Nova Evropa

spremaju »odmazdu«. Šta se desilo? Naravno, Nemačko Carstvo je bilo silno poraslo. Ali stvarni razlog bio je taj, što su klase kojima Je bilo u interesu da se održi jerarhijski poredak društva osetile kako je jedini način da se to postigne — uzdizati vojsku. I tako su one stalno podržavale avet rata, jer rat je raison d tre vojske,

Usred ovih promena u stavu gradjanske klase ostale su verne svojim interesima, U Devetnaestom Veku, nacijonalizam je bio izraz volje naroda za emancipacijom. Izuzetak su pravile Francuska i Engleska, 8šde je mnogo ranije došlo do ujedinjenja. Revolucije u Evropi Devetnaestog Veka bile su nacijonalne revolucije, To su bile pobune masa protivu Sospodar4, u cilju da se nacije formiraju ı postignu·svoju veličinu. Prirodno je da su se klase, koje su od revolucijonarnog pokreta 1789 dobile sve što su želele, borile protiv nacijonalizma, Godine 1860, francuska buržoazija bila je neprijateljski raspoložena prema ideji ujedinjenja Italije, nesamo zato što je to značilo opasnost za Francusku, već ı zato što je predstavljalo želju jednoga naroda za oslobodjenjem. Kad je papa Pije IX odbio da prizna Kraljevinu Italiju, plod Talijanske Revolucije, zapovednik papinske vojske, general Lamorisijer (Lamoricičre), izjavio Je: »Gdegod Revolucija pokaže vršak uha ili nosa, treba je pregšaziti kao besna psa«. S druge strane, u Dvadesetom Veku, želja nižih klasša za emancipacijom došla je do izraza, bar kod nekih narod, u oslabljenju nacijonalističke ideje i u težnji k internacijonalizmu. Usled toga, nacijonalizam danas hvale imućni. U oba slučaja imućni se brane protiv ideje oslobodjenja mas4, Samo se sredstvo izmenilo; cilj je isti, »Sada je vreme da se sluša«, vele oni, »nije vreme za socijalne reforme«,

Ideja mira ima još jednog neprijatelja, koješa stvara ljubav za »redom«, a to je izvesna vrsta katolicizma. Čovek nikad nije mogao čuti od Bosijča (Bossuet) ili Fenelona (Fćnelon) gromove De Mestra (de Maistre), koji kaže da je rat blagoslov božji i da je usled toga traženje mira sakrilegij. Razvoj ovoga stava išao je naporedo s pojavom demokracije, tojest, sa zahtevom ljudi da budu srećni, za koji zahtev je De Mestr jasno predvideo da će dovesti do insubordinacije, Njegovo gledište je vrlo blisko gledištu buržujskog državnika Tijera {Thiers) u Drugom Carstvu: braneći zakon Fala (Falloux) Tijer je izjavio (1851), da bi trebalo Crkvi dati nadzor nad prosvetom, jer ona propagira »mudru filozofiju, koja uči da je život čoveka na zemlji život patnje«. Gledište De Mestra je takodje u uskoj vezi sa gledištem pape Pija X, koji je 1910 prekoreo Hrišćanske Demokrate, što su zaboravili da je svrha Crkve slaviti one koji ispunjavaju svoju dužnost na zemlji »ponizno i sa hrišćanskom strpljivošću«*),

*} Osuda Silona (Sillon) od strane pape Pija X, 25, avgusta 1910,

138