Nova Evropa

Kolika čednost! Је li moguće da učeni ljudi, kakvi su svih 26 potpisnika, »otporuke«, ne shvataju da ova frazeologija Velikog Orijenta ne upravlja avetom, Као #10 uostalom mije ni upravljala i neće? — »A na jačima je, koji imadu preimućstvo kulturne i materijalne snage, da u tome prednjače«. Da, ali na slabijima je, naročito ako su zaista »skromni i pomirljivi«, da ne budu Каувадије, — >А опо nešto u čemu Jugosloveni još nisu jednaki Talijanima i Nemcima, jamačno nije hrabrost na bojnom polju«, Ah! Koliko blaženi pomirljivi duh, i koja ljubav za mir i kulturu! Kakve bi se strašne nesreće desile da barem njih nema!

Posle ovog izliva masonskog duha i srpskog pacifizma, potpisnici su mogli da se uzdrže od izjave protiv fašizma, pogotovo u »otporuci« kojoj je svrha da pobudi Vodju Fašizma na velikodušna dela, i to iz — straha. Ali oni su hteli da kažu »iskrenu i otvoremu reč«, ·

»U Jugoslaviji se mnogo više simpatizira sa Benedetom Kročeom nego sa Benitom Musolinijem ...« I zbilja »Nova Evropa« objavljuje, odmah posle »otporuke«, članak Benedeta Kročea »O slobodi«, koji je štampan u amćričkoj reviji »Foreign Affairs«, »Nema u Jugoslaviji nikoga ko ne bi razlikovao Prvu i Drugu Italiju od Treće Italije, geslo Garibaldijevih crvenih košulja od Musolinijevih „crnih košulja', Dantea i Leonarda od Damuncija i ponekog Musolinijeva portretiste ili apolođetiste, pa i živa Benedeta Kročea od raznovrsnih političara i propovednika fašizma i „čistog dela. Sve to š propos francusko-taliansko-jugoslovenskih odnos4!

Ali, kad su već jednom skrenuli s puta, dvadesetšestorica potpisnika »koji ne učestvuju u dnevnoj politici ni na kojoj strani« produžili su da se kližu i udarili o stene Istre, Goričke, i društva »Dante Alighieri« ({avek u vezi s odnosima francusko-talijansko-jugoslovenskim), Ah! Kako je surov onaj »ađresivni imperijalizam pristaša G, Musolinija«, naročito kad se poredi sa srpskim pacifizmom, koji je usrećio sve svoje narodne manjine i preivorio Hrvatsku u raj zemaljski!

I tako dolazimo do poslednjeg »krika opomene« {u originalu nema »opomene«), koji dopunjuje uvodnu invokaciju pravde i mira, »Mi smo« — i ovoga puta 26 potpisnika bez oklevanja pretenduju da predstavljaju sve Jugoslovene — »odlučno rešili, da budemo svoji na svom, da branimo jugoslovensku zastavu u Dalmaciji, kamo su Hrvati došli još pre wiše od tisuću godin4, 4td,«, Da preciziramo: ko prisvaja sebi pravo da gospodari s kući Jugosloven4, Italija ili Francuska? Jugoslovensku zastavu u Dalmaciji treba braniti: od koga, - od Talijan3 ili od Hrvata? Hrvati su došli u Dalmaciju pre više od tisuću godin4, Oni su to, je li, učinili u ime pravde, mira, i slobode drugih? A što bi mogli reći Rimljani, koji su se tamo nalazili već od pre drugih hiljadu godina?

Ali, ne igrajmo se skrivača. Ideja »otporuke« besumnje je potekla iz neke lože Velikog Orijenta, kojoj se svidelo da rečima Predsednika Talijanske Vlade dade vrlo indirektan odgovor. Loža, kojoj je naloženo da ovaj zađatak izvrši, nadomeinula je — po dužnosti — uvod o pravdi i miru. Ali je zatim poruku trebalo učiniti prihvatljivom potpisnicima, Ovi nisu smeli svi biti masoni, da se ne bi suviše lako otkrila maska, I tada se ono što bi bilo htelo da bude Sesta spoljne francuske politike, pretvorilo i