RTV Teorija i praksa

pograđanjenog seljaštva u gnjiloj bolećivosti stare čaršije u propadanju. VRA NJE Grad u kome još se čeljad s'tidi, Naše Vranje, milo, „žuto cveče” Nema toga k’o ga jednom vidi I oseti, da ga posle neće! Nad njim, gore, bujni vinogradi; Pod njim, dole, Morava se vije; Derti sevdah kroz sve srce bije Meraklije i stari i mladi. Obraz doma očuva do kraja, Glas i ponos... za raskoš ne mari: Živi kao vredni mu užari. Al’ mu pesme žal pleni, osvaja Žal za mladost, kada srce gore K’o knez-pero Stankovića Bore - objavio je izvesni Blagoje K. Ristić ovu pesmu u svojoj zbirci Otadžbinski đerdan još pre rata kao kvintesencu nadonalnog kiča, jednu ođ najčistijih oblika degradacije umetnosti največeg srpskog prozaiste, i ona bi, bez sumnje, danas mogla biti pretvorena u efikasan visokotiražni novokomponovani nacionalni šlager. Valja priznati: ovi stihovi jesu ono što je u svesti „naroda” jedino sačuvano iz polifonog Stankovićevog dela. Tim istim cmizdravo-napirlitanim tembrom zvonile su, zvone i zvoniče sve Koštane, njime su nabijeni svi Mitketovi plačipičkasti izlivi tuge od „žala za mladost”, sa njega se još uvek übira smola za tamjan kojim se po školama masovno okađuju Ijubavni jadi iz Uvele ruže ; iz ovakvih stihova cediće se i daije bljutav sok „lepote” i „poezije” pustog turskog, čije če se zločiniteljstvo smatrati specijalitetom, s ponositom radošću uništavane naše orijentainosti. Ima h ičeg osim veoma skromnih muzejskih podataka što bi me spojilo s duhom onog doba - pitao sam se dok sam lutao Vranjem, koje niti stilom svog savremenog življenja, niti uniformnošću stereotipnog modernog mišljenja s Vranjem Bore Stankovića nema ničeg zajedničkog. I verovatno bih napustio legendarnu čaršiju s juga Srbije, legendarnu isključivo

129