Nova Evropa

vremenima, Zašto? Jer je dezorijentiran;.,.«) Mi tu nemamo тапобо да dodamo. Ali, zar onda nema naš saradnik pravo kad kaže da je sve to nebulozno i nerealno ı romantično?

Dabogme, romantično — ukoliko se pravilno shvate i upotrebe izrazi »romantičan« i »realan« i »malerijalistički«; jer i tu su naši mladi socijalni kritičari i »dijalektičari« uneli zabunu i pomutlnju i u pojmove i u tlerminologiju, Tako su, naprimer, označujući našeSš pripovedača Dinka Šimunovića (povodom паročitoš izdanja njegova »Alkara«), »poslednjim romantičarem«, neki od njih (vidi prikaze M, Bogdanovića u »Politici« od 25. januara, i Il, Kozarčanina u »Hrvatskoj Reviji« za mart 1933), po našem mišljenju, uzeli sasvim pogrešno čisto spoljašnje atribute romanfike, puštajući s vida činjenicu, da to što oni nazivaju »romamtikom« u stvari kod nas Još postoji, ı to da — u onim krajevima Dalmatinske Zagore — postoji tačno onako kako to opisuje Šimunović; da je, prema tome, ovaj pripovedač realist, jer opisuje »savremenu stvarnost«, dok su naprotiv »protagonisti naše mlade socijalne literature« romantičari, koji ne pišu o našoj masi i za našu masu, niti ih naša masa razume. »Dijalektički malerijalizam«, 1 ono za čim on ide, nije »savremena stvar-– nost« još ni u velikom svetu sa milijonima nezaposlenih radnik4; a u našoj patrijarhalnoj seljačkoj sredini, on je čista romantika, ukoliko nije anahronizam,

Još nešto, da se bolje razumemo. Govoreći o socijalizmu i komunizmu, i uopšte o socijalnim i političkim strujama i doktrinama, mi ne uzimamo u obzir partijsku pripadnost već načelno ispovedanje, kojemu ne stojimo neprijateljski nasuprot: роštujemo svako uverenje, i ако ба ne delimo, A u teoriji, držimo, dopušteno je raspravljati o svakoj ideji, jer je misao slobodna; tu ne može biti zamerke niti zazora, — osim ako ko beži od svog vlastitoš uverenja. Govorimo, isto tako, ı o »dijalektičkom materijalizmu« kao o ideji, o poštenom uverenju; a isključujemo šićardžije ı mudrice, koji bi da se njime posluže u svoje sebične ı lične svrhe, Ti dabogme nisu romantičari, nego su »materijalisti«, u najgorem smislu reči, A takih ima kod nas mnogo, — možda i po sto na Jednog Cesarca, I naročito ih ima sitnih i beznačajnih, koji se nisu još iščaurili u neka imena, oni niču kao gljive u ovoj našoj nezdravoj moralnoj klimi i zaraženoj poratnoj sredini, Od njih preti opasnost i našim neoromantičarima. Ali, to Je druga tema, i o tome možemo Sovoriti drugi put.

С.

*) Svi dornji navodi su izvatci »iz jednog хтапштиуоб разта« ЧЕео ба је uredništvo »Književnika« dobilo iz Drnja, kao odgovor na svoju anketu, i lo na pitanje: »O čemu biste želeli da se piše u Književniku?« (vidi broj za mart 1933, str, 116/117),

107