Nova Evropa

scena neće valjati ni za grotesku, Mi smo poznavali »zvezde« koje su postale omiljene, a čitava njihova gluma bila je u ljupkom i sanjarskom osmehu. (U domaćem tonfilmu »Melodija hiljadu otoka«, jedno društvance sedi za stolom, dok jedan mladić — strahovito ljubomoran na svoju susetku — neprestano okreće ćlavu, miče obrvama i poklapa ih; 6ledaocu to izgleda smešno, a sim mladić čini dojam suluda čoveka, — dakle, sasvim promašen utisak, Trebalo je, da mladić sasvim naravno sedi, a da bi njegova ljubomora došla do izražaja, bilo je dovoljno da režiser samo jedanput snimi njegovu glavu samu i u blizini sa ponešto nemirnim pogledom,) Treba još dodati, da filmska gluma zahteva stanovitu demultiplikacıju akcije, pa snimanje istodobno sa više kamera sa raznim planovima {tekovina tonfilma) može biti mnogo teža za mas usled nerutiniranosti izvodjač4., Naprotiv, snimanje raznih detalja kao maknadna ита, Кој зе uvrštavaju na odgovarajuća mesta, ukoliko nema zapreke iz tonskih razlogA, predstavlja polaganiju ali sigurniju metodu, budući da stvaranje filma nije privatno fotografiranje nego stvaralački rad pun odgovornosti za konačni utisak,

Već smo ma više mesta uporedjivali filmsku umetnost sa književnošću, i nismo. to. činili slučajno, Tako je film sam po sebi samostalan, ipak je om bliži književnosti, u njenu širem shvaćanju, nego njenu ogranku — drami, Film ima svoje maročito pismo: žive slike kinematografa, razumljive svim narodima, nisu drugo do pokretni hijeroglifi, koji se u gledaočevoj svesti transformišu u reči macijonalnog jezika, Isto tako, posmatrami dogadjaj mi memorišemo kao niz gotovih rečenicA4, Današnji pisci ispuštaju iz svojih ispisa beskrajne opise prirode ili spoljašnosti junaka, jer se time mpostavija težak zadatak na prosečnog čitaoca, — takvi opisi maju vrednosti više kao stilistička veština, Kao što knjiga govori rečima, tako i film — uz pomoć svojih pokretnih hijeroglifa — takodjer govori rečima, ukoliko je dobro sastavljen, Neke scene izazivaju ponekad literarnu stilizaciju Još neposredno za vreme gledanja, Poznato je uopšte koliko je literatura podesna za film, Često dolazi u obzir samo skraćivanje romana ili movele, jer se mora paziti na vreme prikazivanja u kimu; mače se roman {li movela daju тоа bez bitnih preinak4; а ако ih ipak ima, razlogom je obično ambicija malih ljudi da diraju u dela velikih, Publika to instimktivno zapaža i u duši protestira, Interesantno je, da se čak i »mrtva« mesta u romanu, recimo autorove refleksije, mogu prikazati u filmu; naprimer, u »Don Kihotu« (pod režijom Pabsta) vidimo na svršetku prizor knji64 koje gore, i taj traje oko pet minuta, — uvek isto, bez promene općeg plana, sve dok dlas mrtvogfa Don Kihota ne zapeva osnovnu misao romana: »Ne plači, moj dobri Sančo! Tako su moji snovi neshvaćeni i spaljeni, Don Kihot će uvek ostati medju vama, kao težnja za plemenitim i lepim ,. .«

249