RTV Teorija i praksa

nagoneči nas da postanemo uzbuđeni svedoci trovanja beznađem zahvaćenog čaršijskog sveta i nadiranja beskrupuloznih primitivaca iz napuštenih patrijarhalnih civilizacija u satrulu gradsku civilizaciju zadovoljstava dočaranih nam izuzetno uzbudljivim slikama vitalne turbulencije karavađovski modelovanih likova i psihološki moderno obasjavanih karaktera: pred nama kao da u ovaj tren ohološću sputane i zamršenim strastima razarane egzistencije pucaju pod kopitom mćna slično Ijušturama rakova i školjki, i drhtavo meso usuda, oblikovano foknerovskom silovitošću pre no što je veliki pisac američkog Juga iskazao ijednu reč, rađa se i umire u suncu i u prašini. U delu Borisava Stankovića, kao i u delu Vilijema Foknera, sve što živi, pa i čovek, srlja ni iz čega ni u šta, i niotkud nikuda. Ipak, u Bore Stankoviča, kao nekoliko decenija kasnije i u Vilijema Foknera, ozarenost zbog čuda nazvanog Ijudsko trajanje, preko beznađa na čijem bridu osvanjuje svaki voljni čin, i praznine čijeg se besmisla domaže svaka želja kad se ostvari i svaka misao čim se ovaploti u životni stav, rasprostire veo kosmičke transcedencije, da bismo se u nju danas, isto kao i u vreme kada su dela obojih stvaralaca nastajala, upleli kao u mreže sopstvene sudbine. Ipak, odluka da se prihvatim „vizuelizacije” kapitaine tekovine srpske kulture donesena je sa dvoumljenjem Razlozi za skepsu manje su poticali iz zazora od neizbežnog budučeg poređenja filma sa književnom osnovom, onog übitačnog akademskog cepidlačenja oko sličnosti i razlika što se po pravilu završavaju, čim je u pitanju „velika” literatura, na štetu filma; više iz bojazni: kako nadvladati obeležja vremena? Kako probiti opnu izlučenu iz boiećivosti i nostalgije; na koji način iz fesova, mintana i dimija iščupati čoveka sa svim njegovim iznenađujučim dvojstvima - nežnošču i krvološtvom, trzavicama, nespokojstvima i predodređenošču za samouništenje, svim onim otvorenim ili prikrivenim raspolučenostima nagona: skokom u osvetu ali i u praštanje, neotpornostima na grabež, silu i übojstvo, a spremnostima na dobročinstvo i kajanje? Kojim načinom filmovanja sačuvati patos literarne kreacije, a odstraniti teatralnu patetiku čijim su nam dugim jecajima i sumanutim gestama zagađena sečanja? Sme li se, ako ustreba, ukloniti s literature piščeva pozlata, taj iskričavi prah što mu ga je, na sve što je ostavio za sobom, navejala nostalgija za čarobnim, u nigdinu oteklim dobom detinjstva i mladosti i, ne zanemarujući ni bol ni patnju, širom otvoriti vrata pakla, da se pred okom današnjeg bioskopskog gledaoca ožežena put na plamenu nagona i želja trza i grči u

126