RTV Teorija i praksa

prizora fatamorgane, upravo ta težnja da se kaleidoskopski „perpetuum mobile” zaustavi odvodi masu staklića u za trenutak nepretpostavljenu ali istovremeno i jedino moguću varijantu. Prave inovacije u kaleidoskopskoj slici i nema. Novi pokret rukom (s desna na levo ili s leva na desno - svejedno) pokreće isti put bezizglednosti: nova varijanta = staro čulno, vizuelno nezadovoljenje. Nova varijanta šarene laže = stara varijanta njene tajne. Za decu ravna lepoti samoj, odraslima jednaka mehanički penetriranoj iluziji. Gledaoci našeg televizijskog programa dele zaludnu aktivnost gledaoca kaleidoskopa u prisustvu emisija takozvanog „mozaičnog tipa”. Emisija, kojih je svakim danom sve više u programu a koje se međusobno razlikuju tek po „boji i „veličini” staklića (po tematici osnovnih numera), emisija za koje postoje podaci da su u samom špicu popularnosti. Zaista, kakva je bitna razlika između jednog Nedeljnog popodneva, Beogradske hronike ili Vikend programa? Ili, između Vikend programa i Subotom weče? Ima li uopšte razlike u načinu informisanja u nabrojanim emisijama? Koliko jedna drugu oponašaju oponašajući dobro isprobani ključ ~od svega po malo - narod voli promenu”? Rečju, da li se politička vestiz Nedeljnog popodneva razlikuje od one izrečene u Beogradskoj hronici i, nadalje, od one iz Dnevnika? Ili, da li se upotreba zabavno-muzičke numere u Vikend programu razlikuje po čemu od one iz Nedeljnog popodneva? Nema nikakve potrebe stvarati famu: i Nedeljno popodne i Beogradska hronika i Vikend program imaju u svom sadržaju, u osnovnoj strukturi, istovetne elemente: zabavno-muzičke numere (u beogradskoj produkciji + narodne pesme) + političke vesti + vesti od opštedruštvenog interesa (sportski rezultati, meteorologija, dometi festivala, dostignuća kulturnih i naučnih radnika). Istini za volju, Vikend program je već posle nekoliko emisija odstupio od dnevno-društveno-političkih informacija ali mu je zato srodnostsa emisijama koje počivaju na mozaičnoj dramaturgiji ~s malo muzike i priče u studiju se može provesti i po nekoliko 'časova”, očigledna. Na isti način, to što Beogradska hronika ima kao osnovnu, uopštenu numeru ~sve o Beogradu”, ne čini ovu mozaičnu emisiju posebnijom, niti manje oveštalom. Sindrom mozaičnog mišljenja - postavljanja svih ideja u jednu horizontalu - leži pre svega u bolešljivosti organizama naših televizijskih kuča koje već hronično leče svoje bolesti (išijas emocija i ideja!) lekovitom travkom zvanom „bolje gladiti nego buniti”. Ruku na TV ekran: da li u emisijama kao Nedeljno

152