Nova Evropa

Stvorivši ovako moralne osnove za duhovno razvijanje Srpstva, počne Sava raditi svom snagom na tome da isposluje i politički njeđovo podignuće. Svi Savini povjesničari slažu se o velikom udjelu njegovu kod krunisanja Stjepana Prvovjenčanoga kraljevskom krunom, Potvrdjuju to i samrtine riječi samoga Stjepana, sačuvane od biograla: »Kraljevstvo ni je moje, već je Božje i brata moga, svetoga vladike koji se je oko njega trudio«,.. Ali je trebalo savladati prvo više poteškoća, medju kojima nije najmanja bila znatno ohladnjenje odnosa izmedju oba brata, Save i Stjepana Prvovjenčanoga, koje je nastalo usljed toga što je potonji uzeo za ženu katolikinju, kćer mletačkoša dužda Andrije Dandolo, osnivača Latinskoga Carstva u Carigradu, Пгиба | пе mala zapreka ležaše u tome, što — po ondašnjem shvatanju legitimiteta — kraljevski vijenac mogaše podijeliti samo Vizantija ili Rim; medjutim, Vizantija ležaše srušena i ponižena, i njena budućnost nesigurna, a Rim momentano jak i moćan, Bijaše nadalje u pitanju, da li bi Nikeja, nakon što je tako lako dala crkvenu autonomiju, dala odmah i kraljevsku krunu, O tome se mora odlučno sumnjati, Ali Sava, savršeni diplomat, umio je preći i preko tih poteškoća. lako preko srca, Sava primi srpsku krunu iz ruku Раре; valjalo je pobiti uvriježeno uvjerenje, da je Bog dao, Grcima Carstvo, Ugrima Kraljevstvo, a Srbima Županstvo, Domentijan, Savin biograf, tvrdi dapače, da je Sava napisao pismo Papi koje je odnio posebni poslanik, episkop Metodije, te da je ovo poslanstvo uspjelo da od Pape dobije blagosloveni vijenac {krunu}, te Stjepan bi okrunjen za prvoga srpskoga kralja u oči Spasovadne, godine 1220, u Žiči, na državnom saboru,

Ostali dio Savina života (1220—1236) bio je posvećen odbrani i izgradjivanju ovih dvaju glavnih tlečevina, koje je Sava doprinio svojoj obitelji i svome narodu, izgradnji Narodne Crkve i Kraljevstva dinastije Nemanjića, Njegov odlučni utjecaj pokazao se jasno prigodom smrti kralja Stjepana Prvovjenčanoga: godine 1227, Savu iznenada pozvaše iz Žiče u Rašku, jer da mu je kraljevski brat na samrti. Sava pohita na konju, i nadje brata na izdisaju, Brže-bolje ša postriže za monaha, kraljem proglasi njegova prvorodjenca Radoslava (koga je, opreznosti radi, već 1220, pri krunidbi oca takodjer dao ovjenčati kraljevskom krunom), i smrt Kralja oglasi Srpskom Narodu formulom: »Umro je monah Simeun za vlade kralja Radoslava«! Nastojanje, da prištedi dinastiji, državi, i narodu, trzavice i opasnosti borbe oko nasljedstva, i suviše je vidljivo u ovome postupku Savinu.

Svršivši ovako svoja najveća svjetovna djela, vrati še Sava svom prvobitnomi nagnuću, čisto religijoznim nastojanjima.

6