RTV Teorija i praksa

munjeviti let u ništavilo iščeznuča - mlako ćarlijanje zvučnih banalnosti neprimetno se, neznano ni kako ni kad, preobražavalo u potmulu tutnjavu; to se s horizonta prikradao preteći bruj divljeg melosa, onog iskonskog paganskog zvuka čiju sam kanonadu, kao poslednji simptom kontinuiranog isijavanja duha jednog naroda željno očekivao da se oglasi ma gde i ma kad, I evo, prasak i orljava zasuli su mi čula kao gradobitni oblak; sev duvačkih instrumenata i krici uzburkane krvi što kroz svirku i igru vapije za rasterečenjem u oplodu i krvološtvu, odjednom su prisutne, do tog časa zaokupljene čeretanjem ili dokolicom, prinudili da se prenu, i pod sve dubljim i strašnijim naletima praiskonskog zvuka - tog seljačkog, u surovim planinama, bistrim rekama i smolastoj crnici, kroz znoj, radosti muku ceđeni kliktaj za zaumnim objedinjenjem da se i sami, neznano ni kako ni kad, objedine kao u kakvom opštem onesvešćenju, udružujuči pomučenu svest i rastrojene živce u jedinstveni zanos, onaj neodložan iracionalni pokret nacionalnog biča pod čijim se korbačem, još od iskoni, propeo, ka nama, ne usporavajuči pomamni galop ni do današnjeg dana. Odjednom se sve uskomešalo iako su tela još bila mirna - mirna do te mere da su ukočeni udovi i sjakteće zenice delovali preteči - a onda se iz svih tih neuništivih Snoupsa, tih pogospođenih seljaka, radnika i malograđana - trgovaca, učenika, činovnika, oficira, železničara, poštara, profesora, pekara, šofera, krojačica, vočara, inženjera, bagerista, bolničarki, farmera i badavadžija - oglasio odjek na zov predaka zabivši se kao nož u zgrčenu utrobu i sluđeni mozak, I kao u kakvoj omami, kao u snu, u onom ludilu pod čijim se imperativom žene, dok mlate konoplju po rečnim plićacima, sunovraćuju u erotski trans, a muškarci, dok ispijaju rakiju i osluškuju zvuke truba, bacaju u juriš, u krvoproliče i u smrt, sav ovaj prisutni svet, što se po navici, iz dosade ili iz želje za izmenom jednolične svakidašnjice okuplja pod gustim lipovim krošnjama, ove se večeri u bašti starog, predratnim kupierajima sličnog hotela „Vranje” digao na noge. Jer ga je prizivao hipnotički tutanj balkanskog džeza. I on se, pod pritiskom nagona čije je žile jek truba čupao iz utrobe vekovima vrelom krvlju zalivane zemlje, hvatao u kolo, držeči se, između sebe, za visoko uzdignute, i čvrsto prepletene šake. I sam ošamućen, osluškivao sam kao u transu orljavu praiskonskog zvuka i video da se ustalasani venac Ijudskih tela u zaslepljujućim sevovima razgnevljenih drevnih bogova počinje da njiše, i da uranja, zajedno sa mnom, sve dublje i sve bespovratnije u bezdani vir probuđenih instinkata, onih istih instinkata što su, poput zmija otrovnica, siktali nervima i Borisava Stankoviča,

131