RTV Teorija i praksa

zanosnoj lepoti koliko i u nepodnošljivoj gnusobi između kojih granica nema, i tako mu srž i bit, ogoljenu poput kosti, lišiti folkiorne dekorativnosti? Kako sve to staviti savremenicima na uvid, u nadi da če strast za življenjem i muka od života iz onog doba zaguditi svoju muklu melodiju i po nervima današnjeg konsumenta, a po tamnim duševnim lavirintima tog današnjeg uznemirenog potražioca umetnosti, razapetog izmedu želja i mogućnosti, zakona i prestupa, začuđenosti od rađanja i ustravljenosti pred smrću zaurlikati olujni vetrovi najvećeg mogućeg egzistencijalnog nespokojstva i najdublje strave u čiji je bezdan Ijudsko biće hipnotički zagledano? Poželeo sam da odem u Vranje. Da vidim gde se Bora rodio. Da stupim u kuću u kojoj je proživeo svoje mlado doba. Nadao sam se da ću, možda, u današnjim licima nazreti crte njegovih junaka - surovost i požudu u muškaraca, lepotu i podatljivost u žena. Da će negde, a da ne znam ni gde ni na koji način, briznuti isti sok, zažuboriti isto vrelo, zamirisati isti bokor kao u davne dane - teško je verovati da su sve spone između tajanstvenih i tajnovitih vidova života, negdašnjih i sadašnjih, zauvek pokopane. Krv, kao ponornica, protiče, ista, kroz vreme i kroz Ijude. Treba je - mislio sam - samo sačekati na pravom mestu, pod zaklonitom stenom, kraj pećine iz koje šildja od iskoni. Ali ja sam u Vranju, jeseni 1981, naišao na ruglo bez premca Haos srbijanskog obezglavljenog urbanizma, s nemilosrdnim uništenjem svega što podseča na prošlost i majmunskim oponašanjem najbezličnijih provincijalnih predstava o modernom metropolisu, u toj varoši je, kroz neverovatnu zhrku megalomanije, neukusa i primitivizma, doveden do apsurda Nezgrapni kubusi neusklađenih veličina i boja, oljuskanih fasada drzovitim nehajem prepuštenih brzom propadanju, kao da su pijanačkom rukom razbacani duž i preko nekadašnjih sokaka, popločanih razbijenim betonskim trotoarima ili ostacima drevne turske kaldrme, po čijim se kolovozima od prljavštine i smeća ne može hodati: po savremenim shvatanjima seoskih pridošlica, ti krivi, rupčagama izrovani, prašinom, slamom ili blatom zatrpani prolazi, kao i same zgradurine, izuzev kuća iz predgrađa koje su sami sazidali, za sebe, nisu ničiji, Tako se stiče utisak da ni grad, pun bezličnih izioga i prodavnica, ružnih kafana i mnogobrojnih, kasarnama nalik škola, preduzeća, fabrika, ustanova, sudova i komiteta, u koje, probijajuči se kroz rđavo organizovanu saobračajnu vrevu, nadiru službenici, đaci i ostali žitelji grada, ne pripada nikome. Pošast sive osrednjosti, uočljive u odeči, u ishrani, u konfekcijskim tkaninama i sintetičkoj obući, u jednoličnosti

127