Nova Evropa

да ба ne vidi bilo da ga ne želi vidjeti, pa otklanja taj »neozbiljan problem« ovim argumemtom: »Kad ne bi bilo žalosno, čovjek

bi se morao smijati« (!), Naprotiv, S, P, Bosanac postavlja se u

шови školskog propovjednika, i tumači stereotipnim dogmatskim načinom dijalektički razvojni proces, kako smo ga već sto puta čuli i čitali, te na koncu jednostavno tvrdi,da sinteza spada nužno k tezi i antitezi, jer se »baš takav proces« (u koji je uklopljena i sinteza) »naziva u dijalektici razvojem u suprotinostima«. Ali, zar se radi o tome što mi »nazivamo« »razvojem u SUuprotnostima«, ili se pita da li onakova sinteza kakovu tumače dijalektičari logički i nužno spada, odnosno ne spada, k tezi i antitezi? Uostalom, S, P. Bosanac i sam priznaje, da antiteza »nije podredjena zakonu o preobraćenju stvari u njenu Ssuproinost«, nego da antiteza, tI, j. »negacija biva opet negirana«, i time »ne nastaje staro nego no v O«, — pa ipak on, kao зу1 јаnatički dijalektičari, neće da vidi koliko misterija ima u lakvoj sintezi, i to najviše baš radi tog »novog8«! Jer, kakav to čarobni štapić zapovijeda osnovnom dijalektičkom »zakonu« o razvoju u suprotnosti; i ko i na kakav način uskraćuje i odjednom ne dopušta djelovanje tom zakonu, a dopušta tek nekakovu mističnu »dvostruku negaciju«, iz koje se radja »nešto novo«?

Treći misterij je neobaziranje na vremenske razmake, U onom svom članku pokazao sam, kako su našim dijalektičarima sekunda, godina, ili tisućljeće, isto, — oni iz tođa ne prave razlike. Na ovo su moji kritičari odgovorili potpunim izvrtanjem mojih misli, prebacujući meni bez ikakova razloša ono što sam ja tvrdio za njih na osnovu njihovih citata. August Cesarec, maprimjer, predstavlja stvar kao da ja zahtjevam »uvijek jednako ı sigurno čvrsto odredjeno« vrijeme za prelaz teze u antitezu, i to tobože za »sve teze i antiteze«, dok meni nikad ni na um nije mogao pasti takav zahtjev, Jer u prvom redu nisam dijalektičar, te uopće sve te teze, antiteze, ı slično, ne prizmnajem, a drugo s razloša koji ću u slijedećem iznijeti.,

S. P. Bosanac misli da je pobio moje prigovore ovom reče-

nicom: »Po njegovu shvaćanju, dijalektički materijalizam bi onda istom bio naučan kada bi naprimjer proteklo is to vrijeme od prelaza zrna riže u vlat, od čovječjeg ili čije drugog embrija do smrti, i, recimo, od nastajanja jednog sunčanog sistema do njegova nmestajanja, itd.«. A baš ja našim dijalektičarima, na osnovu njihovih riječi, dokazujem, da je za njih isto vrijeme proteklo u svim tim razvojnim procesima, da upravo oni operišu svojim formulama tako kao da vremena uopće nema. Čitavi taj vremenski problem sam zato i nabacio što i te kako razlikujem sekundu od godine, pa tražim da i oni u svoje formule, koje navodno obuhvataju čitav svijet i.sve zbivanje, uvedu vrijeme, ako žele da budu ozbiljni i naučni. Samo, dijalektičari, kako izgleda, prepuštaju baš vremenu da ostvari i njihove

142

A O