Nova Evropa

Verujući na reč G, Bonilačiću, prelazim preko svih tih, i tolikih drugih — upravo nebrojenih — krupnih i sitnih »štamparskih grešaka«, ostavljajući mu da to uredi s izdavačem i urednikom »Zabavne Biblioteke«, jer — dopustiče G, Bonitačić — ne možemo ni ja ni čitaoci, za koje pišemo, biti odgovorni za sva ona izostavljanja i za one preinake iz pozitivnog u negdativno, i obratno, i t, d,; niti možemo i slutiti kad je kriv prevodilac a gde počinje nemarnost i nesavesnost izdavačeva ili korektorova, Naša je dužnost da stvar vidimo i zabeležimo, kad se na toliko mesta ponavlja; a na prevodiocu je da sa izdavačem i korektorem podeli, kako zna i hoće, »netačnost, nesavesnost, i nebrižljivost«, koje ni kraj najbolje volje, kod ovakog stanja stvari, nismo mogli izbeći da konstatujemo.

Što se tiče usvojenih »stvarnih zameraka«, moram reći da ne raogu odustati, ni u jednom navedenom primeru, od svog Yanijed mišljenja, Tako držim i danas, naprimer, da »un raidillon« nije trebalo prevesti sa »strma strana«, mada se tamo opisuje brežuljak nazvan »Bok«; ili je bar trebalo dodati reč »brežuljak«, pa reći ».,. jedna strma strana brežuljka vodila je... iz jedne kuće u drugu, i t. d.., — 6. Bonifačić kaže dalje, da se je »osvedočio« da sam ja »prebrzo čitao« kad sam, па str, 23, našao da je on preveo »II en est peu qui la «гтопуепј« за »Ма!о аћ је Кој: еида рго!ахе«; теdjutim, neka ponovo olvori tu stranu, pa će naći da sam ja dobro naveo, a da je on prebrzo čitao {i uzeo stranu 22, па kojoj ja ono mesto nisam inkriminirao), — Isto tako ostaje G. Bonifačić kod svoga prevoda reči »coup« (па str. 66), budući da se tu, kaže, govori o sudarcu sudbinex«; onda je trebalo bar staviti i »sudbinu« uz »udarac«, iako je bilo jednostavnije i bolje reći na tom mestu, kako sam ja rekao, »u isti ma h«, pogotovo kad se ima u vidu kako se Alisa u romanu, i uopšte

,

Andre Žid, u ovakim prilikama izražavaju, »Niko se ne boji više

od Žida« — kaže Žak Rivijer, u svojoj studiji o Židu {govoreći baš o »La Porte Etroite«) — »da bi izrazom mogao prevazići predmet, — svako proširivanje osećaja njemu Je nepodnosno«.

To važi i ovde, i za druga mesta, za zamerke koje se daju učiniti prevodu G. Bonilačića.

Kad sam dobio u ruke ovaj prevod G. Bonilfačića, nadao sam se da ću, s njime, moći povoljnije suditi o njećovu ре!овоdišnjem nastojanju da upozna našu publiku sa Židom, ali me je nadanje prevarilo., Možda će mi dati za to prilike njegova preradjena studija o Židu, za koju kaže da je sada izdaje,

D. Težab.

388