RTV Teorija i praksa

zaslugom svog genijalnog žitelja iz druge polovine prošlog veka, uveren da je sve negdašnje umrlo i svaka žila davno presečena, da slučajno nisam, uveče, u bašti jedinog gradskog hotela, sazdanog davno pre rata, čuo svirku duvačkog orkestra Bakije Bakiča. Veče je bilo toplo, zasičeno mirisima prašine i prženog mesa; ta blaga mlakost jesenje večeri kresala je nadu da će se kroz vonj užarenih zidova i razbijenih pločnika prokrasti i slatM zapah zrelog grožđa, krušaka i dunja s obližnjih brda - iluzija bez ikakvih realnih osnova do u našoj spremnosti da senzualnost jedne literature, iz Ijubavi, u sebi preobratimo u činjenice. Ali ono što su čula uspevala da registruju nije izlazilo iz okvira banalnosti: dugi niz stolova pod venjacima i pod drvečem, kuvarice u belim keceljama kraj zadimljenih roštilja na čijem ćumuru cvrče i praćakaju se gomile čevapčiča, prisna, ležerna poslovnost konobara, dostojanstveno šepurenje sredovečnih bračnih parova, veseli žagor mladeži, čas nestrpljiv i bučan, čas zbunjen i neodlučan, sumorni nesuzdrž pojedinaca mučenih samoćom ili nezasitošču poroka; čak su i prve zvučne eksplozije orkestra Bakije Bakiča, uz Fejata Sekdiča iz Bojnika i Raku Kostiča iz Lukova najčuvenijeg „dragačevca”, zvučale konvencionalno. Posle virtuozno odsviranog Kondorovog leta, te bolne melodije s Anda, koja je svoje zloslutne krike širila pod vranjanskim nebom kao da je ovim predelima krstarila oduvek, počela su, na moj užas a na zadovoljstvo meštana, da se ore, trubama ispredane, tupanom ganjane, popularne zabavne i novokomponovane melodije - sve, pa i ova moćna svirka devetorice Cigana s podijuma u dnu hotelske bašte, gušila se, kao i opipljivi svet u kome je nastajala i kome je bila namenjena, u sivilu i neukusu, Pod utiskom svih tih čulnih senzacija što, od mog prispeča u Vranje pa do ovih večernjih časova, nisu ni u čemu menjali svoje osnovno obeležje, bio sam spreman da ustanem i da odem Da se udaljim, opustošen, s presahlom i poslednjom nadom u mogučnost prepoznavanja duha umetnosti u kvintesenciji životnog realizma Bio sam spreman da razočaravajuće impresije preobratim u zaključak i da, konačno, i ovu avanturu, kao i mnoge prethodne, svrstam u najbogatiju tekovinu svog života - u poraz. Međutim, iznenadno, slično letnjoj nepogodi, onim nepredvidljivim čudima prirodnih elemenata što čoveka, svodeči ga u hip na trun ili sićušnu bubu, ispune neobuzdanom radošću iii neobjašnjivim strahom - radošču zbog promene koja je sinonim trajanja, i strahom koji nije ništa drugo do

130