RTV Teorija i praksa

dnevnih novinskih štiva, u drzovitosti dezorijentisanog ponašanja bez čvršćih moralnih uporišta, i u narkomaniji krivotvorenim alkoholom i dirigovanom televizijskom omamom, sve i svakog podvodi pod zajednički imenitelj. Gde je to „staro Vranje”, taj bakrač u kome se krčkao legendarni Borin bol i sa čijeg su dna srkali žudno svi, več čitavo stoleče, sirup za üblažavanje jalove balkanske emotivne raspojasanosti? Ima li traga idili kakvu je jednim delom pisac, tragajuči za sopstvenom izgubljenom prošlošču, iskovao kao najlepši kujundžijski ukras, da bi je neumerenim „doradama” bezbrojni tumači i interpretatori preobratili u jedan od najogavnijih nacionalnih mentalnih kičeva? Ili sva ta „lepota” nije nikad ni postojala do kao fikcija u neobuzdanom stvaralačkom požaru genija? Samo u pojedinim, uz skute gigantskih novogradnji ščućurenim rabatnim zdanjima od drveta i naboja, čiji su krovovi pokriveni čeramidom - u Pašinom konaku preuređenom u muzej, u amamu izgubljenom međ palanačkim kućerinama, staroj pravoslavnoj crkvi, svojim tvrdim zidovima i niskim lucima više sličnoj tvrđavi no hramu Božijem, i Baba Zlatinoj ulici, jedinoj uličid što ogradnim zidovima s vratnicama, kapidžicima i niskim starinskim kučama podseča na Borino Vranje - mogućno je onjušiti miris minulog doba, taj jedva prisutni vonj koji se, slično istanjenom povesmu, vije iznad šimšira, bunara, doksata i posrnulih boravišta. Taj isti bajati dašak lebdi i međ duvarovima Borine rodne kuće, počivajuči ponad muzejskih eksponata kao poslednji slabašni plamičak sa pepelom zasutog ognjišta. U životu, na ulicama, po stanovima i savremenim nadleštvima i ustanovama, kao i na fizionomijama današnjih Vranjanaca, od minulog doba ni traga. Zahuktala pauperizacija, odbacujuči sve što se nekada krštavalo „lepotom duha”, i svoje je primitivne horde, pohlepne na udobnosti savremenog industrijalizma, obezglavila obmanom da samo ovaj cas u kome smo jeste jedina istina; velika praznina, umesto vere u bilo kakvog boga i iluzije o bilo kakvom smislu čovekovog postojanja, progutala je u nepovrat svaku tradiciju; sa njom i poslednje tragove bivših civilizacija ovog podneblja i gotovo svaki rezultat prethodnih kultura. Ponos Borisavom Stankovičem u savremenoj pseudourbanoj sredini pričinjava se da je bez korena - taj ponos ne podrazumeva i uvaženje individualne kreacije, jer se ne zasniva ni na kakvom negovanju kulturno-istorijskog kontinuiteta: reklo bi se da počiva jedino na oholom samozaljubljeničkom prepoznavanju bolne emocionalnosti besmislom unakaženih duša današnjeg

128