Nova Evropa

«аКтасшпа, док зе тоби ропоу!! тпобе njeđove žučne reči na račun ponekih od najznačajnijih, »Non vi sono che quegli idioti (capomi) di WMilanesi per ordinarti un bronzo«, rekao je jednoga dana javno Lijonardu, dok je, na drugoj strani, za njega Rafael bio tek obični zavidljivac, Кој ima više vrednoće nego pameti. Uostalom, veličanstvena Sikstina nije li bila već od prvoga časa bučni proglas rata prolivu slikarstva, za kakovo se znalo i kakovo je negovano sve do onda? Istina je, doduše, да зе tome nije niko tada prisetio, i da se nije imalo ni osećaj revolte onde бде je u stvari buktela već cela revolucija. Pred svodom Sikstine stajale su zapanjene tek iduće generacije i, da se izrazim sa Geteom, nije se više imalo očiju za drugo do za »one velike Mikelandželove oči«, za novi smisao s kojim je on gledao na prirodu i objavljivao je očaranim naraštajima, Besmrtni učenik Perudjina, sa svojom najivnošću i mladenačkom dobrom verom, sa svojim dracijoznim instinktom pčele, dao se neposredno na proučavanje ovih »Proroka« i »Sibila«, tražeći nove inspiracije, kojima malazimo trađove u mnogim njegovim lreskama posle ovog datuma,.. Mnogi su onda držali, najivno, da se daju ujediniti dva verovanja, baš kao što su za svoj račun ujedinjavali u jedno isto simpatično divljenje Mikelandželovu strahotu, kako su je nazivali, ı Rafaelovu božansku graciju. Ali sam Mikelandželo nije hteo da zna za take glasove, i ostao je večno i ponosno duh. Progovorio je opet tek trideset godina kasnije...

Teško je zamisliti ikakvu stvar koja bi nas se tako dojmila, i koja bi bila toliko poučna kao ona Mikelandželova mirnoća za celog ovog značajnog perijoda, Pošto je stvorio »Proroke« i »Sibile«, dela koja su ostala kao najzavršenija i najsavršenija, pošto je na veličanstven način izazvao заугеmeno slikarstvo, Mikelandželo odlazi iz Rima, nastanjuje se u Firenci, i za dvadesetpet Sodina ne dotiče se kista, Kroz celo to četvrt veka, on ne nalazi nijedne reči ohrabrenja za velike majstore, ostavljene u Večnome Gradu, koji su onde, ili u kojem drugome mestu Italije, nadživeli svoju karijeru slave i jedan po jedan sišli u grob, Dopušta, bez ikake napomene, da mu njegov pouzdanik, Sevastijano del Pjombo, piše iz Rima: — »Besumnje bićete saznali, kako je umro onaj siroma djavo Rafael, od kojega ste Vi doživeli mnoge neugdodnosti, — neka mu ih Bog oprosti.,.« Mikelandželo ne oplakuje ni ovu smrt, ni onu Lijonarda da Vinči, kao ni Lujinija, Del Sarta, i Koregja, niti se i nakon njihove smrti izražava pohvalno o njihovim delima, Radi u Mauzoleju Medičejaca, na »Zamišljenome«, i s vremena na vreme pomišlja na grob

304