Nova Evropa

je u Francuskoj Revoluciji motor za mase bio sadržan u paroli o »suverenitetu naroda«, tako je lozinka o »svjetskoj revoluciji« mobilizirala i elektrizirala ruske mase. Ali, nakon nepunih sedam godin4, moralo је doći do popuštanja tog elana: mase. su bile zamorene, a život je tražio sitni, svakodnevni rad. Zamorene mase rado su slijedile Staljina, koji im je svraćao pozornost na te svakodnevne potrebe, napuštajući maglovite sfere »svjetske revolucije«. I revolucijonarni perijod od 1917 do 1924 bio je takodjer tek jedan umetak, epizoda: ruski čovjek se vraćao natrag svojoj zemlji, radeći planski na njenoj izgradnji. Novi sovjetski patrijotizam vezao se sad uz stari predrevolucijonarni patrijJotizam carizma, i u tom novom okviru grupirao je ruski narod. Današnja faza ruskog prodora nema nikakve ideološke veze sa Svjetskom Revolucijom, već je posljedica novog sovjetskog nacijonalizma. Veliki revolucijonar Trocki nije se znao snaći u ruskoj stvarnosti. U tome je njegova tragedija.

Računajući sa konkretnim činjenicama, Staljin je imao pravo: »Ko hoće voditi pokret, mora voditi rat na dvije fronte: protiv onih koji zaostaju, i protiv onih koji odviše jure naprijed...« Taj je rat Staljin vodio bezobzirmo, i njegove je strahote prostodušno priznao. Kad ga je Ledi Astor pitala: »Kako dugo ćete još ubijati ljude?« — on je sa brutalnom iskrenošću odgovorio: »Dok bude potrebno«.

Poznati švajcarski anarho-sindikalist Brupbaher (Fritz Brupbacher) kaže — u svojim uspomenama — O ТтосКога: »Оп je neosporno neobično darovit i ozbiljan čovjek. Kad sam ga u Cirihu (1914) upoznao, izgledao mi je već veoma autoritativan. Za njega su ljudi šahovske figure: čovjek kao individuum njega ne interesuje; u čovjeku за zanima samo opće-klasno, kako je to slučaj kod svih političara. Jednom prilikom sam mu rekao, da je ideal moje politike da uzmem kao polazište pojedine individue sa svim njihovim nijansama, dok je njegov politički objekt opći čovjek, opći klasni čovjek. S tim shvaćanjem on je bio saglasan. Kao svi marksisti, bio. je megaloman, jer se svaki marksist mora smatrati kao zastupnik i saradnik božji, tojest istorijske nužnosti na zemlji. Kao svi marksisti, znao Je kamo kreće svjetska istorija; kao svi marksisti, imao je oholost i ponos

184