Ritam

HEROJI (NI)SU UMORNI

Postoji bezbroj razloga za tekst o The Rolling Stones. Pojava novog, ko zna kojeg po redu, albuma pod imenom “Voodoo Lounge” je najmanje važan povod za tekst o “najvećoj rock’n’roll grupi na svetu”, Šta, nairae, znači još jedna ploča, bolja ili loša, svejedno, u briljantnoj karijeti čiji su dijamantski vrhovi ispisivali najznačajnije stranice tajnog dnevnika jedne generacije? Ništa, verovatno. Muzika The Rolling Stones, zabeležena na njihovim albumima i fabuloznim singlovima, odsvirana na nezaboravnim koncertima, izvela je jednu slavnu generaciju svetske mladeži iz tamnice malogradanske uskogrudosti i programirane dosadne budućnosti u predele slobode koji su nudili mogućnost za novo, onginalno redefinisanje egzistencijalnih i emocionalnih konstantni svakodnevnog življenja. Žestoka i vibrantna muzika The Rolling Stonesa rušila je crvotočne kulise jednog dosadnog sveta i otvarala put za trijumfalni hod “hrabrog novog sveta” koji je nastajao na ulicama evropskih i američkih gradova. Singlovi The Rolling Stonesa, te male plastične tvorevine sa dve Jagger - Richardsove pesme, najznačajniji su elementi nove osećajnosti koju je stvarala ona generacija što je šesdesetih imala svoje zvezdane trenutke. Predanim preslušavanjem singlova Stonesa iz tog vremena mogu se nazreti obrisi složenog sentimenta u kojem su koegzistirali duboka sentimentalnost i otvorena violentnost, strah, zebnja i naslućena apokalipsa pored nežnosti, čežnje i krhke nade. Tim sentimentom bio je ispunjen prostor nove slobode i on je bio spiritus movens mladih Ijudi tog vremena, za ko jim su išli onog proleća ‘6B ulicama Pariza, Praga, Beograda, u potrazi za novim, boljim svetom. Mladi buntovnici i njihovi pesnici - to je, čini se, pravi referentni okvir za priču o The Rolling Stones. Najveća i najduža karijera rock’n’rolla - karijera The Rolling Stones - započelaje, kako beleže pedantni enkciklopedisti, 21.7.1962, godine, iznenadnim nastupom u londonskom Marquee Club-u. Alexis Korner i njegov band, inače regulami izvođači, imali su nastup na radiju. Trebalo je naći zamenu. Izbor je pao na The Rolling Stones. Tako je ova grupa, tada dvadesetogodišnjaka, ušla u bitničko-boemski krug londonskih Ijubitelja jazza, bluesa i rhythm & bluesa, koji su u iskrenosti i otvorenosti bazičnih muzičkih idioma severnoameričkih cmaca nalazili sklonište u kojem su mogli da vidaju posleratovske rane izgubljene generacije koja u filistarskom svetu svojih očeva nije videla budućnost za sebe. Energični, brzi i bučni pristup The Rolling Stonesa standardima pomenute muzike ukazivao je da ovi momci imaju poseban rakurs iz kojeg gledaju na stvari. Mada su u početku karijere, sve do pojave “(I can’t get no) Satisfaction”, Stonesi mogli biti shvaćeni kao reproduktivni band čiji je repertoar bio sastavljen od standarda bluesa, rhythra & bluesa i ranog rock’n’rolla, njihova interpretacija se razlikovala od drugih grupa slične provenijencije koje su se množile na britanskoj sceni toga vremena. Reklo bi se da su The Rolling Stones i The Yardbirda bile jedine gmpe koje tmsfigurisanjem bazičnih idioma trasiralc put za veliki trijumf rock’n’rola koji će uslediti. The Yardbirds su to radili na muzičkom planu: neuobičajenom, ogoljenom instrumentacijom,

Ili - THE ROLLING STONES pružaju utočište poslednji put... sa dominantnim gitarama (čuveni trio Yardbirds gitarista: Clapton, Beck, Page) oni su simplifikovali bazičnu formu, stilski je uobličili i derivirali gitarističku žestinu, stvarajući na taj način potpuno novu matricu. Treba čuti njihovu verziju Diddleyeve 'Tm man” iz koje se kako tvrde neki aktuelni teoritičari (Jon Savage) ispilio punk, ili originalnu “Shapes Of Things”, u kojoj je Jeffßeck definitivno redefinisao ulogu gitare u zvuku rock banda. The Rolling Stones su modifikovali bazične idiome na drugi, reklo bi se složeniji način. Može se, naime, reći da su agresivnost, seksualnost i iskrenost bitne karakteristike rhythm & bluesa, bluesa i ranog rock’n’rolla. The Rolling Stones, Mick Jagger i Keith Richards pre svega, prihvatili su prve dve odlike, hipertrofirali ih i učinili glavnom odlikom svoje muzike. Za iskrenošću nisu težili, svesni činjenice da kao beli Englezi imaju sa svim drugačiji emotivni sklop od sevemoameričkih crnaca. To svojstvo forme, zbog kojeg su, paradoksalno, i zavoleli rhythm & blues, blues i rock’n’roll, učinili su metom svojih artističkih napada. Ironizirali su i karikirali iskrenost. Umesto nje su, vrlo svesno, odabrali vulgamost i violentnost kao treću bazičnu odliku sopstvene muzike, želeći verovatno da time izraze svoju odvratnost i prezir prema dosadi, turobnosti i rigidnosti sveta koji ih je okruživao. Tim malim pomacima Rolling Stonesi su iscrtali obrise svoje poetike i inaugurisali bazičnu rock’n’roll istinu: STAV JE SVE. Da li su to radili svesno ili intuitivno, kolika je uloga Andrew Loog Oldhama u profilisanju estetskog kreda "kotrljajućeg kamenja" - to su pitanja na koje treba potražiti odgovor u debelim knjigama napisanim o ovoj grupi. Sjaj Muzika The Rolling Stones toga vremena - zavodljiva mešavina Willie Dixona, Chucka Веггу-ја, Buddy Holly-ja, Sama Cookea, destruktivnog tona, arogantnog stila i apokaliptičnog izvođenja, da parafraziramo Топу Palmera, privukla je pažnju mlade publike. Njihovi singlovi zauzimali su viša mesta na top listama. Prvi No. 1 u Britaniji postigli su četvrtim singlom na kojem se nalazila obrada Bobby Womack-ove pesme iz repertoara njegovih The Valentinosa “It’s All Over Now”. U to vreme Jagger i Richards poči nju i svoju kompozitorsku delamost što otvara novu stranicu u istoriji The Rolling Stonesa. Trijumf njihovog autorskog umeća dogodio se 1965. godine kada se pojavila pesma “(I can’t getNo) Satisfaction”. Celokupno muzičko i skustvo banda inkapsulirano je u tri minuta pesme “Satisfaction”. Eksplozija ritma, žestine i skrivenih značenja koja se dogodila na ovom singlu jedan je od vrhunaca Stones karijere. Keith Richards je ovom pesmom vaspostavio umetnost riffa u rock’n’rollu. Riff, kratki, ritmički übitačni, muzički efektni, pasaž postaje od tog trenutka zaštitni znak zvuka Rolling

46