Nova Evropa

što od njeda očekivah, Onda mi se srce u neprestanu radu smirilo; sumnja i strah, da zalutam s puta, ostaviše me. I našao sam dokonih časova, da gledam, da cenim, da odobravam, da volim, Uzbudjenost i nestrpljivost prestadoše da me teraju u svoju neizvesnost, i ja sam, kako bilo da bilo, postao čovekom koji sam danas, i koji je imalo da ostari pa da se ponova rodi, tako da je sad mlad u starosti.

Markiza: Volim kod Vas, Mikelandželo, što u Vama, iako ste vazda zaokupljeni posmatranjem onih bednih puteva kojima danas kroči duh naših savremenika, пјебоуо propadanje ne izaziva ni srdžbe mi Sadjenja,

Mikelandželo: Ispunjuje me dubokom i usrdnom samilošću, Ovaj svet što ša posmatram, bio mi je drug i saputnik, s kojim sam prevalio velik put, i gle, protivno od mene, on se umorio, izgubio je svoju snagu, posrće, i pašće ukraj puta, dok mene neizrečno opaja i usrećuje nadanje na život u koji ću ući! 077 osvit stoleća, kad se ono zajedno krenusmo na put, moj je drug bio u cvetu mladosti, pun zdravlja, i svi su vidici podsticali žar ponositih mu pogleda koje je bacao uokolo, Ja sam sumnjao, dok moj drug nije sumnjao ni u što, — to mu moram priznali; bio je mlad, našao, razmažen od divlje prohujalih vekova, kojima je izmakao iz ruku, pa mu je prva misao bilo, da odbaci njihove primere, i sav zaljubljen u umetnost, kojoj je tek slutio milinu, prvo je mislio na veru i vrlmu, Poznavao sam Savonarolu, Gospodjo, i nikad nije slika te uzvišene pojave iščezla iz moje pameti. Živeo sam od njegovih pouk4. Bilo da je on odviše od nas tražio, bilo da je bedna Italija precenjivala nješovu зпаби, te joj mašta nije bila u srazmeru s pravičnošću, Italija se je izvila iz njegovih ruku i pala je u naručaj opakih sila, Ali je ipak znala sebe, — bila je svesna svoje premoći nad ostalim svetom. Prezirala je druše zemlje a upotrebljavala njihova sredstva u svoje svrhe. Služila im je na udivljenje, i ona je to znala. Znala je, da je velika, i sanjala je jedino da postane još većom, Njeni umetnici, ... Vi znate, šta su bili! Sada, svemu je kraj, Oganj je utrnuo, Italije nema više, Oni koje preziremo postaju nam gospodarima. \metnik4 je nestalo. Ja sam poslednji još u životu od cele one svete falange; oni koje zovu istim slavnim imenom što smo ga mi nosili, jedino su još trgovci, bez stida i srama. Treba da umrem! Naša je smrt neslavna, tužna, Šta mari? Bilo je lepih, divnih duša u toj Italiji, koja je sad podjarmljena i ponizna. Ne žalim što sam živeo,

Markiza: Nažalost, ja nisam toliko slobodna od sveta koliko Vi, Tužim za svom onom slavom, koja nas je ostavila, ili se sad odvaja od nas. Čini mi se, da smo bili posred pune svetlosti, a sada nam posrću koraci u tamu.

326

Was