzadnje dve strofe naše pesme: »I sanjajući uživam u uverenju da držim u ruci kamen mesto hartije, krv mesto mastila, a dleto namesto pera, No kad se probudim, opet se nalazim sa hartijom pred sobom kojom se svi služe, i rečima koje svima služe, — a sa bolom i prezirom koji su samo moji,«

2. У.

242