Nova Evropa

Ideološka kičma Francuske Revolucije jeste princip suvereniteta naroda, koji je srušio u orijaškom naletu srednjevjekovni pojam države, koji se bio razvio pod uticajem hrišćanstva i feudalizma, te našao svoj izraz u apsolutnoj, od Boga posvećenoj, monarhiji. — Parola o suverenitetu naroda elektrizirala je mase u nevjerojatnim razmjerima. Svaki kramar, nedoučeni djak, ili propali advokat, osjećao se pozvan da svojom suradnjom potpomaže izgradjivanje suvereniteta naroda. U Francuskoj tada, stvarno, nije niko radio, — svi su politizirali i isticali svoje državničke sposobnosti: poput fiksne ideje obuhvatio je bio »suverenitet naroda čitavu francusku naciju. Ali to abnormalno stanje nije moglo dugo trajati. Bila revolucija ili ne, ljudi moraju živjeti i raditi, moraju obavljati poslove koji odgovaraju njihovim sposobnostima. Svaka državna organizacija, makako bila oblikovana, mora počivati na hijerarhiji; ne može postojati zajednica u kojoj nema socijalno podredjenih: uvijek će na vrhovima društva biti mjesta samo za mali broj ljudi, dok će se većina morati smjestitiu ravnici.1] većina francuskog naroda vratila se normalno na svoj posao, vlast je stvarno ostala u rukama jakobinske manjine: sadržina suvereniteta naroda u stvari bila je ispražnjena. Time što se većina francuskog naroda dezinteresovala politikom, već je bio duhovno ptipremljen Termidor. Pad Robespjera je samo formalno sproveo likvidaciju Revolucije.

Postavljanje istorijskih analogija previše je subjektivno а да bi bilo baš tačno mjerilo za bitnost povjesnih dogadjaj4. I sličnost Francuske Revolucije sa Ruskom samo je periЕетпа, — ро Samoj sadržini obje ove revolucije nemaju ništa zajedničko. Ali je jedno svakako upadno: duhovnost prosječnog čovjeka nije se izmijenila od Francuske do Ruske Revolucije. Prosječni čovjek nije revolucijonar, i njegov eventualni revolucijonarni alfekt vrlo je kratkotrajan. Tu Činjenicu je daleko bolje shvatio revolucijonarni praktičar Staljin od teoretičara permanentne revolucije Trockog. lako je Trocki sam na sebi iskusio nerevolucijonarnost širokih mas4, on je njemu svojstvenom upornošću ostao kod svoje teze o revolucijonarnom instinktu mase. Od godine 1917 do 1924, dakle baš nekako do smrti Ljenjina, pokretna snaga gomil4 bila je oličena u elanu za svjetsku revoluciju. Kao što

183