RTV Teorija i praksa

propratnoj mimici i gestici. Baš kao da su blizanci (a nisu) oni deluju kao teledirigovani mini-voditelji. tačnije, u njihovoj „telegeničnosti” se oseća nečiji rad - rad odraslih, svakako. Ali, koliko je tome doprinela teievizijska eMpa na čelu sa rediteljem (Branka Bogdanov je najčešče reditelj) teško je utvrditi. Jer, gostovanje male Sanje u Magnetu u kojem je primala čestitke za stoti Mali program na onaj isti deklamatorsko-deklarativan način koji dobro poznajemo iz njene matične emisije, zaključivanje vodi na drugu stranu. Vrlo je moguče da ovo dvoje dece na isti način i u životu, van domašaja kamere, izigravaju važne i dobro vaspitane male osobe. U svakom slučaju, to što ovo dvoje dece uporno ostaje u programu (zbog čega uvek ista deca?) kazuje da je urednik emisije, odnosno, redakcija Školskogprograma prezadovoljna učinkom njihovog rada. Ne može se reči da ono što izgovaraju Voja i Sanja zvuči starmalo jer je tekst tako napisan (uopšte je teško pretpostaviti da ovo dvoje dece doda i jednu svoju reč ili kaže svoju varijantu rečenice). A tekst po sebi sadrži uglavnom prigodne asocijacije koje svako dete može lako shvatiti i tako problem koji emisija zagovara povoljno apsolvirati. Međutim, ono što ostaje kao otvoreni problem pored navedenih, jeste da profesionalni glumci u komunikaciji sa ovo dvoje dece podležu istoj lažiranoj glumi iliii „šmiri” kako se glumačMm žargonom naziva „imitacija glumačkog lika”. Tako se, u emisiji pod nazivom Gliša dobija šamar (23. april 1979) ne zna ko je veči imitator dečijeg lika, Bora Stjepanovič ili Voja i Sanja. A kad se deca, vršnjaci ovo dvoje, nađu sa njima u ravni ispitanika, onda se tek može uočiti razlika između dece i dece. U tom smislu bilo je tužno i gledati i slušati emisiju pod nazivom Prvaci znanja kod predsednika Srpske akademije nauka (12. februar 1979). Među četvoro nagrađene dece (šampioni znanja iz hemije, fizike, biologije i astronomije) možda se prirodom stvari i moglo naiči na ponešto „starmali ton” ako ni zbog čega drugog a ono što oni, prvi među sedamdeset hiljada takmičara, debituju i kao „veliM” radnici i kao „uzorci dobre dece podobne da se pojave pred televizijskom javnošču”. No, ovoga puta oni koji je trebalo da utiču da deca budu što opuštenija i prirodnija, ispali su veći stranci u poseti kod Pavia Saviča no gosti nagrađeni đaci. Primer jednog Voje i jedne Sanje nije usamljen. Decu od stiropora naša TV produkcija izbacuje redovno i u dovoljnim količinama da se več i deca pred ekranom pitaju ~a zašto su sva ta deca uvek tako pametna, fina i uzvišena?” Jedan od največih promašaja naše produkcije u osmišljavanju odnosa deca-odrasli

158