RTV Teorija i praksa

ova naručena pesmica ostaće kao svedočanstvo jednog načina televizijskog mišljenja koje ima te smelosti da se u brk podsmehne gledaocu na njegovoj stisnutosti dok Ona, televizija, „za. njega misli”. DECI OD STIROPORA TREBA ODUZETI IZUMITELJE Ima već skoro godinu dana kako poznajemo Voju i Sanju. Zapravo, kako smo zapamtili njihova lica, stas i glas. Voja i Sanja, protagonisti Malogprograma (TV Beograd, urednik Olivera Pavić), tri puta nedeljno pre podne (premijerno) i popodne (reprizno) u okviru Školskog programa pokazuju vršnjacima, uz pomoć profesionalnih glumaca, poznatih ličnosti iz sveta sporta, nauke i kulture, ~šta u životu šta znači i zašto je to važno znati”. U formi mini-lekcija tretiraju se prosti pojmovi kao „čovekovo zanimanje”, „čemu higijena”, ;r zbog čega treba znati bon-ton”, a ide se i do višeslojne problematike kao što je pitanje razvoda odraslih. Pri tome, ovo dvoje dvanaestogodišnjaka iskazuju onoliko senzibiliteta za pojavnosti koje komentarišu, koliko su izgleda sami po sebi psihofizički oboružani. Naime, i pored više od stotinu puta pojavljivanja pred kamerama, ovo dvoje dece poseduje u ponašanju nešto što sasvim ne odgovara potrebi ovih petominutnih zapisa o životu. Kažem - u ponašanju - mada bi se to moglo zvati i „načinom glume” jer to što izgovaraju ponajviše liči na bubalački naučen tekst I devojčica i dečak glume glumu oponašajući visokoparnost dece profesionalnih glumaca, kako u načinu postavljanja pitanja gostima tako i u pitanjima koja postavljaju jedno drugom. Odmah treba reči da je televizijskom hroničaru teško govoriti o ulozi dece-neglumaca u emisijama koje su po sebi mešovitog karaktera (i igrane i dokumentarne) pa se na neki način postavlja pitanje ima li smisla procenjivati nešto što može a i ne mora biti ono što se u klasičnom smislu reči naziva „uživljavanje u lik”. S tim u vezi, pominjanje punog imena i prezimena protagonista Malog programa čini se neprimererdm tim više što se njihov rad podvrgava komunikološkoj proceni. Ali to da se ovo dvoje dece očigledno s naporom uživljava u likove dece-voditelja, navodi na potrebu da se ipak postavi pitanje zbog čega ovaj dečak i ova devojčica čine ono što čine pred kamerama. Pažljivom oku posmatrača ne može izmači nelagodnost koja prati svaku pauzu koja usledi između onoga što izgovore Voja ili Sanja. Štaviše, ne oseća se nikakva razlika između ovo dvoje dece u tome kako artikulišu reči, kako „traže” akcent u kao ni u

157