Nova Evropa

савремено заједничко мерило и заједнички циљ. Тек један организован покрет са заједничким мерилом људских и друштвених вредности, који уједно садржи у себи и виши заједнички циљ и идејно сједињује основне снаге и вредности целокупнога народа, може с успехом отпочети акцију на политичко-друштвеном пољу за решавање главног проблема, а онда и за решавање свих осталих истакнутих питања. Уједињени у таком покрету, у искреном и интимном заједничком раду, већ самим тим чинићемо духовну заједницу. А рађањем сутрашњег човека у душама нашег света, и у сазнању да нам је спас и срећа у заједничком раду на истој линији, родиће се уједно у душама наше омладине и наших потомака нова зора, коју и ми већ видимо и осећамо (бар они који то желе). Шта ту остаје друго чинити, до сврстати се дисциплиновано, па ићи напред у смишљену, заједничку акцију. Јер она нам једина, данас, у овом часу, може помоћи да савладамо своје слабости и недаће, да решимо своје унутарње проблеме, и да одолимо свим спољним опасностима. Р. Ђермановић.

Savremena demokralija,

U savremenom društvu imamo nekoliko socijalno-političkih pokret& koji se medjusobno bore, S jedne strane, imamo privredni kolektivizam i etatizme više vrsta, socijalno-politički komunizam u obliku boljševizma, trockizma, Treće Internacijonale, španskih i francuskih levičara i ostalih levičarskih pokret4, od ekstremnih marksista do umerenih socijalista, S druge strane, imamo razne desničarske vladavine i pokrete, počevši od Musolinijeva fašizma pa do hitlerizma, do španskih frankaista, belgijskih reksista, francuskih i ostalih desničarskih pokreta, koji u raznim zemljama dobivaju razna imena, oblike, i sadržinu, Sredinu izmedju ovih levičarskih i desničarskih pokreta zauzima parlamentarna demokratija, sistem vladavine poznat od najstarijih vremena, a prokušan u praksi u staroj Atini i Rimu, gde je iza sebe ostavio spomenike po kojima se i danas, s pravom, vreme demokratije naziva »zlatnim vekom«, Ovim ne kažemo, da vladavine desnice i levice nisu poznate od ranije; naprotiv, počevši od egipatskih faraon4 i ranije, pa preko perzijskih saфтара, raznih tirana i despot4, do srednjevekovnog cezaropapizma, pa carizma, »samodrštva« i »kajzerizma« novoga tipa, neprekidno, tu i tamo nalazimo vladavine predstavljene u jednoj ličnosti ili oligarhiji, sa formom i sistemom vrlo sličnim sadašnjim fašističkim režimima, samo danas već sa drugom, mnogo

157