Nova Evropa

Bosna i Hercegovina došla u ruke »divljačnim Srbijancima«, našto je G. Radić odvratio oštrim i ljutitim glasom, da će podneti demisiju (bio je tada ministar) ako mu se to dokaže...

Možda. će čitaocima pasti u oči činjenica, da se ja — pri saopštavanju gornjih svojih uspomena — služim većinom citafima iz »Novoš Vremena«, a ne svojim vlastitim beleškama, Ja to činim namerno, budući da su moji članci i napisi iz onog vremena izlazili mahom po socijalističkim listovima i po časopisima »levođa pravca«, pa bi se u Jugoslaviji — koliko mogu da vidim izdaleka — moglo imati nepoverenja prema takim izvorima; dok je pokojno »Novoe Vremja« bilo priraslo za srce našim radikalima, iako — po mom mišljenju — bez vidnoga razloga, ti. j. bez velike koristi za našu nacijonalnu stvar, Ako bi ponekad u njemu i izišao koji članak u prilog Srbije i Jugoslovenstva, uredništvo »Novog Vremena«, i glavni urednik Menjšikov, postarali bi se da se to što pre paralizuje njihovim »protuotrovom«, Ne vidim stođa naročita razloga ni za privilegije bivših saradnika »Novog Vremena« u današnjoj Jugoslaviji, uključujući tu i G. Ksjunjina, koji je danas dlavni ekspert u Beogradu za Sovjetsku Rusiju, i koji s omalovažavanjem registrira utiske iz današnje Rusije Dragiše Vasića i Sretena Stojanovića, a nekada, kao kroničar Državne Dume, nijednog retka nije napisao u »Novoe Vremja« u našu korist,

Na kraju ovih uspomen4, da dodam samo još nekoliko reči o sebi lično, i o mome radu u Rusiji, ne radi hvale i nekoga »priznanja«, već da bi se videlo da sam bio u mogućnosti da izbliza pratim šta se tamo radilo, pa da su i »nadležni« u Beogradu to dobro znali i imali poverenja u moj rad, Osim toda, i to je upravo najvažnije, ja sam bio, i ja sam sebe smatrao, pre svega članom one grupe ljudi koji su se kupili oko pokojnog Пгабинпа Dimitrijevića-Apisa, dakle »crnorukcem«, verujući u njihov patrijotizam i u njihovu sposobnost, koju su uostalom dokazali i na delu; a izgleda mi danas, da o njima i njihovu radu nije dovoljno obaveštena poštena javnost u Jugoslaviji, pa osećam svojom dužnošću da doprinesem koliko moču utvrdjivanju činjenica, i odredjivanju zaslugčš& za ono što se posle dogodilo, — Kad sam, pred Sarajevski Atentat, bio u Beogradu, pozvao me je k sebi i tadašnji Ministar Prosvete, pok, Ljuba Jovanović, pa mi je rekao: »Čuo sam za Vas, i pratio sam što ste — sa drugovima i našim ruskim prijateljima — radili u Rusiji; to Vam narod neće nikad zaboraviti —«. Slične reči slušao sam i od pok, Pašića i Protića; a krajem jula 1914 priznali su mi dugogodišnji rad u Rusiji i na tada najnadležnijem mestu u Srbiji, u Vrhovnoj Komandi u Kragujevcu, proizvodstvom u čin rezervnog Копј:бкоб роброгибтКа, — da bih mogao u ratno vreme lakše nastaviti rad u istom pravcu, Za čin poručnika predložen sam onda jula 1917 od

77