RTV Teorija i praksa

KRITIKA

Zorica Jevremović

SPOTOVI NOSTALGIJE (IV)

O KALEIDOSKOPSKOJ TELEVIZIJI ILI ŠTA U STVARI TELEVIZIJA STVARNO RADI NARODU Dok okrećete kaleidoskop, tu materijalizovanu, oprostorenu šarenu lažu, ono što vam prvo pada u oči je ograničenost prostora u kome stakliči jarkih boja izvode svoju igru simetričnih figura - bezizgled. Rastojanje između osovine, centra kaleidoskopske izlomljene kružnice i njenih oktogonalnih strana, pri svakom okretu ostaje isto: samo raspored kohčina novousredsređenih stakhća biva uočen kao obhčje promenljivosti, kao inovacija, kao odhka „propusnosti” strukture za primanje neke nove, i ne geometrijske figure. Čar gledanja u kaleidoskop svodi se na traganje za onom varijantom figure koja če se najviše udaljiti od početne figure upravo po poimanju njenog ~na nov način svladanog zatvorenog prostora”. Tempo okretanja kaleidoskopskog valjka postaje brži kad se pričini da je na vidiku varijanta koja će „ukinuti” centrifugalnost prostora i svođenje njegovih ivica na „puku” granicu sa prostorom van domašaja gledaočeve ruke. Pri tom, lepota pojedinih varijanata (sklad spoja veličine, obhka i boja stakhća u svakom pojedinačnom isečku, i njihov međusobni odnos) izaziva osećanje permanentne nedostatnosti. Gledalac teži da razruši tek ispostavljenu figuru uživajući samo za trenutak u novoj varijanti pošto mu teskoba oktogonalnog prostora ~ide na očni živac”. Novim ucelinjenjem staklića gledalac dobija samo novi raspored sadržajnih elernenata kaleidoskopske strukture: forma (oktogonalni prostor sagledan kroz mračnu komoru kartonskog valjka) i sadržina (iz date geometrijske figure ka narednoj varijanti) ostaju u potpunosti iste. Figura u novoj varijanti biva čitana kao produžena shka iste poruke. Vizuelna neuroza se pojačava: gledalac prelazi preko značaja gotove figure i pažnju usredsređuje na samo nastajanje, razrastanje oblika. Ah, kao u vicu o uverljivosti

151