Nova Evropa

побпјата, U crvenoj košulji i modrim hlačama ide Lovranac ljuljajući se, a vrag bi znao što nosi u bisagama, Bodulka u crnoj suknji, s velikim šeširom na glavi, nosi košaricu jaja, Za trgovčićem kasa Ćić noseći vreću ugljena, a za njim žuri se neki debeli trgovac ili brodovlasnik tarući znoj sa lica; u jednoj ruci ima lepezu, u drugoj suncobran, Vitka Creskinja u modrom odijelu, zakrpanom no čistom, blijeda u licu, glatke crne kose, ide obalom njišući se jakim bokovima i noseći na glavi posudu ulja, Sredinom obale prolaze i dva fratra, s bijelim slamnatim šeširima širokih oboda, Bosonogi fakini sjede na pločniku u hladu, te čekajući na posao i žvačući duhan pljuju daleko preda se: cikl,,,«

(»Primorci« str. 32-35,)

Kogod poznaje riječku luku i naše ljude, znaće da je ovaj opis ulovljen na licu mjesta, s Adamićeva Mola, Ali nije to tek pusta fotografija, kako se na prvi pogled pričinja; Kumičić je znao svako lice okarakterisati prema kraju u kojem je rodjeno; on daje smjesta i zanimanje svakoga lica, Kumičića je odnjihalo naše more, ono je s njime sraslo kao sa morskim grebenom, i on znade svaki njegov pljusak, svaki nabor njegove plave površine, — on Je rodjeni pomorac, i dledajući njegovo poprsje na zagrebačkom Mirogoju, bilo mi je pri duši kao da gledam kakova kapetana na »zapovjedničkom mostu«, koji osluškiva pljusak vala i krik galebova ...

Karakterističnu sliku Gornjoprimorca, dobričine i idealiste, koji je neke vrste sluga slugu božjih i vražjih, a za plaću dobiva nogom, daje nam Silvije Kranjčević:

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?

— Pa odonda, gospodaru, kad smo bili ispod Lise,

Grmilo je, kršilo je, ko da vrazi svi se nose,

Ja se popeh vrh fregate, jer naš barjak zapleo se,

Usred dima, usred zrnja, jurnula je naša prova,

I sada bih život dao za taj smješak Thegetova,

Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo, —

Tu izgubih obje ruke, Sad sam vako, što bih drugo!

Penzijice nešto imam, dobri ljudi dadu tralja,

Svakog ljeta misu platim za pokojnog Amiralja.,., (»Naš čovjek«,)

To je odlomak iz njegovih »Uskočkih elegija«. Njega kao Senjanina, u prvim njegovim pjesmama, osvaja. ljubav za prošlost naših uskokA; o njima je čuo pričati, vidio je njihove grobove, vidio je njihovu tvrdju Nehaj:

Ej vi muke nikad oplakane,

Ma kukali preko groba svoga!

O moj dome — na sve čelir strane, Zgažen raju usred srca moga!,.,, Rane moje, rane дЧапа пачћ!,,,