Nova Evropa

mapredno preodoljenje reakcije i preobraženje kapitalizma; a Ba-

lota vidi u gradu samo našeg neprijatelja i zove mas natrag 'k patrijarhalnosti kakova je bila pred 50 i 100 godin4, odričući se time i od umjereno-naprednog programa našeg predratnog pokreta, od vjere u progres uopće: | |

A za siromaha, kakav je naš pajižan (seljak),

Da je najbolje da ostane težak, Istrijan.

T kako da.je vidija prid sobon daleko...

Da će gradi jopet mrižu plesti Uko našega vrata. | Т da će naše oružje biti matika i lopata. (»Joža Roža«)

Ne bi bilo pravedno, vidjeti korijen sve ove Balotine evolucije wnatrag u nekom uskom nacijonalizmu. Karakteristično je baš za Balotu, da on ne reagira pjesnički ni na borbu i herojizam koji su se očitovali na čisto nacijonalnmoj osnovi (Bazovska tragedija, Cortan, i drago). U duhovnom životu Balote prevladjuje socijalnost, pa dožavši tu do skepse, pasivnosti, pesimizma, on te odnose prenosi i na nacijonalnost. Nacijonalna mskoća dolazi kod njega uslijed koncepcije socijalne potištenosti. Kod Balotina jednomišljenika i nastavljača Krvavca, ona (nacijonalna uskoća) će doći do nacijonalnog pesimizma; a kod pisca »Održanje seljačkog posjeda«, ta se koncepcija socijalne skepse i potištenosti prenosi na čitavu Evropu. Ovaku socijalnu skepsu susrećemo i u dvjema pjesmama Balote, koje prelaze horizont Istre: »Moj črni brat«ć, i — inače jedna od najljepših — »Muka božja« (Veliki Petak).

»A ja mislim, da nam se Balota izrugava« — govorio je nedavno jedam mladji i napredniji seljak, koji živi nedaleko od Balotina sela, — »kada se, došavši kući, oblačio u „korete“ (seosku mošnju). Kao da bi htio reći: „Za vas Je i to dobro i bolje vam ništa ne treba“. Ako je on za korete, zašto ih uvijek me mosi, i u gradu, ili zašto uopće ne dodje iz grada živjeti k nama u selo, kao što mi živimo. Mi želimo izaći iz našeg seoskog neznanja, a on nas u mjeg gura. A čitav svijet nas vara i izrabljuje jer smo neznalice. Volio bih mati koliko vi učeni znate, nego da mi ko dade sto hiljada Нта« ... Koliko ima najivnosti, bespomoćnosti u toj argumentacij1i, mo koliko i nekog instinktivnog uporstva i ogorčenja! I, glavno, strastvene želje k napretku, duhovnom i materijalnom! Zar da ubijamo ovu želju, da propovijedamo pokornost sudbini Ivana Svetog? ...

'201