RTV Teorija i praksa

neočekivanim i iznenadnim. Ako osetimo potrebu da vidimo nekoga ko je daleko, ne zadovoljava nas posmatranje njegove fotografije za koju je pozirao, niti, čak, filma snimljenog nešto ranije. Hteli bismo da vidimo šta se toj osobi događa baš u ovom trenutku, da je vidimo u deliću upravo obavljene radnje, da je nepripremljenu iznenadimo, jer tada je mnogo prirodnija i iskrenija. Rađajući se, televizija je razbudila nade da će ispuniti te snove. A izgleda da se od tog cilja sve više udaljava. To ne znači da se pred njenim kamerama nije odigralo nekoliko neobičnih i sasvim neočekivanih scena. Milioni japanskih televizijskih gledalaca videli su događaj kojem se niko nije nadao - kako atentator zariva nož u srce premijera njihove države, dok je ovaj stajao na tribini. Amerikanci su na televiziji videli kako Džek Rubi u zatvorskom dvorištu übija Osvalda, koga sprovode policajci. Televiziji se desilo da nekoliko puta bude u samom srcu događaja, da pokaže neočekivane i scenarijem neplanirane fragmente spektakla koji nazivamo istorijom. Ali čini se da istraživanja televizijskih realizatora idu drugim opštim pravcem, Izgleda da na televiziji sve više preovlađuje element kompozicije i registracije. Događaji i spektakh se prvo sklapaju, da bi se, kasnije, pred kamerama odigrali u sređenoj i komponovanoj formi. Registruju se na traci, da bi se na televiziji mogli pokazati nekoliko časova kasnije. Birajuči između dva puta - puta živog pozorišta, u kojem svaka predstava može da bude drukčija, i puta filma, na kojem se ništa novo ne može dogoditi jer je sve unapred registrovano pa se zatim ponavlja s tehničkom monotonijom - televizija sve izrazitije bira drugi put I samo s vremena na vreme na njoj se događaju spektakli koji ostvaruju onaj prvobitni san. Paradoksalno, tada u pitanju nije umetnički, več sportski program. Takav spektakl su, na primer, bile Olimpijske igre u Saporou. Govoreči o spektaklu „Saporo” ne mislim samo na sportsku redakciju koju smo tamo organizovali - Olimpijski studio na osmehe Ijubaznog lisca gospodina Žešota, sportskog novinara Poljske TV, na naivno-lepo govorništvo gospodina Čiševskog, takođe sportskog novinara, niti na bespredmetne telefonske razgovore urednika Dije (Dyja) koji je celu Aziju preleteo da bi do nas došao u formi ne boljoj od one u kojoj se obično pojavljuju duhovi... Ne radi se o tome. Naravno, iz Saporoa nam je prikazana gomila materijala zabeleženog na magnetoskopu, ali je ipak bilo nekoliko trenutaka kada smo gledali televiziju kakva bi mogla da bude: na primer, u spustu

134