Nova Evropa

je kroz tolike godine ofkrivala sigurniji pogled na tako velike i uzvišene istine, — to je doista najveća milost što Je mogu moliti od Boga, Osobito me. već odavno iznenadjuje naročito jedno veliko i veoma drago otkriće u pogledu Vas, Da li da Vam ба kažem? |

Mikelandželo: Govorite, Ja Vas molim,

Markiza: Obično tvrde, da je starost čangrizava i večno nezadovoljna; da se sve u njenim očima prekriva tmurnim oblakom, te da se i najblaža ćud sa godinama pretvara u otrov i gGorčinu, Kod Vas se je dogodilo upravo protivno, Poznavala sam Vas mrzovoljna, nestrpljiva, razdražljiva, Toliko bi Vas zaokupila Vaša vlastita misao, da Vam je tudj genij ostajao nepristupan. Videla sam, da razumevafte Jedino samoga sebe... A kad se je stao oko Vaše glave gomilati sneg starosti, sve se izmenilo, Izdleda da ste Vi, suproino ostalim ljudima, veoma kasno stekli punoću i svežinu života, širimu i bistrinu pogleda, i istmsko poznavanje samoga sebe i drugih,

Mikelandželo: Odista je tako, Priznajem, nebo me je obdarilo stvaračkim nagonom Кор је ртетабао тоје зроsobnosti, Ja sam više slutio nego što sam bio u stanju da vidim, a video sam dalje nego što sam mogao dosegnuti, Sve me je plašilo što se oko mene stvaralo; bojao sam se, da mi se preslaba snaga još i ne raspe, pa sam se ljut i zlovoljno tvrdoglav prisiljavao da svoje poglede usredsredim na onaj sveti cilj koji sam se bojao da ću promašiti, Medjutim, osećao sam da se moje nade u pobedu udvajaju a da strah u meni slabi, jer sam opažao da me svaki korak, makoliko bio mučan i naporan, ipak približuje k cilju, Čitav svoj život provodio sam izmedju rada i napora koji su me dovodili do očaja; hteo sam odjednom shvatiti prirodu u svom njenu krivudanju, penjao sam se na njene vrhove, hvatajući se rukama, prstima, nogama, kolenima, čitavim telom, o sve ono što bi mi moglo biti potporom ili osloncem, Bio sam kipar, slikar, pesnik, graditelj, mžinjer, anatom; rezao sam gorostase u kamenu, i cizelovao figurice od slonove kosti, pravio nacrte za lirentinske i rimske tvrdjave, podizao šančeve, išao frontovima, merio protivničke rovove, a nedaleko od zdrade čiji sam zid oznamenovao otkrovenjem Strašnoga Suda uspeo sam da popnem gotovo u oblake golemu kupolu apostolskoga prvaka, Rečju, ako i nisam izvršio sve šlo sam hteo, pouzdano je da sam uradio bar ponešto, Jednog sam se dana, tako, video na visokom mestu, na višem neso što sam mogao sanjati i želeti, Pape, kraljevi, Car, vladari, počastvovali su me, Umetnici su me proglasili svojim prvakom, i ništa više nisam imao da zatražim niti od sebe samoga, koji sam znao što modu učiniti, niti od sveta, koji mi je davao više neso

325